Kad pomislim na integraciju Crne Gore u Evropsku uniju, u posljednje vrijeme mi sve češće padne na pamet ne tako davni, po malo banalan događaj, kada sam koleginicu iz jedne institucije pitala: “Kako je, Što ima?”, a ona u brzini odgovara: “Evo ne pitaj, donosimo 20 i kusur pravilnika, usklađujemo ih, dako i mi uđemo u Evropsku uniju“. Uz smijeh nastavlja: “Mi nećemo ući u Evropsku uniju, nas će da unesu tamo, ahahahahahahaha“. Ovo „da če da nas unesu u EU“, je izgovorila oponašajući rukama, kao da joj je u naručju malo veće dijete. Kad se u brzom hodu okrenula prema meni i izgovorila to isto, ruke su joj bile prema naprijed, savijene pod pravim uglom. Tad je izgledala kao da na rukama drži tacnu sa dvije turske, pardon kuvane kafe, jedna slađa, druga sigurno bez cukra i dvije čaše vode s česme.
Od tad kad se god pomene bilo što vezano za ulazak Crne Gore u EU, bilo da je zatvaranje pregovaračkih poglavlja ili nešto slično, ja zamislim baku Antonidu Vasiljevnu iz „Kockara“, od Dostojevskog kako je nose sve u naslonjaču. Ona je sva u svili i čipkama, bučna, bogata, hrabra i samovoljna, direktna, iskrena, maše rukama i naređuje, rasipa pare i niko joj ništa ne može. Njen invaliditet niko ne postavlja kao poteškoću, jer je bogata, ima sluge, kojima je dužnost da je nose.
No, kad se moje misli samo malo uozbilje, shvatim da bi Crnu Goru na nosilima bolje predstavio visoki, stasiti, mišićavi momak, nonšalantnog stava i ignorantskog odnosa prema obavezama, koji je „pa'“ na skijanju ili mu se okrenuo četvorotočkaš dok je s društvom ludovao, pa je kičmu povrijedio ili još gore, imao je udes, pa je noge nagrdio i sad je tu. Zavisi od dobre volje porodice i prijatelja, i razmišlja o onome o čemu čovjek bez invaliditeta ne mora da lomi glavu.
Sve do tad, moja prva asocijacija na pristupanje Crne Gore u EU je bilo sasvim nešto bezazleno i pristojno. Po srijedi je bio televizijski prilog vjerovatno sa dnevnika, u kom tadašnja Ministarka evropskih integracija Prof. Dr. Gordana Đurović, s entuzijazmom, govori o podnošenju zahtjeva za kandidaturu za članstvo u EU sa iskrenom namjerom da mi, kao građanke i građani shvatimo značaj procesa pridruživanja Crne Gore. Za ranu tinejdžerku ulazak u EU je djelovao kao nešto što se podrazumijeva. Mislila sam da ako smo mi već sad teritorijalno dio evropskog kontinenta, logično je da pripadamo, shodno tome i evropskoj zajednici. Prema evropskom putu Crne Gore se tad gledalo sa ozbiljnošću i strahopoštovanjem .
U međuvremenu, okolnosti su se mijenjale, došlo je do previranja na međunarodnom planu, pa i kod nas i tako za nas Evropska unija više nije državno opredijeljenje, već potreba, sklonište, jedini pravi izlaz, sve drugačije od toga bi bilo ravno tome da onog stasitog momka od prije stavimo u četri zida da sjedi i da ga ništa ni o čemu ne pitamo, jer ima invaliditet – ne može da hoda, nije sposoban da se brine o sebi i da vlada sobom, i na koncu što će kome takav.
I eto sad nas nose na nosačima uslijed stečenog invaliditeta, očigledno nekog fizičkog. Pitam se ima li Evropska unija razumijevanja za različitosti te vrste, da li je inkluzivna?
Pa jeste. Doduše, izvjesno je da nam neće biti obezbijeđen pristup liftom kako je po Konvenciji UN o pravima OSI propisano, ali unijeće nas rukama na snagu i to je ok. Nije nama do sopstvenog ugleda i integriteta previše, sve dok su tu EU fondovi.
Nije Crnoj Gori ni do kvaliteta života ni do dostojanstva sopstvenih građanki i građana pretjerano. I dalje su rijetke institucije u Crnoj Gori koje su u potpunosti pristupačne za lica s invaliditetom. Za osobe sa oštećenjem vida nije uspostavljena pristupačnost komunikacija i informacija ni djelimično. Kao na primjer podizanje gotovine sa bankomata bez asistencije osobe od povjerenja, kupovina online karata. Takođe navika parkiranja automobila na trotoarima nije baš evropska.
I gdje smo mi osobe oštećenog vida u svemu tome?
Tu smo mi, negdje u paketu sa prividnim reformskim procesima u gomili direktiva koje treba inkorporisati u domaće zakonodavstvo. Međutim, ne smatram to lošim. Prednost jeste u tome što će se direktive koje su afirmativne i poboljšavaju svakodnevni život OSI, implementirati i bez toga da li su donosioci odluka države kandidatkinje saglasni s tim, jer smo posljednjih godina na svojoj koži osjetili da im nije baš do naše dobrobiti.
Bilo kako bilo, završićemo pozitivno, stoga istrajno vjerujem da EU ima kapacitete da onome momku s početka omogući sva potrebna pomagala i asistivne tehnologije da živi samostalno, dugo i u zdravlju do kraja života.
Autorka teksta: Dunja Samardžić, pravnica
