U prethodnih par mjeseci, u saradnji sa Fakultetom političkih nauka, studenti sa smjera Socijalna politika i socijalni rad odrađivali su obaveznu petodnevnu praksu kroz predmet Socijalni rad sa licima s invaliditetom u Savezu slijepih Crne Gore. Cilj prakse je omogućavanje studentima, budućim socijalnim radnicima, da se kroz praktičan rad upoznaju sa modelima pristupa invaliditetu, dokumentima koji obrađuju prava OSI, da imaju direktnu komunikaciju sa članovima-osobama oštećenog vida, da se upoznaju sa radom Saveza slijepih, a sve u cilju njihovog daljeg zalaganja i stvaranja društvene zajednice u kojoj će svi biti ravnopravni. Iza nas je jako kvalitetan i konstruktivan rad, na čemu zahvaljujemo studentima koji su u devet grupa prošli program obuke. Danas sa vama dijelimo iskustva prve grupe studenata.
Relativno brojnu društvenu grupu, koja živi na društvenoj periferiji, čine osobe s oštećenjima vida, sluha, govora, tijela, osobe s višestrukim oštećenjima, kao i lica sa hroničnim oboljenjima, socijalno ugroženi, zatim djeca bez roditelja ili staratelja, starije osobe i sl. Odnos društva prema osobama s invaliditetom kroz istoriju bio je raznolik i mijenjao se tokom godina, od potpuno nehumanog odnosa i stigmatizacije, ignorisanja i pasivnog stava, do integracije i jednakih mogućnosti.
Osobe sa invaliditetom u Crnoj Gori suočavaju se sa brojnim problemima i diskriminacijom u svakodnevnom životu. Samim tim svjesni smo da u našem društvu mnogo pripadnika terminološki ne zna odrediti invaliditet, što prouzrokuje diskriminisanje ove grupe. U svakodnevnom govoru mnogih možemo čuti različite termine koji upućuju na osobe sa invaliditetom, međutim mnogi od tih izraza su
nepravilni, odnosno diskriminišući jer u stvari stavljaju akcenat na invaliditet, a ne na osobu, npr. invalid, hendikepiran, gluv, nepokretan, slijep.
Ukoliko opšta populacija usvoji svaki od navedenih termina koji su pravilni, osobe sa invaliditetom neće terminološki biti diskriminisane i „targetirane“ na pogrešan način. Ovo svakako će biti moguće uz pomoć različitih aktera društvenog života, prvenstveno medija koji imaju uticaj na stanovništvo naše države, plasirajući im novosti čiji naslovi sadrže pogrešne termine za označavanje pripadnika ove grupe, što svakako treba promijeniti i uputiti ih na terminologiju koja je prikladna.
Kao studenti, studijskog programa Socijalna politika i socijalni rad, već smo se susretali sa praktičnom nastavom i obavljanjem iste u različitim institucijama. Moramo napomenuti da prije prakse i „naših pet dana saradnje“ nismo mnogo toga znali o radu Saveza slijepih i nismo imali velika očekivanja kako sagledavajući broj dana prakse tako i samu našu neupućenost u rad ove organizacije. Međutim kako svaka institucija na drugačiji način funkcioniše, tako je boravak u Savezu slijepih bio sasvim drugačije i veoma lijepo iskustvo gdje smo pored veoma profesionalnog odnosa mentora stekle nova znanja koja će upotpuniti naš rad kao budućih socijalnih radnika.
Kao grupa, usaglasile smo se da je ova obavljena praksa donijela nama kao studentima dosta korisnih informacija. Krenućemo od terminologije, koja se ispostavila kao veoma „kritična“ u pogledu razvrstavanja termina na pravilne i nepravilne. Zapitale smo se u kakvom to društvu živimo i na kojem smo stepenu razvoja kada u govoru i radu većine društvenih aktera čujemo pogrešne termine i „nazivanje stvari pogrešnim imenom“. Upućujući nas na pravilne termine mentori su učinili da mi korišćenjem te pravilne terminologije pokušamo uputiti sve one sa kojima interagujemo i komuniciramo da i oni koriste pravilnu terminologiju.
Zatim Konvencija kao nama već poznat dokument je još jedna bitna stavka „liste usvojenih znanja“. Sretajući se s njom kroz školovanje i analizirajući njene članove, upotupunile smo dio znanja koji se odnosi na pravnu regulativu i u stvari pravno definisan status osoba sa invaliditetom i prava koja im pripadaju. Iako je ovu Konvenciju naša država ratifikovala, svjedoci smo da se njena načela ne poštuju, što mi kao pripadnici ovog društva moramo promijeniti, ukazujući državi i njenim
institucijama na to.
Treći dan i učenje Brajevog pisma, kao najzanimljivije iskustvo sa prakse pokazalo nam je da iako nam se mnoge stvari učine kao teške i nemoguće za naučiti, kada se potrudimo i damo sve od sebe one postaju veoma lake i brzo savladive. Tako je bilo i sa „šestotačkom“ i šilom, koje sad znamo da koristimo i uvijek ćemo znati da objasnimo kako funkcioniše i kako se piše Brajevim pismom. Pored toga, obilaskom štamparije i posmatranjem procesa štampanja shvatili smo koliko Savez slijepih pokušava da doprinese dostupnosti, pristupačnosti raznih materijala time što ih izrađuju u ovoj štampariji.
Takođe, posjeta radiju „Feniks“ nam je bila zanimljiva samim tim što smo slušali o tome kako Savez slijepih sa mnogim volonterima i drugim ustanovama sa kojima sarađuje, sprema materijale, audiopoezije, koji su svakako još jedan vid „rušenja“ barijera sa kojima se osobe sa oštećenim vidom susreću.
Iako laici kada je sport u pitanju, teme kao što su goalball i paraatletika su bile veoma zanimljive. Pored toga što smo slušali o tome koja su pravila sportova i ko se sve njima može baviti, veoma je bilo inspirativno slušati o uspjesima i iskustvima samih članova Saveza koji se aktivno bave ovim sportovima. Iz razgovora sa Marijanom Goranović shvatili smo da se naporan trud i rad uvijek isplate!
Bogatiji za još jedno iskustvo, koje će nas činiti profesionalnijim u svom radu, postali smo svesni da korišćenje „milosrdnog“, „herojskog“, „medicinskog“ modela u komunikaciji i radu sa osobama sa invaliditetom nikako nije prihvatljivo. Kako su nam ljudska prava svima zagarantovana, nikome manje i nikome više, svi smo jednaki pa želimo i društvo jednakih šansi koje će da upućuje na to da osobe sa invaliditetom nisu ništa „drugačije“ i manje vrijedne od svih, već su punopravni članovi zajednice
kojima prava ne smijemo uskraćivati.
Kroz ovaj rad smo željele da ukažemo na značaj onoga što smo naučile u Savezu slijepih Crne Gore. Prvenstveno praveći rekapitulaciju tema koje smo sa mentorima obradili, trudeći se da naučeno koristimo i u praksi.
Šutković Amra, Đorem Anđela, Bulatović Ksenija, Konjević Jelena, Đinović Slađana
