U subotu, 18. novembra 2023. godine, u svojstvu crnogorskog predstavnika, prisustvovao sam sastanku Komiteta za veze Evropskog saveza slijepih sa Evropskom unijom, koji je održan u zgradi Saveza slijepih Kraljevine Belgije (Ligue Braille). Da pojasnim, svrha postojanja ovog komiteta, koji zasijeda jednom godišnje, jeste zapravo zagovaranje interesa osoba oštećenog vida koje žive na teritoriji Unije kod njenih vlasti, a to su prvenstveno Evropski parlament, te Evropska komisija, kao izvršni dio vladajuće strukture.
U tom smislu, u 2024. godini, na devetnaestoj Generalnoj skupštini Evropskog saveza slijepih, pomenuti komitet je dobio novi i svrsishodniji naziv – Komitet za zagovaranje kod Evropske unije.
Ako sam ja predstavnik Crne Gore, a tu privilegiju mi je, između ostalog, dala i funkcija predsjednika Saveza slijepih Crne Gore, postavlja se pitanje kako sam, kao predstavnik zemlje koja nije članica Unije, dospio tamo. Odgovor je posve logičan. Naša zemlja je, kao dugogodišnji kandidat za članstvo u Uniji, sa statusom pregovarača, suštinski jednom nogom već u Uniji. Ako se pitate kojom nogom, lijevom ili desnom, odgovor je ponajprije – ni lijevom ni desnom, već onom na kojoj počivaju naše zajedničke vrijednosti, stečene u našim burnim istorijama i proklamovane u našim ustavima.
Ta pomalo i izlizana sintagma „zajedničke vrijednosti“, u svakodnevnom govoru, obogaćenom kojekakvim poštapalicama i floskulama, ne znači ama baš ništa, ali u kontekstu diplomatskog i iznijansiranog, ali i veoma smislenog jezika Evropske unije, ona jeste obaveza i breme odgovornosti – kako za buduću članicu, tako i za samu Uniju.
Dakle, dok Crna Gora sve evropske vrijednosti mora postepeno, a prije nego što postane punopravna članica Unije, usvojiti i na papiru i u praksi, dotle Unija, ta gostoljubiva kućerina za sve napredne evropske zemlje, mora omogućiti adekvatnu podršku za prihvat svih novih članica – u samoj Uniji, kao i u svim njenim tijelima i organizacijama. Ova odgovornost se veoma ozbiljno shvata, pa stoga i ne čudi činjenica da je još u jesen 2022. godine Katarina Bigović Kulić, pomoćnica direktora Saveza slijepih Crne Gore, na sastanku Komiteta za veze sa Evropskom unijom, održanom u Pragu, razumno sugerisala kako bi bilo važno da i delegati zemalja članica Evropskog saveza slijepih, koje već imaju započete predpristupne pregovore za članstvo u Evropskoj uniji, postanu, još i prije toga, ravnopravni članovi navedenog komiteta.
I tako ja, kao predstavnik matične organizacije, ali i države Crne Gore, u novembru 2023. godine sjedim u zgradi Saveza slijepih Kraljevine Belgije i imam pravo glasa kao punopravni član komiteta. U mnoštvu značajnih rasprava na ovom sastanku, meni je osobito draga tačka dnevnog reda koja se odnosi na usvajanje zaključaka u vezi sa rezultatima zagovaranja u pogledu primjene Direktive (EU) 2019/882, odnosno kako se najčešće naziva – Evropskog akta za pristupačnost. U tom trenutku znamo da bi ta direktiva trebalo da stupi na snagu u 2025. godini, a do tada sve propise u oblasti pristupačnosti na prostoru Unije treba harmonizovati sa direktivom. Dug je to put i ja, kao neko ko i sam tek počinje da spoznaje veličinu te impozantne pravne građevine, ne mogu da mu nazrem kraja.
I sada, zašto je meni ovaj Evropski akt za pristupačnost toliko važan? Važan mi je onoliko koliko je za nas – osobe sa invaliditetom sa prostora Zapadnog Balkana – važna činjenica da i sama Evropska unija želi pristupačnost kodifikovati jednom za sva vremena. Jer upravo ova odlučnost Evropske unije, u kojoj se odluke inače donose jednoglasno, znači da su te zemlje jasno i nepokolebljivo spremne da implementiraju Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, koju je i sama Unija ratifikovala.
Efikasno sprovođenje ove konvencije, i svih akata donesenih u cilju njenog sprovođenja, u pokretu osoba sa invaliditetom sveta je dužnost i, naravno, ovom zadatku nijesu svi u Uniji jednako dorasli. Ali Unija, ta stara, ponekad umorna, ali prije svega gostoljubiva dama, ostavlja mogućnost članicama da od sebe daju najbolje i da se to dobro prelije i na druge članice. Jer samo tako se može postići ravnopravnost ista za sve.
Zahvaljujući tome, građani i građanke, od Atlantika do ušća Dunava u Crno more, i od Grenlanda do Gibraltara i Egejskog mora, će od stupanja na snagu Evropskog akta za pristupačnost imati unificirane standarde za proizvodnju roba i pružanje usluga, sve zasnovano na univerzalnom dizajnu. Dugogodišnja čežnja, zar ne?
Dakle, u Evropskoj uniji se bliži dan kada će sve osobe sa invaliditetom biti spokojne kada idu da podignu gotovinu iz banke, jer neće strijepiti da li su bankomati pristupačni ili ne. U Evropskoj uniji postoji opšta namjera da svi bankomati budu pristupačni svim osobama sa invaliditetom, i to sve u skladu sa Konvencijom, Direktivom, te legislativama zemalja članica.
A gdje je onda tu moja Crna Gora? Moja zemlja je na vratima članstva u Evropskoj uniji i čeka, isto kao što čekaju njeni građani i građanke. Iako smo već značajan partner u pregovaračkom procesu, na nas se direktive donesene u Briselu još ne odnose, iako se od nas traži da harmonizujemo svoje propise sa evropskom pravnom tekovinom. No, bez prava glasa u evropskim institucijama, te garancije su i dalje veoma labave, pa onda ni građani i građanke, među kojima smo i mi – osobe sa invaliditetom – ne osjećaju prave benefite članstva.
Još je tekao tmurni 18. novembar kada sam se, nakon zasijedanja, odvezao u centar Brisela da tradicionalno pojedem vafle i popijem jedno od mnogobrojnih belgijskih piva, pa da na kraju, tradicionalno kao i uvijek, konstatujem da je ono naše, pravljeno u pivari pod Trebjesom, najbolje. I što mu zbilja nedostaje, pitam se dok vagoni briselskog metroa klize na liniji 1, koja će me kroz koji minut dovesti gotovo na Grand Place, centar Brisela, pa samim tim i centar Evropske unije. Pa nedostaje mu oznaka „Proizvedeno u Evropskoj uniji“, jer kada bi je imao, meni kao konzumentu sa potpunim oštećenjem vida bi vjerovatno bilo lakše da provjerim sve informacije o njemu u pristupačnijem formatu.
Da, znam da je i Crna Gora još davne 2014. godine novim Zakonom o zaštiti potrošača propisala obavezu obilježavanja informacija na proizvodu na Brajevom pismu, pristupačnom osobama oštećenog vida. No, ta norma nije bila stvar sistemskog poštovanja principa univerzalnog dizajna, već amandman poslanika Andrije Popovića, sa kojim se potom, više iz samilosti, a manje iz osjećaja dužnosti prema Konvenciji, usaglasila parlamentarna većina. Naime, primjena te norme bila je naročito mučna i više je potvrđivala nespremnost naših institucija da primijene zakon nego što smo mogli i da zamislimo. Teško nam je bilo na tom putu, jer iako smo, da budemo sasvim iskreni, bili predvodnici ideje, isto tako smo bili sami i ograničeni preslabim institucionalnim kapacitetima, ali i slabom saradnjom sa razvijenijim zemljama.
Sjutradan sam se vraćao nazad u Crnu Goru i na letu za Beč osjetio sam malu tjeskobu pri pomisli da ću, kada sletim u tu vazdušnu luku, promijeniti terminal. Ka Podgorici ću letjeti sa terminala sa kojeg polijeću putnici koji putuju u non-EU zemlje, među kojima je i Crna Gora. U tim zemljama Evropski akt za pristupačnost je daleko. Nije čak ni mrtvo slovo na papiru. U Evropskoj uniji je on 28. jula 2025. godine stupio na snagu i sada polako kreće njegova primjena.
Teče prvi kvartal 2026. godine i Crna Gora obećava da će do kraja godine zatvoriti sva preostala pregovaračka poglavlja iz predpristupne agende. Obećava i Unija, pa zato postoji nada da bi i naša lijepa zemlja mogla postati nova punopravna članica već 2028. godine.
Ja sada, više nego ikada, vjerujem u taj Akt za pristupačnost. Vjerujem i u evropsku kulturu i jedinstvo. Vjerujem u antiku, humanizam i renesansu, u nauku, uređeno tržište, u republiku, u kulturu i u tako šarenoliku muziku i književnost. Vjerujem u institucije, pravnu državu, zakon i slobodu. Vjerujem i da su svi ovi ideali teško dostižni ako nijesmo zajedno, pa zato ne mogu da ne vjerujem i u Ujedinjenu Evropu, zajedno sa Crnom Gorom kao dvadeset osmom članicom.
Autor teksta: Andrija Samardžić, predsjednik Saveza slijepih Crne Gore
