Strategiju o pravima osoba s invaliditetom za razdoblje 2021. – 2030, u daljem tekstu Strategija, Evropska komisija je usvojila 3. marta 2021. godine, kao strategiju koja se nadograđuje na dostignuća prethodne Evropske strategije za OSI 20102020, za koju se može reći da je postigla značajan napredak za stvaranje Evrope bez barijera i osnaživanje OSI, a sve u cilju da bi ove osobe mogle da uživaju prava koja im pripadaju i da u potpunosti učestvuju u društvu.
Cilj ove strategije je da u narednom periodu, obezbijedi da sve osobe s invaliditetom u Evropi, bez obzira na pol, rasu ili etničku pripadnost i porijeklo, vjeru ili uvjerenje, godine ili seksualnu orijentaciju, uživaju svoja ljudska prava, imaju jednake mogućnosti i jednak pristup učešću u društvu, kao i privredi, da mogu da odlučuju gdje, kako i sa kim žele da žive, da budu u mogućnosti da se slobodno kreću na području Evropske unije, bez obzira na potrebe za podrškom, te da više nijesu izložene diskriminaciji. Uprkos napretku postignutom u posljednjoj deceniji, OSI se i dalje svakodnevno suočavaju sa značajnim preprekama i izložene su većem riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Statistički podaci prikazani u sadržaju nove Strategije ukazuju i dokazuju da u državama članicama Evropske unije postoji značajna razlika u ostvarivanju prava između osoba s i bez invaliditeta, te su OSI izloženije većem riziku od siromaštva. I pored mnogobrojnih akcija i mjera, OSI se i dalje nalaze u visoko rizičnim kategorijama stanovništva. Naime, prema EU podacima, rizik od siromaštva ili socijalne isključenosti za osobe s invaliditetom je veći (28,4 %) nego za osobe bez invaliditeta (18,4 %). Više od polovine OSI izjavilo je da je 2019. bilo izloženo diskriminaciji. Takođe, EU je prepoznala negativan uticaj pandemije KOVID-19 na ove osobe i u skladu s tim preduzela određene mjere, kako bi prevenirala ili umanjila posljedice COVID-a 19 u odnosu na OSI. To se prije svega odnosi na povećan broj zaraženih OSI koji se nalazi u ustanovama, a s druge strane, restriktivan broj ličnih usluga smanjio je kvalitet, a negdje doveo u pitanje mogućnost samostalnog života za mnoge OSI. Međutim, utisak je da su navedene mjere, a samim tim i rezultati istih, mnogo značajniji u državama članicama EU u odnosu na države van nje, a da posljedice pandemije i drugih globalnih dešavanja koja nijesu ni mogla biti predmet ove Strategije, imaju ogroman negativan uticaj na život OSI. S druge strane, ostaje nada i težnja OSI da će ovom Strategijom značajno unaprijediti položaj OSI, kako u državama članicama EU, tako i van nje. Strategijom je prepoznato da samostalan život, kvalitetne socijalne usluge i usluge zapošljavanja, pristupačno i uključivo stanovanje, učestvovanje u cjeloživotnom učenju, odgovarajuća socijalna zaštita i snažnija socijalna ekonomija nužni su za dostojan život svih osoba s invaliditetom. Ne možemo reći da mnoge OSI imaju dostojan i kvalitetan život, kao i da žive u skladu s principima samostalnog života.
Iako Konvencija stavlja naglasak na deinstitucionalizaciju, podaci EU govore da se više od milion djece i odraslih s invaliditetom koji su mlađi od 65 godina i više od 2 miliona starijih od 65 godina, nalaze u ustanovama. Kada je u pitanju zaposlenost, 50,8 % je zaposlenih OSI u odnosu na 75% osoba bez invaliditeta.
Na samostalan život i uključenost u zajednicu, jednako pravo imaju i mlade i starije OSI, kao i na pravo da biraju sa kim će živjeti. Da bi se to realizovalo, potrebno je razraditi raznovrsne, kvalitetne, pristupačne i finansijski prihvatljive usluge, usmjerene na potrebe pojedinca i porodica koje se pružaju u zajednici. Takođe, redovne i inkluzivne usluge podrške je potrebno obezbijediti i djeci s invaliditetom.
Kao posljedicu nedovoljnog pružanja odgovarajućih usluga u zajednici, uočljivo je da mnoge OSI, i odrasli i djeca, nemaju kontrolu nad svojim svakodnevnim životom, posebno osobe koje žive u ustanovama. To je uglavnom posljedica nedovoljnog pružanja odgovarajućih usluga u zajednici, smještaja i tehničke pomoći.
Ovi nedostaci su posebno izraženi na polju mentalnog zdravlja i u udaljenim i ruralnim područjima.
Zato Komisija poziva države članice da:
• da primijene dobru praksu deinstitucionalizacije u području mentalnog zdravlja i u odnosu na sve OSI, uključujući djecu, kako bi se olakšao prelazak iz institucionalnog zbrinjavanja na usluge za pružanje podrške u zajednici,
• promovišu i osiguraju finansiranje pristupačnog socijalnog stanovanja koje uzima u obzir pitanje invaliditeta, uključujući starije OSI i raditi na rješavanju problema s kojima se suočavaju beskućnici s invaliditetom.
Tekst je kreiran u okviru projekta: “Jednakošću do dostojanstvenog života OSI u Crnoj Gori“, koji sprovodi Savez slijepih Crne Gore u partnerstvu sa Udruženjem za podršku osobama sa invaliditetom Bijelo Polje, a finansira Evropska unija kroz podršku za civilno društvo (CSF) i Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore.
Intervju na engleskom možete pročitati i preuzeti u nastavku – Rizik od siromaštva i socijalne isključenosti
S poštovanjem,
SAVEZ SLIJEPIH CRNE GORE
Ul. Njegoševa br.6, 81000 Podgorica
Tel: +382 (0)20 665 368, fax: +382 (0)20 665 377
E mail: savezslijepihcg@gmail.com
http://www.ss-cg.org/ , http://www.zaposliosi.me/
