- Termin: “Peripatologija” potiče od grčkih riječi (peri) što znači – svuda unaokolo, (patine) što znači – ići, (logos) što znači – teorija, nauka. Najčešće se nailazi na sledeću definiciju: “Peripatologija” je nauka o vještini razvoja preostalih čula osoba oštećenog vida, kako bi oni postigli optimum orijentacije i bezbjednosti i efikasnost samostalnog kretanja. Ova naučna oblast je dio uže specijalnosti Tiflološke struke.
Pod orijentisanjem osoba oštećenog vida u prostoru podrazumijeva se umjeće, odnosno vještina snalaženja u velikom prostoru, među predmetima, na ulicama, među zgradama, u naselju i u malom prostoru, na primjer, u krugu radnog mjesta.
Orijentisanje u prostoru je umješnost da se pravilno odrede: pravac, brzina, rastojanje, svoj položaj u prostoru i odnos prema okolnim predmetima, to je umjeće da se pravilno otkriju prepreke i da se vješto zaobiđu.
Orijentacija je proces korišćenja više čula pri utvrđivanju položaja i međusobnih odnosa predmeta koji nas okružuju. Tako shvaćena orijentacija u najvećoj mjeri zavisi od funkcije čula, percepcije, kao i intelekta. U pitanju je proces primanja, nekad memorisanja i transformacije odgovarajućih informacija.
U novije vrijeme, uz riječ “orijentacija” koristi se i termin “mobilitet”. Ovaj termin anglosaksonskog porijekla, definiše se kao sposobnost sigurnog kretanja od jednog do drugog mjesta u sredini koja nas okružuje.
Pojmovi “orijentacija” i “mobilnost” su međusobno tijesno povezani. Oni se međusobno uslovljavaju. Pojam “orijentacija” označava upoznavanje i ocjenjivanje, a pojam “mobilitet” označava savlađivanje prostora. Koji je od ova dva pojma primaran, teško je odrediti. U praksi se ova dva pojma najčešce koriste zajedno, kao orijentacija i mobilitet, odnosno kretanje. Sposobnosti osoba potpunog i djelimično oštećenog vida za orijentaciju i samostalno kretanje izgrađuju se tokom života, počev od ranog djetinjstva, uz korišćenje određenih metoda i tehnika edukacije. Ovom pitanju u poslednje vrijeme posvećuje se sve veća pažnja sa ciljem iznalaženja optimalnih, pa ikompenzatornih sredstava, kojima treba da se poveća samostalnost u orijentaciji i kretanju.
Svaki čovjek, pa i osoba sa potpunim ili djelimičnim oštećenjem vida, duboko u sebi nosi potrebu za samostalnošću. Ta se potreba može nekada samo prividno potisnuti, a nekad je i neuslovna. Takva je situacija u Crnoj Gori. Osobe oštećenog vida, bilo potpuno ili djelimično, u Crnoj Gori se ne mogu obratiti peripatologu, jer ga nema. Obzirom da nema kadra, nema ni obuka, recimo za kretanje uz pomoć bijelog štapa, snalaženje u zatvorenom prostoru. Ovakve obuke uglavnom vrše tiflolozi. Osobe oštećenog vida koje koriste bijeli štap učile su same, uz pomoć prijatelja, drugova, drugih osoba oštećenog vida koje koriste bijeli štap.
Svakodnevni život i potrebe kao što su odlazak u školu, na radno mjesto, u kupovinu, u zdravstvenu ustanovu itd, iziskuju samostalnost, samostalno kretanje osobe oštećenog vida. Međutim, to nije lako postići obzirom na niz prepreka i barijera na koje se nailazi, u društvu, okolini koja je organizovana po mjeri „standarnih“.
Bilo da se osoba oštećenog vida kreće uz pomoć videćeg vodiča, bijelog štapa, psa vodiča, drugih pomagala, eholokacije u Crnoj Gori nema polaznu osnovu, mogućnost sticanja vještine od strane stručne osobe, kao i mogućnost sticanja adekvatnih pomagala, psa vodiča.
.
Pripremila: Anđela Dragović
Podgorica, 5.11.2020.
