Evropske integracije predstavljaju složen državno-pravni i društveni proces koji neposredno zadire u pitanje pristupačnosti za osobe sa invaliditetom, pa samim tim i za lica oštećenog vida. Ovo razmatranje polazi od važećih evropskih propisa i prilika u Crnoj Gori, ali i od iskustva samih ljudi koji se sa nepristupačnošću susreću u svakodnevnom životu.
Evropska unija je posebnom direktivom o pristupačnosti postavila jedinstvene, najmanje obavezne uslove koje određeni proizvodi i usluge moraju ispunjavati na zajedničkom tržištu.
Namjera je da se umanje prepreke koje osobama sa invaliditetom stoje na putu pri korišćenju robe, usluga i savremenih tehničkih sredstava, bez kojih je danas teško zamisliti ravnopravno učešće u društvenom i privrednom životu.
Ovaj pravni instrument tačno određuje dužnosti privrednih činilaca i standarde koji se odnose na elektronske usluge, bankarsko poslovanje na daljinu, kao i na pojedine uređaje i programska rešenja. Njegova primjena, predviđena u rokovima utvrđenim samim aktom, postupno se pojačava u drugoj polovini treće decenije XXI vijeka i postaje mjerilo prema kojem se usklađuju zakonodavstva država članica i onih koje članstvu teže.
Ovakvi propisi i srodni standardi donose, ili bi bar trebali da donose, opipljive promjene.
Prije svega, digitalni prostor postaje uređeniji i pristupačniji: mrežne stranice, mobilne aplikacije i elektronske usluge moraju biti oblikovane tako da ih mogu koristiti i lica koja se oslanjaju na pomoćna sredstva i čitače ekrana.
Zatim, uređaji i programska oprema podliježu jedinstvenim pravilima pristupačnosti, čime se smanjuje potreba za skupim i pojedinačnim prilagođavanjima, a pristupačni proizvodi postaju ravnopravni na tržištu. Univerzalni dizajn bi, dakle, trebao da postane norma, a ne bilo čija dobra volja.
Najzad, jasnije određene obaveze pružalaca usluga dovode do ujednačenijeg postupanja u oblastima saobraćaja, zdravstva, školstva i finansija.
Za osobu oštećenog vida to znači više mogućnosti za samostalno snalaženje u digitalnom svijetu, brži dolazak do potrebnih obavještenja i veće izglede za uključivanje u radni život.
Kao zemlja koja, barem deklarativno, teži članstvu u Evropskoj uniji, Crna Gora ima obavezu da svoje zakonodavstvo postepeno približava evropskim pravilima i međunarodnim konvencijama o pravima osoba sa invaliditetom. Taj posao ne svodi se samo na donošenje propisa, nego traži temeljit preobražaj: sređivanje regulatornog sistema, uvođenje tehničkih standarda pristupačnosti i osposobljavanje nadležnih ustanova da ih dosledno primjenjuju.
Ovo je, naravno, sve teorija, koja izgleda savršeno. U isto vrijeme, izvještaji i procjene ukazuju na stvarne teškoće koje se javljaju u praksi: zapreke u obrazovanju i zapošljavanju, otežan pristup socijalnim službama i razuđen način utvrđivanja statusa invaliditeta, koji često vodi različitim i neujednačenim rešenjima, katkad kontradiktornim do i preko granice apsurda.
Otuda se pokazuje da pravno usklađivanje mora biti praćeno upravnom reformom i odgovarajućim materijalnim sredstvima.
Dosadašnja praksa i međunarodna iskustva upućuju na nekoliko prvenstvenih zadataka:
- obavezno uvođenje digitalne pristupačnosti u radu javnih službi i najvažnijih komercijalnih sistema;
- olakšana nabavka i dostupnost asistivnih tehničkih sredstava;
- obrazovanje koje obuhvata i razvoj digitalnih vještina, i to na efektivan način, koji se ne oslanja samo na teoriju, i koji je, dakle, direktno koristan i primjenljiv;
- jedinstven, jasan i međusobno usklađen postupak procjene invaliditeta, bez suvišnih administrativnih prepreka i razno-raznih komisija upitnog sastava;
- djelotvoran nadzor nad primjenom propisa i učešće organizacija osoba sa invaliditetom u oblikovanju javnih politika.
Evropske integracije stvaraju okvir koji može znatno unaprijediti život i samostalnost osoba oštećenog vida, ali samo ako se preuzeta pravila zaista sprovode u praksi. Za Crnu Goru to ne znači puko prilagođavanje zakona, nego i izgradnju stvarnih mehanizama koji će pristupačnost učiniti dijelom svakodnevice.
Iskustvo samih ljudi oštećenog vida, i praktično i stručno, mora imati mjesto u svim fazama donošenja i sprovođenja mjera, kako bi promjene bile suštinske, a ne samo mrtvo slovo na papiru. U tom smislu, od suštinske je važnosti djelovanje svake osobe oštećenog vida ponaosob, ali još više djelovanje Saveza slijepih, kao reprezentativne organizacije, najstarije, najrazvijenije i najrazgranatije, koja osobe sa oštećenim vidom okuplja, i bavi se njihovim pitanjima.
Autor teksta: Nikola Zekić, magistar etnomuzikologije
