Preskoči na sadržaj

Praksa studenata sa FPN-a u Savezu slijepih – VI grupa

Objavljeno u Aktuelnosti

Kao studenti FPN-a, smjera socijalna politika i socijalni rad, ove godine smo imali mogućnost da praksu obavljamo u Savezu slijepih CG.
Savez slijepih Crne Gore je nevladina, neprofitna organizacija osoba s invaliditetom, koja okuplja oko 1000 osoba oštećenog vida, a koje su učlanjene u osam lokalnih organizacija slijepih. Lokalne organizacije pokrivaju područje svih opština u našoj zemlji. Vizija jeste da se osobe oštećenog vida: osnaže, integrišu i uključene u društvo.
Ono što smo prvo morali da savladamo na praksi jeste pravilna stručna terminologija, koja je najvažnija i predstavlja “kamen temeljac” kada je u pitanju rad sa osobama oštećenog vida. Kao studenti socijalnog rada, određene pojmove smo već znale, i opet smo ih ponovile i utvrdile, a sa druge strane naučile smo i mnogo novih pojmova, koji su veoma značajni za naš budući rad. Veoma je bitno naučiti svaki pojam, i praviti razlike između invaliditeta i invalidnosti, kako ne bi kao budući socijalni radnici dolazili u neprijatne situacije zbog korišćenja nepravilne terminologije. Pored terminologije bavili smo se modelima pristupa invaliditetu. Ono što je ključno za uključivanje osoba sa oštećenim vidom u samo društvo jeste upravo sam pristup i shvatanje invaliditeta, koji nikako ne smije biti medicinski.
Kako bismo još bolje naučili koja to sve prava imaju osobe s oštećenim vidom bavili smo se i Konvencijom o pravima lica sa invaliditetom, razmatrajući njene članove naučili smo mnogo, od toga koja prava imaju osobe s oštećenim vidom, do toga kako ih mogu ostvariti, kako se mogu uključiti u obrazovni sistem, tržište rada, učestvuju u političkom i javnom životu.
Diskutovali smo na temu pristupačnosti, gdje smo shvatile sa koliko se barijera i prepreka svakoga dana suočavaju osobe s oštećenjim vidom. I zaključili da država treba da usmijeri mnogo više pažnje ovoj temi, kako bi se njihovo svakodnevno funkcionisnje i snalaženje u prostoru znatno olakšalo i poboljšalo.
Ono što je na nas ostavilo najviše utiska je učenje „Brajevog pisma“. Da bi osoba s oštećenim vidom mogla da se smatra pismenom ona mora da zna Brajevo pismo.
Imali smo priliku da čujemo nešto više o brajevom pismu, a i za samo sat i po da naučimo da pišemo i čitamo Brajevo pismo. Ovo smatramo i najzabavnijim dijelom prakse, razlog za to jeste to što smo se nedovoljno susretale sa istim tokom života i kroz ranije godine studija. Za početak djelovalo nam je nemoguće i komplikovano, ali smo na kraju sve izašle ponosne i sa osmijehom na licu, jer smo naučili nešto novo, što je predstavljalo veliki izazov za sve nas.
Naglasile bismo da je od velikog značaja za nas, kao buduće socijalne radnice, to što su nam predavači bili osobe oštećenog vida. Ovakvo iskustvo je nezamjenjivo iz razloga što smo dobili iz prve ruke jednu novu perspektivu koja nam omogućava da sagledamo društvo u cjelini iz sasvim novog ugla. Shvatili smo zašto je potrebno u još većoj mjeri raditi na osvješćivanju zajednice o značaju pružanja jednakih mogućnosti kako bi se garantovalo ostvarenje osnovnih ljudskih prava. Uvjerili smo se da, iako je napravljen određeni pomak, u crnogorskom društvu je još uvijek potrebno raditi na edukaciji ljudi, mijenjanju zakonskih normi i stvaranju mogućnosti za punu i jednaku
participaciju svih građana.
Pored ovoga imali smo priliku i da čujemo neke zanimljive priče iz života naših predavača, različita iskustva, životne stavove i načine suočavanja s oštećenjem vida, ali i načine na koje su osobe s oštećenjem vida, nažalost, još uvijek diskriminisane.
Veliki utisak na nas je ostavila i posjeta Radenka Lacmanovića, jednog od prvih korisnika bijelog štapa, sa kojim smo slobodno komunicirali i imali priliku da mu postavimo mnogobrojna pitanja koja su nas interesovala, a on je vrlo rado odgovarao na njih, i kroz šalu i smijeh pričao nam njegove doživljaje i dogodovštine sa kojima se susretao od najranijeg djetinjstva pa sve do sada.
Diskutovali smo o temama koje se tiču samih ljudskih prava (s posebnim osvrtom na zaštitu privatnosti), potom o zdravstvenoj zaštiti i njenoj pristupačnosti u Crnoj Gori;
obrazovanju i prevazilaženju poteškoća u toj oblasti; pristupačnosti osnovnih usluga kao na primjer javnog prevoza ili kupovine proizvoda u prodavnicama itd.
Predavači su bili otvoreni za sva pitanja i razjašnjavanje nedoumica, tako da smo prikupile obilje novih informacija i znanja koje će nam sigurno biti od koristi prilikom bavljenja strukom, ali i prilikom edukacija ljudi oko nas samih.
Naravno dotakli smo se i teme pomagala pa smo razgovarali o različitim vrstama i njihovoj dostupnosti na našem tržištu. Imale smo priliku da čujemo za neka nova, ali i da imamo prezentaciju jednog od najmodernijih – OrCamEye.
Za kraj bavili smo se nekim zanimljivostima, kao što su sport, muzika, kultura, radio i sl. Fascinantno je bilo zapravo to koliko su osobe s oštećenim vidom obdarene na različitim poljima, toliko da nema mjesta stigmatizaciji i samoj pomisli da su drugačije od ostatka stranovništva, već smo uživale u slušanju kakve rezultate su postizali po Evropi i svijetu i koliko svi mi zajedno kao društvo trebamo da budemo ponosni na njih.
Kada je u pitanju sport saznale smo da postoji i Goalball, sportska igra sa loptom za osobe s oštećenim vidom.
Kada govorimo o muzici, uživali smo i u video prezentovanju orkestra SSCG.
Orkestar svake godine organizuje koncerte, a i kada su u pitanju važni datumi, kao što je 15.oktobar-Dan bijelog štapa i 3.decembar-Dan osoba sa invaliditetom.
Posjetile smo i studijski radio i vidjeli čime se zapravo oni bave. Uvjerile smo se u kolikoj mjeri SSCG radi na prilagođavanju literature za osnovce i uskoro srednjoškolce snimanjem audio čitanki. Pored radija, posjetile smo i Brajevu štampariju i vidjele koju opremu SSCG koristi prilikom prilagođavanja literature. U studiju radija Feniks se snima i audio poezija. Ovo je ujedno i jedan lijep primjer saradnje i pokazatelj da za jedno inkluzivno društvo, kakvo težimo da budemo, nekada je potrebna samo dobra volja.
Naše petodnevno iskustvo na praktičnom radu, je kod svih nas ostavilo pozitivno mišljenje i temelj za dalje školovanje i obrazovanje u struci socijalnog rada. Smatramo da je 5 dana premalo i da bi naredne generacije trebale da se izbore za veći broj dana, jer je ova praksa stvarno vrijedila, i možemo zamisliti kakav bi efekat imao duži vremenski period na studente.
Za kraj naša grupa želi naglasiti bitnu stvar, a to je posvećenost i stručnost osoblja sa kojima smo imali kontakt i komunikaciju. Svaki dan su nam posvetili veliku pažnju i stvarno se potrudili da naučimo nešto novo. Njihovo međusobno funkcionisanje i sam odnos, odao je utisak da predstavljaju jednu veliku porodicu, koja je uvijek na raspolaganju i sa osmijehom dočekuju nove članove. Niko ko već nije boravio ili bar posjetio njihove prostorije ili bio u njihovom prisustvu, ne može zamisliti dobro
raspoloženje koje tamo vlada. Oduševilo nas je zapravo koliko su psihički jaki, pozitivni i vedri,
JER JAČA JE SVJETLOST NJIHOVE DUŠE..I NJIHOVE POBJEDE SU VEĆE, JER VODE BORBE U MRAKU!

Dragana Vojinović, Ana Nenezić, Katarina Jaćimović,
Emina Idrizović, Adela Stanković, Tamara Đurišić

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

five × 2 =