Punopravno članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji, je izmeđuostalog moja potreba i izbor, a ne nametnuto rješenje. Biti dio otvorenog tržišta, za protok ljudi, roba, usluga i kapitala, prednost je koja se nesmije propuštiti. Putovanja bez viza i pasoških kontrola omogućavaju nam brojna poznanstva, razmjenu iskustava, obogaćuju znanja, a sve nas to čini konkurentnim na tržištu rada, koje garantuje bolji životni standard.
Osobama s invaliditetom standardi porodice razvijenih država i naroda, garantuju bolju pristupačnost ne samo fizičke sredine, već dostupnije informacije, bez kojih se ne može govoriti o ravnopravnosti u široj društvenoj zajednici.
Iskustva koja sam stekao boraveći u skoro svim članicama Evropske unije su takva da sam se prilikom svakog povratka u Crnu Goru pitao, ne kada ćemo dostići njihove standarde, već zbog čega to nijesmo uradili prije nego, što nam to drugi postave kao uslov da bi se našli u njihovom društvu.
U Briselu i drugim prestonicama sresti osobu s invaliditetom u državnim institucijama i na mjestima odlučivanja je toliko uobičajna pojava, kao kod nas izaći na piće u toku radnog vremena.
Dok sam se prošlog proljeća sa prijateljima borio za očuvanje prava iz oblasti zapošljavanja i profesionalne rehabilitacije, osjećo sam dozu nelagode, što u mojoj Crnoj Gori treba da ljudima na mjestima donošenja odluka, moram objašnjavati da osobe s invaliditetom mogu podjednako kvalitetno kao I drugi obavljati poslove za koje su školovani i da im za to pripada pravo na zaradu kao i našim kolegama, sa istim stepenom stručne spreme i približno istim godinama radnog staža. Poštovanje načela “Ništa o nama bez nas” u Evropskoj uniji se podrazumijeva, a kod nas je izuzetak, a ne pravilo.
Učešće u javnom I političkom životu osoba s invaliditetom kod nas je ravno incidentu.
Kada se I to desi češće su to situacije gdje političke partije pokušavaju da profitiraju nego što imaju iskrenu namjeru da unaprijede položaj jedne od najmarginalizovanije grupe građana u Crnoj Gori. Ljudi iz populacije kojoj i sam pripadam i ne pomišljaju da se jednog dana mogu naći na čelu nekog ministarstva, voditi političku partiju ili predstavljati svoju državu sa pozicije ambasadora, što su pojave na koje možemo naići u državama čije društvo želimo.
Naravno naši nedostaci, nijesu takvi i toliki da se relativno brzo ne mogu odkloniti, ako za to postoji dobra volja.
Vrijednosti koje imamo, a koje nas preporučuju za tako široko i napredno društvo su takve da bih poželjeli mnogo veći narodi i bogatije zajednice. Istorijsko nasleđe, duhovne, kulturne I tradicionalne vrijednosti su nešto čemu su se divili i zbog čega su naš jezik učili neki od najpoznatijih naučnika i umjetnika iz država koje su u prošlosti bile carevine I imperije, kojima se divio ostatak svijeta. U društvo velikih I bogatih se ne ide kao prosjak, već, kao dostojanstven i ponosan na ono što nam je ostalo u naslijeđe, koje smo mi dodatno unaprijedili i sa čim se možemo legitimisati na svakom kraju naše planete.
Pripadam onim ljudima koji se ne plaše članstva u Evropskoj uniji zbog odlaska kvalitetnih kadrova i mladih ljudi, jer vrijednosti o kojima sam već pisao i prirodne ljepote Crne Gore sigurno će privući brojne građane drugih država koji će poželjeti da u našoj državi žive i grade budućnost svojih porodica.
Vladavina prava podrazumijeva poštovanje zakona i isključivanje volje pojedinca, bez obzira na kojem se mjestu nalazi. Jednakost pred zakonom bez obzira na boju kože, nacionalnu pripadnost, državljanstvo, etničko porijeklo, invaliditet, socijalno stanje, vjersko I filosofsko uvjerenje je cilj bez kojeg se ne mogu zamisliti demokratska društva.
Preostalo vrijeme do punopravnog članstva u Evropskoj uniji moramo iskoristiti kako bi uskladili naše zakone sa pravnom tekovinom EU, već I promijenili navike da poslove završavamo poštujući jasno propisanu proceduru, a ne koristeći se nepotističkim vezama i političkim preporukama.
Autor teksta: Radenko Lacmanović, ekspert u oblasti zaštite ličnih podataka i slobodnog pristupa informacija
