Psi vodiči pružaju mogućnosti za bezbjedno samostalno kretanje osoba oštećenog vida, olakšavaju socijalizaciju i ostvarivanje interakcije njihovih korisnika sa drugim ljudima, pružaju ljubav, podršku i sigurnost.
Prvi zapisi o psima koji pomažu osobama oštećenog vida pronađeni su u arheološkom nalazištu u Pompeji, zatim u srednjovjekovnoj Evropi i drevnoj Kini. Prvi zakon koji ih prepoznaje datira iz Velike Britanije i 1878. godine, a u ovoj zemlji 1934. Osnovano je Udruženje pasa vodiča kao podrške osobama oštećenog vida (GDBA). Iako danas, kao i prethodnih godina svake posljednje srijede u aprilu, obilježavamo Međunarodni dan pasa vodiča, u Crnoj Gori još uvijek nemamo mnogo toga čime bi se pohvalili. Ne postoji centar koji će obučavati pse da budu adekvatni vodiči, nema instruktora koji bi ovaj posao obavljali, a finansijska sredstva za potencijalne korisnike koji žele psa vodiča, obezbjeđuju se od donacija. O tome kakva je uloga psa vodiča u životima korisnika, koliki je njihov značaj u samostalnom kretanju i kako, kao društvena zajednica, treba da ih percipiramo razgovaramo sa Dunjom Samardžić, po struci – pravnicom, po potrebi za kretanjem – korisnicom psa vodiča, po ličnom svojstvu – članicom Saveza slijepih Crne Gore, a po želji – majkom.
– Od kada i na koji način si postala korisnica psa vodiča, da li je taj proces bio lak ili izazovan?
Uz pomoć Urana počela sam da se krećem prije osam godina, on je tada imao godinu i osam mjeseci. Taj proces je tada bio vrlo izazovan, iako je moj stariji brat već koristio psa vodiča i donekle sam mislila da sam dovoljno upućena u taj proces i odnos korisnika i psa. Međutim, kada sam i sama postala korisnica, shvatila sam da je to potpuno drugačije i da, baš kao i mi ljudi, i psi imaju svoju ćud, narav i različite navike. Pas kada je naučen, on zna kako da vodi osobu s oštećenjem vida, ali sa druge strane mi korisnici moramo da prođemo obuku. Ja sam, kao i ostali korisnici, obuku u trajanju od mjesec dana imala u Zagrebu i njena svrha nije samo da naučimo kako da psu dajemo komande. To je onaj najgrublji, najsiroviji dio obuke. Ono što je mnogo važnije, a to sam godinama shvatila, jeste kako ostvariti kontakt, prije svega, sa psom. Kada vi pridobijete povjerenje psa, onda je mnogo jednostavnije naučiti kako ga pratiti. Jer u suštini ja pratim psa, dok on mene vodi.
Naravno prije svega toga, dok se dođe do Zagreba, potrebno je bilo da ispunim određene uslove i radila se procjena čak dvije godine prije, što nije uobičajeno, ali jendostavno u drugoj smo državi i mora tako biti. Baš zato ovaj proces i ima određene nedostatke i to što su instruktori i centar za
obuku u drugoj državi donekle otežava našu komunikaciju sa instruktorima.
Naravno, osnivni uslov je bio da dobro koristim bijeli štap, što dokazuje da imamo dobru orjentaciju , da mogu da vodim brigu prvenstveno o sebi , jer to znači da ću u budućnosti moći i o psu, i naravno da imam želju da se krećem sa psom vodičem.
Instruktorka iz Zagreba je utvrdila koji je moj način kretanja, koje su moje navike, koje će biti moje uobičajene trase i naspram toga traži psa za mene, I kada je pronašla Urana, onda sam ja otišla u Zagreb i naučila kako da ga pratim, preko orme, kako da osjećam kuda me vodi i naravno kako da vodim brigu o psu. To je jako važno, jer osoba s oštećenjem vida nije mogla da vidi kako se kupa pas, kako se četka pas, kako se održava njegova higijena i jako je važno da isnstruktori prepoznaju da smo mi adekvatni za tako nešto.
– Na koji način je Uran uticao na kvalitet tvog života, šta si konkretno uspjela uz podršku psa, a što ne bi mogla uz druge vrste asistencije?
Uticao je u velikoj mejri. Prvenstveno zato što živim sama u Podgorici i mnogo mi znači što sam njega dobila, što je uvijek sa mnom, što sa njim dijelim lijepe trenutke; dijelila sam i kada mi je nešto teško. Sjećam se jednom da sam bila tužna, plakala sam, a Uran je došao i stavio šapu na moju nogu i sjećam se da me mama pitala kako me nije sramota da tako plačem, pa pas me gleda! On je zapravo želio da me utješi i kad god mi je nešto teško, kako me i brat savjetovao, zagrlim ga i sve prođe. Sa druge strane, psi su vrcavi i znaju da nas nasmiju, razvesele, a prije svega, pas privlači ljude, svima je interesantan i mislim da sam mnogo zanimljivih ljudi upoznala zahvaljujući tome što su se interesovali za Urana, a samim tim su se zanimali i za mene. I kad se krećem sa bijelim štapom, a ne bih voljela nikoga da uvrijedim i ne želim da budem pogrešno shvaćena, ali se osjetim usamljeno. Neobično mi je, ali sada ne mogu da gnjavim Urana koji je već u godima, da ispunim svoju usamljenost.
– Po čemu se kretanje uz pomoć psa vodiča razlikuje u donosu na kretanje uz pomoć bijelog štapa i kako se na adekvatan način ophoditi prema psu dok je na zadatku i nakon njega?
Danas Uran ima više od deset godina i sad je došlo vrijeme da ne tražim od njega da me vodi svuda. Jednostavno došlo je vrijeme kada je i on sporiji i važno mi je da što duže živi i zato sam vrlo oprezna da ga ne gnjavim i da ga ne vodim na mjesta koja njemu nisu zanimljiva i zbog tog razloga sve više se vraćam bijelom štapu.
I zato je dobro što mogu da uporedim kolika je razlika u kretanju sa bijelim štapom i psom vodičem.
Meni je pas važan naročito kada su široki prostori, kao što si široke ulice i hodnici i što se tiče samog kretanja, tu je pas – spas. Nema gubljenja sa psom, osjećam se zaista bezbjednije, čak i ako se nekada spotaknem, tu je on pored mene tako da je mnogo bezjedniji i sigurniji način kretanja.
Uz to imate i druga, nije samo pas vodič, nema samo ulogu vođenja, već je on neko ko sve što doživite u toku dana podijeli sa vama i pruža bezgraničnu ljubav koju ne uslovljava ničim. Vremenom, Uran i ja smo postali jedno. Mi smo tim.
Sa bijelim štapom možda neke stvari jesu jednostavnije, zato što se i dalje dešava da kada negdje želim da uđem sa psom vodičem, opominju me i to je jako neugodno, naročito kada vodite sa sobom psa koji je vama autoritet, veteran deset godina i nema greške. I onda meni na njega kada neko vikne, i kad kaže da on smeta, nevjerovatno iznenađujuće se osjetim uvrijeđeno i poniženo.
– Možeš li opisati Uranovu ulogu za vrijeme tvoje trudnoće i u prvim danima majčinstva, kako je teklo navikavanje na novog člana porodice?
Dok sam bila trudna bila sam uporna da ga vodim sa sobom na svaki ultrazvučni pregled, da bi se navikavao da dolazi do neke promjene. Iako bih i sada isto uradila, kasnije sam shvatila da nije on doživljavao veliku promjenu, jer je uvijek jednako brižan prema meni.
Kada je došla Gabriela kod nas, tokom prvog dana, ja sam mu je malo primakla, ali je bio vrlo obazriv. Tek sad imam osjećaj da on nju redovno prekontroliše, pomiriše, ne liže je. Ali je mnogo više ona zainteresovana za njega. Prije nekih par mjeseci se desilo da on jede, a ona sva važna sjedi pored njega i svoje drvene kocke stavlja u njegove granule, jer hoće nešto da mu da. I ono što je veoma važno jeste da sam njihove uloge razdvojila. Ne treba ona zato što je mala i sve joj je interesantno njega, kao zrelog i ozbiljnog psa da gnjavi i začikava. Tako da je jedno vrijeme on nju poprilično tolerisao, a tek recimo posljednjih pola godine (ona ima godinu i osam mjeseci) pokazuje zainteresovanost da je isprati, eto samo tako to mogu da protumačim. I desi se da ostane pored nje, da ga mazi i bude mu interesantno, ali neki veći kontakt nije mogao da se desi, jer ona je došla kod nas kad je on u već imao svoju poziciju izgrađenu, jer je tada već imao devet godina.
– Šta bi danas poručila svim osobama oštećenog vida koje se dvoume da li da apliciraju za psa?
Članovima Saveza slijepih Crne Gore bih preporučila da se prijave na listu za psa vodiča, samo ako su u potpunosti sigurni da žele da se kreću sa psom. Nekada neki ljudi žive u zabludi i misle ako imaju psa da se neće prepoznati kao osobe s oštećenjem vida. Ipak mislim da ljudi treba da nas prepoznaju, jer je nemoguće sakriti veliko oštećenej vida, ali i da bi i razumjeli da se mi krećemo uz jednu vrstu asistencije. Psa vodiča im preporučujem ukoliko vole pse i u potpunosti su samostalni.
To nije kućni ljubimac i zato košta i toliko se teško prikupljau sredstva.
Dakle, ako su samostalni, dobro se kreću sa bijelim štapom, imaju određene rute i vole pse, tada neka se prijave. U protivnom, nema potrebe da nešto pokazuju i isprobavaju, jednostavno kao korisnica koja zna koliko teško dolazimo do pasa vodiča, nije lijepo da zloupotrebljavaju tu mogućnost radi rješavanja nečega što je nerješivo.
Ako želite da stignete brzo, idite sami. Ako želite da stignete daleko, idite u paru. Dragi naši prijatelji i saputnici, hvala što stižemo do neslućenih daljina i srećan vam međunarodni praznik!
