U svijetu gdje se prepreke često čine nepremostivima, postoje pojedinci čija strast i odlučnost osvjetljavaju put ka samostalnosti i uspjehu. Sofija, mlada osoba oštećenog vida sa apsolutnim sluhom, predstavlja inspiraciju za sve koji se suočavaju s izazovima. Njena ljubav prema muzici, koja je oblikovana ranim susretima s klasičnim djelima Mocarta i Betovena, postala je njen način izražavanja emocija i prevazilaženja teškoća. Kroz svoje iskustvo u muzičkoj školi, kao i kroz borbu za pristupačnost obrazovanja, Sofija dijeli dragocjene uvide o važnosti podrške porodice, snazi umjetnosti i neizmjernoj volji da se ostvari sopstveni potencijal.
Kako je muzika postala dio Vašeg života i šta je prvo što Vas je privuklo klaviru?
SOFIJA: “Muzika je, prevashodno, moj način izražavanja emocija, bez obzira na to da li je u pitanju bijes, tuga, radost ili bilo koje drugo osjećanje. Muzika mi je veoma često, tokom teških trenutaka u životu, davala vjetar u leđa, a nesumnjivo mi je pomagala da pronađem novu motivaciju, u trenucima kada je to bilo neophodno.
Muzika je postala dio mog života prosto iz razloga što sam je slušala od najranijeg djetinjstva. Roditelji su mi, kad sam bila mala, često puštali djela klasične muzike, što mi je, na izvjestan način, pomoglo da se kasnije opredijelim za sviranje klavira.
Već neko vrijeme, klasična muzika za mene podrazumijeva nešto posebno, simbol otmenosti i ljepote, a budući da sam, na svoje veliko zadovoljstvo, imala priliku da je slušam od najmlađeg uzrasta, slobodno mogu reći da sam naučena da je volim i slušam. Upravo zato, ne bih rekla da je bilo naročito teško donijeti odluku o sviranju klavira, jer su me, prije svega, učenju tog instrumenta privlačile klavirske kompozicije klasične muzike (Mocart i Betoven, na primjer).”
Kažu da imate apsolutni sluh – na koji način Vam ta sposobnost pomaže u svakodnevnom muziciranju?
SOFIJA: “Konkretno, apsolutni sluh, po definiciji, podrazumijeva sposobnost da čujete i najmanji šum oko Vas, ne uzimajući u obzir intenzitet njegove jačine.
U muzici, ova sposobnost omogućava mi da uvijek ostanem u intonaciji prilikom vokalnih interpretacija, tj. da nikada ne promašim ton koji bi trebalo da otpjevam.
Na klaviru, prilikom slušanja tonova, upravo zahvaljujući apsolutnom sluhu mogu da pogodim svaki odsvirani ton.
Naravno, ovakva vrsta sluha nevjerovatno pomaže i u svakodnevnom životu, jer mi pruža da, u odnosu na ostale, imam znatno izoštrenije čulo sluha, što može biti od velike pomoći, naročito kada Vam nedostaje jedno čulo.”
Da li postoji kompozicija ili izvođač koji Vas posebno inspiriše?
SOFIJA: “U djetinjstvu me je, veoma često, inspirisao rad Mocarta i Betovena, mada je prilično teško napraviti izvjesnu distinkciju između ta dva genijalca i odlučiti ko je od njih bolji, jer oba kompozitora, čak i danas, na jedinstven način umiju da očaraju sopstvenim talentom i muzičkom genijalnošću, a slobodno mogu reći da je ubjedljivo najveći uspjeh njihovih djela činjenica da inspirišu mlade umjetnike, ne samo muzičare, već i sve one koji se odluče za drugačiji umjetnički izraz.
Kada je u pitanju kompozicija, moja omiljena numera je trenutno škotska balada pod nazivom: Oh, wally wally, u izvođenju Benjamina Brittena.”
Koji su najveći izazovi sa kojima se susrijećete tokom školovanja i bavljenja muzikom?
SOFIJA: “Tokom perioda kada sam pohađala Umjetničku školu za muziku i balet “Vasa Pavić”, najveći problem bila je nedostupnost literature, odnosno činjenica da sam gotovo sve kompozicije učila po sluhu.
Moja mama je, još u nižim razredima, dio literature nabavljala iz škole “Kosta Manojlović” u Beogradu, ali se dešavalo da se ta literatura koju smo imali nije poklapala sa gradivom koje sam učila na časovima klavira.
Osim toga, u literaturi su se često upotrebljavale Brajeve oznake vezane za muzičku notaciju, koje je trebalo dešifrovati i naučiti (u tome je podrška moje majke takođe bila najznačajnija), jer većinu tih oznaka tada nisam poznavala.
Tokom pet godina školovanja u muzičkoj, moji roditelji su na časove donosili Brajevu mašinu, tešku pet kilograma. Posebno tokom prvih godina školovanja, problem nedostupne literature rešavali bismo tako što bi mi mama diktirala note, dok bih ja kucala na mašini. Osim toga, veoma lijepu saradnju imale smo sa profesorom Sašom Barjaktarovićem, čiji su entuzijazam i profesionalnost oduvijek bili istinski pokazatelj da za sve postoji način, samo kada postoji volja.
Tokom osmog razreda, moju literaturu, pretežno za klavir, kucao je magistar etnomuzikologije, Nikola Zekić. On bi mi, u slučaju potrebe, pomogao u tumačen:u Brajevih muzičkih oznaka koje nisam znala.
Međutim, Nikolinu pomoć imala sam od 1. septembra do kraja februara 2022. godine, iz razloga što je, nakon tog vremenskog perioda, njegov ugovor o djelu istekao, tako da je ta pomoć, iako prijeko potrebna, na žalost bila kratkotrajna.”
Kako izgleda Vaš proces vježbanja – da li je drugačiji u odnosu na Vaše vršnjake koji nemaju oštećenje vida i na koji način učite nove kompozicije i savladavate složene muzičke dionice?
SOFIJA: “S obzirom na to da sam, kao što sam već pomenula, note učila po sluhu, smatram da se moj način učenja i vježbanja svakako razlikuje od ostalih.
Učila bih note tako što bi mi profesorka klavira na času pokazivala prstored i govorila ono što je trebalo odsvirati, dok bi moj zadatak bio da, posle časa, što je moguće prije, sjednem za klavir i vježbam određenu kompoziciju, da ne bih zaboravila naučeno gradivo.
Prve četiri godine, moji roditelji i ja smo, u skladu sa mogućnostima, dolazili u muzičku školu i onda kada nisam imala nastavu, kako bih bila u mogućnosti da u nekoj od slobodnih učionica vježbam klavir.
Osim toga, rekla bih da, pored svega navedenog, postoji još jedna važna razlika u mom načinu vježbanja u odnosu na vršnjake bez oštećenja vida.
Najznačajniji problem prilikom vježbanja predstavljali su takozvani prelazi u kompozicijama, što podrazumijeva velike skokove iz jedne oktave u drugu, naročito zato što bi se dirke za, na primjer, drugu oktavu, nalazile na drugom kraju klavira.
Savladavanje prelaza je moguće isključivo konstantnim vježbanjem. Zato mislim da je mojim vršnjacima bez oštećenja vida, sa te strane bilo lakše.”
Koliko su Vam asistivne tehnologije i Brajevo pismo važne u učenju i svakodnevnom životu?
SOFIJA: “Mada su Brajevo pismo i asistivna tehnologija, naizgled, dva podjednako važna faktora, ipak bih rekla da je Brajevo pismo suštinski važnije. To bi morao biti osnov pismenosti svake osobe bez ostatka vida, jer, ukoliko neko od nas ne poznaje Brajevo pismo na dobar način, mislim da će mu savladavanje svega drugog, što ne uključuje auditivni efekat, biti mnogo teže.
Asistivne tehnologije su veoma korisne iz razloga što čine informacije znanto dostupnijim, mada još uvijek ne mislim da je pristupačnost informacija na adekvatnom nivou.
Korišćenje telefona i kompjutera pomoću čitača ekrana, kao i upotreba Brajeve bilježnice, znanto olakšavaju čitanje sadržaja u pristupačnom formatu, praćenje gradiva u školi, kao i aktivnosti kojima se bavim u slobodno vrijeme.”
Šta bi Vam najviše pomoglo da budete još samostalnija?
SOFIJA: “Vjerujem da bi bilo neophodno omogućiti servis za svakodnevne aktivnosti i samostalan život, koji je u sistemima drugih država poznatiji kao Daily activities.
Smatram da je ovaj servis podrške prijeko potreban svim osobama bez ostatka vida, kako bismo mogli da vodimo samostalan život, ne zaviseći od pomoći drugih.”
Koliko je važno da porodica vjeruje u potencijal djeteta s invaliditetom i koliko Vama lično znači podrška roditelja?
SOFIJA: “Za mene je podrška roditelja bila od presudnog značaja. Na žalost, pošto sistemska podrška nedostaje u apsolutno svim segmentima, ukoliko nemaju podršku porodice, osobe sa oštećenjem vida, kao i sve osobe sa invaliditetom, prepuštene su samima sebi. Zato smatram da je neophodno da porodica podržava i vjeruje u kapacitete osoba sa invaliditetom, jer je procenat ljudi koji potpuno sami, bez adekvatne podrške i pomoći porodice ostvare određen uspjeh, veoma mali.”
Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo promijeniti da bi obrazovanje bilo pravednije i dostupnije svima?
SOFIJA: “Za bolje i pravednije obrazovanje prvenstveno bi bilo neophodno podići nivo pristupačnosti literature i sveg ostalog potrebnog materijala. Mada postoji puno faktora koji bi mogli poboljšati obrazovanje, takođe je ključno da profesori i druge osobe koje su, tokom školovanja, u kontaktu sa Vama u obrazovnom sektoru, na Vas ne gledaju isključivo kao na osobu sa invaliditetom, već da zaista vide i cijene Vaše kapacitete i talente. Na žalost, često sam se susretala sa osobama koje su u meni vidjele samo invaliditet.”
Kako vidite sebe za deset godina i da li razmišljate o profesionalnoj muzičkoj karijeri?
SOFIJA: “Prije svega, pravo, jezici i književnost podrazumijevaju najvažniji dio vidokruga mojih interesovanja.
Željela bih da se u budućnosti bavim diplomatijom, a nadam se da ću uspjeti u tome da pisanje bude moj drugi životni poziv.
Ne znam da li ću se ikada profesionalno opredijeliti za muziku, konkretnije rečeno, za opersko pjevanje, ali sa sigurnošću znam da će opera i muzika uopšte uvijek zauzimati posebno mjesto u mom životu.”
Koju poruku bi poslala djeci i mladima koji imaju oštećenje vida i bore se da pronađu svoje mjesto u društvu?
SOFIJA: “Svim osobama sa oštećenjem vida (mada se ovo odnosi na svakog pojedinca), prvenstveno bih poručila da nikada ne odustaju od sopstvenih želja i ambicija. Još važnije od toga, po mom mišljenju, jeste da u svakom trenutku, bez obzira na to kako ih život tretira, ostanu dostojanstveni, da idu podignute glave i uspravnog držanja.”
Projekat “YOUTH IMPACT” sufinansira Evropska unija. Izraženi stavovi i mišljenja vlasništvo su Saveza slijepih Crne Gore i ne odražavaju nužno stavove Evropske unije ili EACEA-e. Ni Evropska unija ni tijelo koje dodjeljuje podršku ne mogu se smatrati odgovornima za njih.”
