Preskoči na sadržaj

Bijeli štap – stid i strah

Objavljeno u Aktuelnosti

Praksa je pokazala da pojedine osobe oštećenog vida ne vjeruju da će im korišćenje bijelog štapa mnogo olakšati svakodnevnicu i ove osobe se uglavnom oslanjaju na pomoć druge osobe prilikom kretanja. Čak i ako osoba živi sama i nema mogućnost da obezbjedi pomoć pri kretanju, korišćenje bijelog štapa uglavnom ne uzima u razmatranje.

Osobe oštećenog vida nekad i odbijaju da pristupe obucigovoreći da im bijeli štap ne treba, da svoje kretanje mogu organizovati i na drugi način, da je okruženje nesigurno i sl.

Međutim, u pozadini njihovog odbijanja uglavnom stoje stid i strah da budu prepoznati kao osobe sa oštećenjem vida. Brojne osobe oštećenog vida, koje i nakon razgovora o potrebi da koriste bijeli štap, nisu pristupile obuci za mobilitet, kažu da će, ukoliko počnu koristiti bijeli štap, biti obilježene, da će ih društvo sažalijevati, pa čak i da će se njihovi bližnji zbog toga okrenuti od njih. U Crnoj Gori nedostaju i obuke.

Iz gore navedenih razloga, instruktori moraju znati da je motivisanost osobe da počne koristiti bijeli štap, ustvari, ključni element svakog procesa obuke za mobilitet. Instruktor mobiliteta mora znati da prvom času obuke, ponekad, mogu predhoditi bezbrojni sati razgovora sa osobom oštećenog vida, tokom kojih je potrebno osobi oštećenog vida predočiti sve prednosti koje ima samostalno kretanje u poređenju sa kretanjem koje je potpomognuto od strane neke druge osobe.

Vratimo se na razloge koji rezultiraju odbijanjem osobe oštećenog vida da koristi bijeli štap.

Stid

Iskustva govore da se osobe oštećenog vida stide da koriste bijeli štap, misleći da će njegovim korišćenjem samo skrenuti pažnju okoline na sebe, da će ih okolina prepoznati kao osobe oštećenog vida, sažalijevati, odbaciti.

Jedan muškarac oštećenog vida iz Amerike je na svom blogu izjavio kako se stidi svoje supruge i kako je pri svom prvom pokušaju da koristi bijeli štap promašio stepenicu na izlazu iz svoje kuće i pao. Budući da mu se to ranije nikada nije desilo, bijeli štap smatraglavnim krivcemza svoju nezgodu.

Nadalje, iskustvo druge osobe oštećenog vida, koja je kasnije izgubila vid tokom života, govori da ju je “šokkoji su komšije doživjele kada su je prvi put vidjeli sa bijelim štapom u rukama, spriječio da bijeli štap više ikada uzme u ruke.

Slični primjeri stida zbog bijelog štapa susreću se i kod nas, pri čemu treba imati na umu da je u ovim slučajevima stid uvijek rezultat reakcija okoline. U takvim i sličnim situacijama, osoba oštećenog vida ne razmišlja o prednostima koje bi za nju korišćenje bijelog štapa imalo i odbija da ga koristi da ne bi izazvala sažaljenje okoline.

Upravo u ovakvim situacijama, instruktori, a kod nas u Crnoj Gori najčešće korisnici bijelog štapa, razgovaraju sa potencijalnim korisnicima bijelog štapa na način da osoba oštećenog vida shvati da kvalitet života pojedinca treba biti na prvom mjestu, samostalnost i nezavisnost nasuprot mišljenja zajednice.

Rezultati razgovora o tome koliko puta su članovi zajednice pomogli u kretanju, da li nekad osoba nije mogla da izađe iz kuće samo zato što u tom momentu nije bilo nikog da joj pomogne, govore da osobe oštećenog vida najčešće kažu da su osobe koje im pružaju pomoć najbliži članovi porodice, prijatelji, jako rijetko članovi zajednice.

Upravo korisnici bijelog štapa budućim korisnicima bijelog štapa predočavaju prednosti korišćenja istog kroz svoja iskustva u segmentima prihvatanja društvene zajednice, omogućavanja samostalnog i nezavisnog života. Naravno, ovo je posao instruktora, ali obzirom da u Crnoj Gori nemamo peripatologe, instruktori su najčešće korisnici bijelog štapa.

Strah

Osobe oštećenog vida se često plaše da će ih korišćenje bijelog štapa dovesti u poziciju da budu obilježene, da će na sebe skretati poglede i pažnju drugih, s čime se ove osobe najteže nose. Nadalje, osobe oštećenog vida strahuju da, čak iako počnu da koriste bijeli štap, neće biti u mogućnosti zaista ići gdje žele, da će se zagubiti i da će zbog toga izgledati bespomoćno. Često navode i da ih u korišćenju bijelog štapa sprječava nesigurno okruženje, nepristupačne raskrsnice, nepostojanje zvučne signalizacije, nesavjesni vozači i sl što i jeste situacija u Crnoj Gori.

Nerijetka je pojava da u svom komšiluku neko primijeti osobu oštećenog vida koja se kreće sama, bez korišćenja bijelog štapa, pri čemu postoji realna mogućnost da život osobe bude ozbiljno ugrožen, budući da velika većina ljudi, učesnika u saobraćaju, odmah i ne primijeti da je riječ o osobi oštećenog vida. Krucijalno je da se u ovim slučajevima razgovara sa osobom oštećenog vida na način da joj se predoči koliko je važno da okruženje zna da je osoba koja se kreće sa oštećenjem vida, te da bijeli štap u tome može biti od neprocjenjive koristi. Važno je opisati i neku od situacija iz svakodnevnog života, navesti realne rizike ovakvog kretanja, govoreći o opasnostima da osoba bude neprimijećena, što bi u krajnjem moglo imati i negativne posljedice. Prilikom predočavanja situacija ovog tipa, treba objasniti osobi oštećenog vida da je čak vrlo poželjno da ljudi u okruženju na osnovu bijelog štapa prepoznaju da se radi o osobi oštećenog vida, budući da će to ponekad rezultirati spremnosti zajednice da osobi oštećenog vida pomogne, te da će i učesnici u saobraćaju biti mnogo oprezniji, budući da će im bijeli štap poslati poruku da se radi o osobi oštećenog vida, te da joj se stoga mora omogućiti sigurno okruženje za kretanje.

Značajan motivišući faktor koji će osobi oštećenog vida pomoći da prihvati bijeli štap, jesu zasigurno iskustva drugih osoba oštećenog vida koje se samostalno kreću (o čemu će biti riječi u narednim tekstovima), budući da se pokazalo kako primjeri najlakše utiču na promjenu pristupa kod osoba koje imaju isti problem. Zato je važno da i tokom obuke pored instruktora bude osoba oštećenog vida koja se samostalno kreće uz bijeli štap, budući da će iskustva i nezavisnost te osobe biti motivišući za osobu koja odbija prihvatanje bijelog štapa. Poželjno je i da osoba oštećenog vida koja uspješno koristi bijeli štap, prošeta sa osobom koja odbija da koristi štap, te da joj na praktičan način pokaže brojne prednosti korišćenja bijelog štapa.

Sve gore navedeno može biti od koristi i kada su u pitanju djeca oštećenog vida koja bi što je ranije moguće, trebala pristupiti obuci. Međutim, pokazalo se da djeca bijeli štap prihvataju mnogo lakše nego odrasli, te da su ponekad popravili roditelji ti, koji svojim prezaštitničkim odnosom onemogućavaju samostalno kretanje svojoj djeci, govoreći kako to njihovoj djeci ne treba, kako su oni tu za njih i sl. U ovom slučaju, važno je da tim ili instruktor, na načine koji su prethodno navedeni, motiviše roditelje da prihvate da njihova djeca počnu koristiti bijeli štap te da im predoči sve prednosti i olakšice koje će nezavisno kretanje njihove djece imati kako za djecu, tako i za same roditelje.


Pripremila: Anđela Dragović

Podgorica, 19.11.2020.

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

2 × 3 =