Preskoči na sadržaj

Praksa studenata sa FPN-a u Savezu slijepih – IX grupa

Objavljeno u Aktuelnosti

“Iskustvo je najbolja škola”

U središtu misije socijalnog rada su principi socijalne pravde, ljudskih prava, određene odgovornosti, kao i poštovanje različitosti. Praksa socijalnog rada danas svjedoči na način na koji socijalni radnik, kao profesionalac obavlja važne i provjerene zadatke. Tako smo mi, kao studenti druge i treće godine Fakulteta političkih nauka, imali priliku da kroz praksu u različitim ustanovama vidimo i osjetimo rad, zapravo, sve ono što naučimo pretočimo u praksu i kontakt sa ljudima kojima je pomoć potrebna. Svaka nova situacija u životu nauči nas nečemu. U suštini, žudimo da se susretnemo sa stvarima koje smatramo da su bitne za naš život.
Tako da sa velikim zadovoljstvom želimo da prenesemo makar jedan dio iskustva iz posljednje ustanove “Savez slijepih Crne Gore”. Prije ulaska očekivanja između članova su bila podijeljena, ali smo izašle sa zajedničkim zaključkom da smo bogatije za još jedno novo iskustvo koje smo stekle kroz sam rad organizacije , njene aktivnosti, razvoj.
Većina vjeruje da vidimo očima. Činjenica je, međutim, da je naš mozak taj koji opaža ono što mislimo da vidimo. „Čovjeku kom' duša sija, ni oči nemaju mraka“ -Dio je teksta himne Saveza slijepih koji bi mi izdvojili kao pravi opis za osobe oštećenog vida sa kojima smo imali priliku da sarađujemo.
Iako je svaka od nas ovo zanimanje izabrala srcem i ubijeđena da nikada ne griješi u odnosu sa osobama sa invaliditeom, praksa nam je pokazala da smo pravile puno grešaka, počevši od termina koje smo koristile u komunikaciji sa osoba sa invaliditetom do načina na koji pristupimo osobi sa invaliditetom kada mislimo da joj je neophodna pomoć. Predrasude i stereotipi su u našem društvu ukorijenjeni decenijama i duže. Nikada sebe nismo svrstavale u taj dio društva, ali duboko u podsvijesti smo bile svjesne da ipak i mi koji smo izabrali put socijanog radnika imamo da radimo na otklanjanju i ublažavanju sopstvenih predrasuda o mogućnostima i potrebama osoba oštećenog vida. Zapravo zloupotrijebljena, zastarela ili negativna terminologija je neprikladna i štetna. Osoba sa invaliditetom ne treba da se definiše svojim stanjem: nije slijepa, već ima oštećenje vida.
Prepoznavanje zastarele terminologije je važno: nije vezana za invalidska kolica, korisnik je invalidskih kolica. Uklanjanje negativnog tona je važno. Eliminisanje nepoštenog slenga i reči koje podrazumijevaju viktimizaciju je prikladno: on nije žrtva, nesrećnik, osakaćen, stradao, pogođen, retardiran, spastičan ili onesposobljen; jednostavno ima oštećenje.
Kada ugledamo osobu oštećenog vida ,mislimo da ona bez naše pomoći ne može preći neku barijeru i odmah se namećemo da pomognemo ,misleći da time činimo dobro djelo,ustvari nekada može imati suprotan efekat i učiniti da napravimo diskriminaciju nad osobom sa invaliditetom.

“Uvažiti i poštovati različitosti”

Zbog dinamične svakodnevnice često nam se dešava da zanemarimo ljude oko sebe, a još češće, da nepromišljenim ponašanjem izgubimo osjećaj za primjerno u odnosima sa drugima. Kada je riječ o osobama sa invaliditetom treba voditi računa kako ih ne bismo povrijedili ili diskriminisali. To podrazumijeva da se posebno poradi na sopstvenim manirima i obratiti pažnja na lični doprinos svakog od nas u ophođenju prema ovim osobama. Prije svega, angažman ove organizacije nas je naučio da su osobe sa invaliditetom individue koje na svoj invaliditet gledaju kao na mali podatak o svoj ličnosti među mnoštvom drugih. Većina osoba sa invaliditetom imaju odlično zdravlje, kao i da je većina njih sposobna da budu nezavisni i produktivni članovi društva.

“Svaki čovjek po prirodi teži znanju”

Trenutak kada naše stečeno znanje treba da prenesemo.. Prije nego što počnemo govoriti o stvarima koje smo naučile, želimo da prenesemo osjećaj prijatnosti u toku obavljanja prakse, gdje su nam prisutni u pomenutoj ustanovi obezbijedili uslove da se osjećamo kao da smo članovi tima. Osvrnućemo se na sam praktični dio, kao i osnovne informacije, koje treba svaka individua da posjeduje. Kao prvo i osnovno pravo kada govorimo o osobama sa invaliditetom ne koristimo termine “invalidnost” ili “hendikep”, za ljude koje slabije vide adekvatno je koristiti “osoba ograničenog vida”. Takođe, naučile smo da je od opšteg značaja komunikacija sa ovom kategorijom lica ( usredsrediti se na osobu, a ne na njen invaliditet).
Za pružanje pomoći, treba nam njihova dozvola.. Kao i druge raznolikosti, do tada nismo bile dovoljno upućene u određene sportske aktivnosti, postojanje radija, izradu i štampariju knjiga na Brajevom pismu.
Bez obzira na vremenski period proveden u ustanovi “Savez slijepih Crne Gore”, iskustvo koje smo stekle uticalo je da se svakodnevno osvrnemo i zapitamo “Zašto na pojedinim pješačkim prelazima ne postoje zvučni semafori?”, “Zašto u svim javnim ustanovama ne postoje taktilne staze?”, “Zašto na svakom sajtu ne postoji elektronska forma tekstova?”, kao i mnogo druga pitanja. Svjesno da odgovore ne možemo odmah dobiti, ali možemo udruženim snagama se boriti za prava i potpunu podršku osoba sa invaliditetom.
Smatramo da je dužnost naše društvene zajednice da ukloni ,umanji problem diskriminacije.
Treba se ukloniti svaki vid predrasuda. Jedan od glavnih ciljeva društva treba da bude osposobljavanje svakog pojedinca da bude punopravan građanin, poštujući sva prava i dužnosti.
Zaista, kao mladi studenti koji ranije nisu imali dodirnih tačaka sa osobama sa oštećenim vidom, moramo priznati da smo bila skeptični povodom prakse kod njih, ali onda su nas demantovali na svakom polju. Hvala im što su nas naučili mnogo novih stvari, što su pokazali da je život lijep i da je samo do nas kako ćemo da ga živimo. Hvala im za svaki osmijeh, podršku, naučeno Brajevo pismo. Hvala im za pozitivnu energiju i posvećenost.

Zahvalne na saradnji: Stefana, Ajla, Ivana, Antoneta, Milica R. i Milica M.

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

17 − 8 =