Crna Gora, kao država kandidat za pristupanje Evropska unija, suočava se sa brojnim izazovima na putu usklađivanja sa evropskim standardima u različitim oblastima društvenog života. Jedan od važnih segmenata tog procesa jeste unapređenje položaja i kvaliteta života osoba sa invaliditetom, uključujući i osobe sa oštećenjem vida. U tom kontekstu, neophodno je kontinuirano raditi na unapređenju pristupačnosti javnih prostora, saobraćaja, informacija i usluga, kao i na podizanju nivoa društvene svijesti o potrebama i pravima ove populacije.
Iako su u prethodnom periodu učinjeni određeni pomaci, posebno zahvaljujući angažmanu organizacija civilnog društva i pojedinaca koji se aktivno zalažu za prava osoba sa invaliditetom, može se zaključiti da je nivo razumijevanja i senzibiliteta prema osobama sa oštećenjem vida u Crnoj Gori i dalje nedovoljan. Problem se ne odnosi samo na ovu kategoriju građana, već i na osobe sa različitim vrstama invaliditeta, koje se svakodnevno susrijeću sa brojnim preprekama u ostvarivanju svojih prava i ravnopravnom učešću u društvu.
Lično iskustvo i boravak u pojedinim evropskim državama omogućili su mi da uočim značajne razlike u stepenu pristupačnosti i organizaciji sistema podrške osobama sa oštećenjem vida. Na primjer, u Italija je javni prevoz u velikoj mjeri prilagođen potrebama osoba sa invaliditetom. Tramvaji i druga prevozna sredstva opremljeni su zvučnom signalizacijom koja jasno informiše putnike o narednim stanicama, smjeru izlaska i drugim važnim informacijama. Ove zvučne najave su dovoljno glasne i razumljive, a pritom su prihvaćene kao standardni dio sistema javnog prevoza, bez negodovanja ili prigovora drugih putnika.
Sa druge strane, u Crnoj Gori postoje određeni pokušaji uvođenja sličnih rješenja, ali njihova primjena često nije adekvatna. Na primjer, pojedini autobusi su opremljeni sistemom zvučne signalizacije za najavu stanica, međutim taj sistem se u praksi rijetko koristi ili je tehnički loše realizovan. Nazivi stanica često nijesu jasno izgovoreni, a zvučna signalizacija je nerijetko pretiha ili potpuno isključena. Kao jedan od razloga navodi se i to što takve najave ponekad smetaju vozačima ili putnicima, što dodatno ukazuje na nedostatak razumijevanja stvarnih potreba osoba sa oštećenjem vida.
Sve navedeno pokazuje da Crna Gora još uvijek zaostaje za standardima koje promovišu države članice Evropske unije, kako u pogledu tehničkih rješenja, tako i u pogledu društvene svijesti i kulture inkluzije. Evropske integracije ne podrazumijevaju samo usklađivanje zakonodavstva, već i promjenu društvenih stavova, razvijanje empatije i stvaranje okruženja u kojem će osobe sa invaliditetom imati jednake mogućnosti za obrazovanje, zapošljavanje, kretanje i aktivno učešće u svim segmentima društvenog života.
Zbog toga je neophodno da država, institucije, lokalne zajednice, ali i sami građani, ulože dodatne napore kako bi se unaprijedila pristupačnost i povećao nivo svijesti o pravima i potrebama osoba sa oštećenjem vida. Samo kroz zajedničko djelovanje moguće je izgraditi društvo u kojem će svi građani, bez obzira na eventualni invaliditet, biti ravnopravni i aktivni članovi zajednice.
Autorka teksta: Katarina Cerović, novinarka
