Kroz saradnju našeg fakulteta, Fakulteta političkih nauka i Saveza slijepih Crne Gore dobile smo mogućnost da kroz petodnevnu praksu uvidimo šta je to čime se bave zaposleni u njoj i kakva je ciljna grupa ka kojoj su usmjereni.
Do tada svaka od nas je prolazila pregršt puta pored taktilnih staza, koračajući po njima znajući kome su namijenjene ali ne osjetivši ih u svojoj biti, sve do dana kada smo započele praksu. I to je najbolji opis našeg iskustva prakse. Uvedene smo u praksu sa osnovnom teorijskom tematikom koja se tiče generalno svih osoba sa invaliditetom obrađujući modele pristupa kroz istoriju, terminologiju koja se upotrebljava, Konvenciju UN o pravima lica sa invaliditetom, tj. jednom riječju podlogu koja nam je potrebna u radu sa OSI. Dakle, kroz jedan interaktivan pristup nam je sve to približeno tako da u potpunosti razumijemo samu suštinu. Iako smo kroz razne predmete pominjali OSI, nigdje im se nismo u potpunosti posvetili kao što i zaslužuje sama tematika. A posebno nismo imali nikakav direktan kontakt u formalnom obrazovanju, iako neformalno obrazovanje pruža te mogućnosti.
Ono što smo vrlo cijenile na praksi je bila mogućnost da čujemo iz prve ruke kakav je to život OSI (osoba sa djelimičnim i oštećenim vidom posebno) u Crnoj Gori, koje su to prepreke sa kojima se svakodnevno suočavaju, koje su im mogućnosti pružene kod nas, ali u suštini ono što se vidjelo i što se vidi je da je suštinski problem u razmišljanjima ljudi, tj. stanovnika naše države, koja iako je mala, u sebi vjekovima pohranjuje predrasudu, osudu, omalovažavanje prema svemu i svima što iole izlazi iz njihovog shvatanja ,,normalnoga“ i to sputava da koncept/model ljudskih prava konačno zaživi kod nas. To nas je sve još više ohrabrilo da se na svakom ćošku borimo protiv diskriminacije, predrasuda ka jednom pristupu i odnosu prema svima kao prema ljudskim bićima koja su dostojna toga. Zato, kad god čujemo nekoga iz porodice, sa posla ili prijatelja koji bezbrižno izgovore ,,slijep“, ,,gluv“, ,,autističan“, odmah predlažemo jednu humaniju i na osobu fokusiranu alternativu. Nikako ne osuđujući ih, već prilazeći sa empatijom, jer ne znaju. Iako ne djeluje da je terminologija krucijalna, ona pak određuje opšti stav društva prema OSI. Ona navodi ljude na šta da stave fokus, na invaliditet ili pak na osobu.
Ono što smo uvidjele na praksu su ljudi koji su takoreći „ovladali“ svojim invaliditetom, ne dozvoljavajući da ih on pokori. Probudili su u nama poštovanje, poštovanje zbog hrabrosti koju imaju, a koju i ne vidimo baš često kod drugih ljudi. Kao i kod većine ljudi ovdje, nije da možemo poreći ni da mi nismo, barem nekim malim dijelom, imale sliku koja je u suprotnosti sa gore navedenim. Uvidjevši to, upoznajući ih na koji dan, zbilja smo stekle dojam koji je prevazišao sva naša očekivanja i slike koje smo imale do tada. Zato je, smatramo, inkluzija od prevashodne važnosti jer tada dolazi do promijene svijesti.
Takođe, složile bismo se sve skupa da je najviše za nas predstavljalo kuriozitet dan Brajevog pisma, posebno dio kada smo se u njemu lično i oprobale. Sasvim je drugačija vizura koju smo imale do tada čuvši nebrojano puta riječi ,,Brajevo pismo“ od onda kada smo osjetile šta je ono.. jer u tom momentu, sigurna sam, svih pet smo dobile jednu njegovu novu, humaniju sliku. I još jedna aktivnost koja nam je bila posebno draga i potpuno nova je bila posjeta studiju i čitanje poezije i bajki. Naravno, ne smatra svako da ima smisla za to, ali je bitnija svrha i želja koja stoji iza toga i koja predstavlja vodilju.
Većinski dio onoga što smo saznale će nam svakako koristiti u sadašnjem i budućem obrazovanju, na način što možemo upoređivati, davati primjere, pozivajući se na neke informacije i sl. Ali možda i najbitnije, u pravom životu, van fakulteta. Osim onoga već prethodno rečenog vezano za terminologiju, pokušaćemo da svojim ponašanjem dajemo primjer.
I pored toga, voljele bismo i praktično da doprinesemo radeći konkretno na poboljšanju nekih aspekata OSI u cjelini. Zato smo mislim, i svaka od nas izabrale ovaj smjer, vodeći se idejom doprinošenja položaju i života neke vulnerabilne gupe.
Zaključno, svaka od nas u sebi može navesti sopstvene razloge zbog kojih joj je ova praksa bila značajna. Ali, svakoj je zajedničko to što smo dobile drugačiju perspektivu OSI, konkretno govoreći o osobama sa djelimičnim ili potpunim oštećenjem vida. Oslobodile smo se okova sažaljenja i gledanja na njih kao na nekoga ko je sposoban za tek mali broj radnji i koji zavisi od drugih. I još više smo se samo povezale sa konceptom ljudskih prava, uvidjevši koliko imamo još stepenika da bismo sustigli do njega ali zato, još više istrajnije u našim svakodnevnim i malenim ali u istu ruku i velikim borbama. Jer svaka borba, svako djelo i promjena, koliko god izgledalo malo je samo uvod u još nešto veće i bolje. A to je ono čemu i težimo, iako bi u suštini trebalo da bude već odavno postignuto. A to su ljudska prava, jednaka za sve ljude.
Kristina Rakočević, Nerma Nurković, Tijana Đikanović, Ljubica Džiknić, Irena Vukčević
