Razgovarali smo sa Nevenom Kovačević, magistrandkinjom na Fakultetu političkih nauka, koja ima oštećenje vida o trenutnom stanju po pitanju usluga socijalne i dječije zaštite.
Da li su usluge socijalne i dječije zaštite dostupne osobama s invaliditetom?
Smatram da ni ja, kao ni ostale osobe oštećenog vida nemaju adekvatan pristup pomenutim uslugama, a razlozi za to su brojni. Prije svega tu je nepristupačnost informacija o pravima i uslugama u oblasti socijalne i dječije zaštite koje mogu ostvariti. Ono što znam jeste da postoji mnogo barijera počev od same fizičke nepristupačnosti ustanova socijalne i dječije zaštite, nepostojanja oznaka na Brajevom pismu, taktilnih traka i slično.
Da li Vi lično koristite neku uslugu?
Trenutno koristim uslugu asistencije u nastavi, tačnije plaćam je iz sopstvenog budžeta. Ranije sam koristila uslugu personalne asistencije posredstvom Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore koja nije u potpunosti odgovarala mojim potrebama.
Mislim da je usluga asistencije u nastavi koju koristim, jer pohađam druge master studije nakon kojih ću upisati doktorske studije, neadekvatno sistemski regulisana kao i većina servisa podrške ovog tipa. Usluge nijesu prilagođene onome što su potrebe korisnika gdje je prisutno miješanje usluga. Kad sam ja koristila uslugu personalne asistencije, tada je ta usluga i te kako miješana sa uslugom asistencije u nastavi što se i danas dešava, pa plan realizacije usluge nije bio prilagođen individualnoj potrebi svakog korisnika. Meni se recimo dešavalo da imam previše vremena na raspolaganju za realizaciju same usluge, a nekad je bilo premalo vremena, zavisno od onoga šta su bile moje potrebe. Bilo je potrebno zadovoljiti određeni broj sati koji je bio predviđen samim planom usluge, jer kao što rekoh taj plan nije bio kreiran u skladu sa individualnim potrebama korisnika. Tako da nisam zadovoljna uslugom koju sam ja koristila. Navodim primjer potrebe usluge asistencije u nastavi, mada vidimo da ona nije sistemski regulisana u školama, nije obezbijeđena ni onoj djeci kojoj je prijeko potrebna tako da ne možemo očekivati da bude bolja situacija u sistemu visokog obrazovanja.
Da li ste koristili neku uslugu koja je odgovarala vašim zahtjevima, da li imate neki pozitivan primjer?
Što se tiče usluge kojom sam zadovoljna, ne mogu navesti primjer, ali svakako mogu pohvaliti servis videći pratilac koji realizuje Savez slijepih Crne Gore, zato što se radi o inovativnoj usluzi koja u velikoj mjeri doprinosi samostalnosti osoba oštećenog vida i smanjenju njihove zavisnosti od članova porodice i drugih osoba čiju su pomoć ranije morali da traže ili koriste. Ono što je pozitivno kod ove usluge jeste planiranje realizacije u skladu s individualnim potrebama svakog korisnika, te zbog toga mislim da je ovo jedina usluga za koju ja znam da je u potpunosti prilagođena potrebama korisnika odnosno onih osoba oštećenog vida kojima je korišćenje ovih usluga potrebno i ukoliko bi se ova usluga sistemski regulisala, ukoliko bi institucije prepoznale njen značaj, onda bi i same osobe oštećenog vida mogle da budu sigurnije u mogućnost njenog dugoročnijeg korišćenja kako bi bila omogućena svim osobama oštećenog vida kojima je ovakva vrsta usluge neophodna.
Koje usluge smatrate neophodnim?
Svakako da su kada govorimo o uslugama ključne asistencija u nastavi, pomoć prilikom samostalnog kretanja koja bi doprinijela samostalnosti osoba oštećenog vida kao i usluge koje su vezane za podršku osamostaljivanja osoba oštećenog vida i sa invaliditetom, u odnosu na porodicu i odlučivanju da svoj život nastave van kuće, van porodice i da u tom smislu promijene svoje dosadašnje navike. Usluge samostalnog kretanja za osobe oštećenog vida nijesu dovoljno razvijene u Crnoj Gori.
Tu najprije mislim na neadekvatna rješenja kada je u pitanju dobijanje pomagala za kretanje i tiflotehničkih pomagala, jer osobe oštećenog vida nisu obučene da koriste bijeli štap onda im je više potrebna asistencija druge osobe za zadovoljavanje ličnih potreba.
Da li kao žena s invaliditetom prepoznajete neke usluge koje nedostaju u sistemu?
Naravno, nedostaju usluge namijenjene ženama s invaliditetom. Znamo da je stanje u oblasti rodne ravnopravnosti definitivno nezadovoljavajuće kada je u pitanju Crna Gora. Takva je situacija i sa ženama s invaliditetom, još drastičnija iz prostog razloga što žene s invaliditetom nijesu osnažene da se izbore za svoja prava, nijesu edukovane, niti su podstaknute da se informišu o svojim pravima i načinima njihovog ostvarivanja samim tim uslugama iz oblasti socijalne i dječije zaštite žene s invaliditetom su izložene ekonomskom nasilju od strane porodice i nekih bliskih ljudi koji koriste njihov novac, uzimaju njihova materijalna davanja. Žene s invaliditetom su izložene brojnim predrasudama kada je u pitanju mogućnost zasnivanja porodice, majčinstva tako da mislim da su u ovoj oblasti višestruko diskriminisane i da nijesu osnažene da se izbore za svoja prava za razliku od muškaraca.
Za kraj da li imate neku poruku za unapređenje stanja?
Mislim da se institucije moraju konsultovati sa osobama s invaliditetom, konkretno kada se radi o potrebama i ulugama koje su njima neophodne, ne smije se planirati bez njih.
Intervju je kreiran u okviru projekta: “Jednakošću do dostojanstvenog života OSI u Crnoj Gori“, koji sprovodi Savez slijepih Crne Gore u partnerstvu sa Udruženjem za podršku osobama sa invaliditetom Bijelo Polje, a finansira Evropska unija kroz podršku za civilno društvo (CSF) i
Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore.
S poštovanjem,
SAVEZ SLIJEPIH CRNE GORE
Ul. Njegoševa br.6, 81000 Podgorica
Tel: +382 (0)20 665 368, fax: +382 (0)20 665 377
E mail: savezslijepihcg@gmail.com
http://www.ss-cg.org/ , http://www.zaposliosi.me/
