Pristupanje Evropskoj uniji, višeslojan je proces. To u praksi znači da nije dovoljno oslanjati se isključivo na administraciju, koja nosi najveći teret, već da politički akteri moraju djelima dokazati da posvećenost ispunjenju ciljeva iz evropske agende nije samo deklarativni prioritet. Nažalost, ono čemu svjedočimo godinama, pa i decenijama unazad, jeste isprazna retorika, zasnovana na predizbornim obećanjima, ambicijama bez realnog strateškog osnova, populizmu kao presudnoj karti za opstanak na vlasti.
Pristupni proces sastoji se iz mnoštva kriterijuma. U Ovom tekstu, baviću se onim koji je, prema mom mišljenju i najznačajniji, i sa politikološkog stanovišta, ali i kroz vizuru građanke ove države a to je vrijednosni. Upravo bi kroz vrijednosni aspekt pristupnog procesa morala i trebala da budu tretirana i pitanja koja se odnose na osobe s invaliditetom.
U javnom diskursu se veoma malo, usudiću se da kažem, gotovo uopšte ne govori o ljudskim pravima, odnosno njihovom punom poštovanju i implementaciji kao jednom od najznačajnijih preduslova za zatvaranje poglavlja 23 i 24. Ako želimo da gradimo društvo utemeljeno na vladavini prava, onda je važno razumjeti da izgradnja takvog društva podrazumijeva punu ravnopravnost i jednakost svih građana i građanki Crne Gore, bez obzira na uvjerenja ili lična svojstva. Dakle, osobe s invaliditetom i njihovi predstavnici, moraju biti direktno uključeni u sve aktivnosti koje se sprovode u godini koja je prelomna za pristupni proces, a direktno ih se tiču. Neophodno je da vlasti shvate da se rigidni zakoni ne mogu pravdati ubrzanim reformskim tempom. Isto važi i za zakonska rješenja donijeta bez adekvatnih konsultacija s relevantnim akterima, bez javnih rasprava kao jednog od osnovnih demokratskih mehanizama. Jer reforme nijesu forma na papiru, već počivaju na suštinskoj primjeni u praksi. A suštinske reforme ne možemo očekivati sve dok je vlastima neophodno objašnjavati šta su razumne adaptacije, zašto je važan pristup osobama s invaliditetom zasnovan na ljudskim pravima, da osobe s invaliditetom nemaju nikakve posebne potrebe, već se bore za dostojanstven život, što podrazumijeva jednake prilike za obrazovanje, rad i zapošljavanje, usavršavanje znanja i kompetencija, razvoj potencijala, pravičan tretman u sudskim postupcima, adekvatne uslove u oblastima zdravstvene i socijalne zaštite, pristupačnost javnih površina, prevoza i javnih objekata, obezbjeđivanje usluga neophodnih za veći nivo samostalnosti i olakšanje svakodnevice. Takođe, kada govorimo o usklađenosti sa pravnom tekovinom EU, odnosno evropskim standardima, ne smije se prenebregnuti činjenica da osobe s invaliditetom i dalje nemaju predstavnike u Parlamentu, koji bi se eksplicitno zalagali za kreiranje politika direktno usmjerenih na njihovu dobrobit i posredstvom čijih govora bi se i glas OSI čuo mnogo snažnije nego što je to slučaj danas. Pojašnjenja radi, prem da su uslovi za ostvarivanje aktivnog biračkog prava znatno poboljšani, kad je riječ o ostvarivanju pasivnog biračkog prava, situacija je znatno drugačija, što znači da je učešće osoba s invaliditetom u javnom i političkom životu nekako po automatizmu ograničeno. Čak i one OSI koje su se do sada našle na izbornim listama, zbog pozicija na sredini ili samom dnu liste, ne dobijaju priliku za zastupljenost u odborničkim ili poslaničkim klupama, kako na lokalnom, tako i na državnom nivou, pa se nameće logično pitanje – jesu li njihova imena na partijskim listama puki politički, odnosno predizborni marketing.
Nadalje, uzalud dobra zakonska rješenja, ako stanje na terenu ukazuje da su kršenja koja prolaze bez sankcija konstanta. Takođe, reforme ne mogu, niti smiju biti izgovor za ograničenje ionako preuskog obima stečenih prava, čemu smo takođe svjedočili u prethodnom periodu.
Od zemlje koja je, kako nam se sve glasnije signalizira iz Brisela, najnaprednija kandidatkinja među zemljama zapadnog Balkana očekuje se da u ključnim pristupnim poglavljima ne pravi greške. Dakle, vrijednosni okvir u kojem su ljudska prava na vrhu ljestvice reformskih prioriteta, koja, između ostalog obuhvataju sve gore navedeno, što je samo dio spiska previše dugačkog za jedan smislen tekst, mora biti izgrađen prije formalnog članstva. Zapravo, morao je biti izgrađen mnogo ranije, ali su ljudska prava, a samim tim i prava osoba s invaliditetom nekako uvijek bila na dnu političke ljestvice. To nam ukazuje da, nažalost, i dalje ne postoji politička volja, niti društvena kohezija, da bi se osvijestila važnost bavljenja ovom tematikom. Radi se o pitanjima iz domena unutrašnje politike, a uloga Evropske unije mogla bi biti mahom savjetodavnog karaktera. Unapređenje domaće i poštovanje međunarodne legislative odgovornost je i obaveza ovdašnjih političkih aktera, kako vlasti, tako i opozicije. Jer ulaskom u Evropsku uniju ne dobijamo čarobni štapić kojim se rješavaju naši unutrašnji problemi. Potpuna inkluzija i društvena integracija osoba s invaliditetom, postiže se međusobnom saradnjom svih relevantnih društveno-političkih činilaca sa organizacijama koje zastupaju prava osoba s invaliditetom i njihovim članovima i članicama. Previše je vremena protraćeno i jasno se može konstatovati da donosioci odluka ne iskazuju interesovanje, najprije za razumijevanje značenja pojma inkluzije, a zatim ni za kreiranje javnih politika neophodnih za njeno sprovođenje u punom smislu. Iz svih navedenih razloga, smatram da ulazak Crne Gore, koja nema jasno definisan zakonski i strateški okvir, niti vlast strateški potkovanu za njihovu praktičnu primjenu, ko god tu vlast činio, u Evropsku uniju, osobama s invaliditetom ne bi garantovao uslove za bezbjedan, jednak i ravnopravan život i rad bez diskriminacije, te sigurnu egzistenciju. Ulazak u Evropsku uniju, dakle, sam po sebi ne donosi nekakve magične promjene, ako državne institucije nemaju kapaciteta da grade istinski građansko i pravedno društvo. A društvo u kojem se poštovanje ljudskih prava ne afirmiše kao najviša vrijednost, ne može biti građansko, a još manje pravedno.
Autorka teksta: Nevena Kovačević, politikološkinja
