Miljan Lončar dolazi iz Pljevalja. On je student, omladinski aktivista i sportista, a ovo je priča o njemu i o tome kako je sve počelo.
Kada je, sada već davne 2019. godine, došao na studije u Podgoricu, prošao je sve faze kroz koje ljudi obično prolaze prilikom promjene sredine – tražio je sebe i prilagođavao se okolnostima. Brzo je, međutim, shvatio da svoje slobodno vrijeme, koga nije imao mnogo, troši na nekvalitetan način, pa je počeo da traži načine kako da ga ispuni.
Nikada sebe nije vidio kao sportistu, jer je mislio da je za bavljenje sportom neophodna lopta, a sa njom, kako kaže, nikada nije bio naročito vičan. Na nagovor prijatelja koji su već trenirali, odlučio je da ode na prvi trening plivanja. Cijela priča počela je iz čiste rekreacije, da bi s vremenom postala sve ozbiljnija.
Nedugo nakon njegovog dolaska, dobili su i prvog trenera, sa kojim je shvatio da, iako zna da pliva, to nije bilo najpravilnije i da postoji niz sitnih tehničkih detalja koje je trebalo korigovati. Nekoliko mjeseci radili su na tehnici plivanja, a intenzitet treninga postepeno je rastao. Nakon toga uslijedio je period pandemije i karantina, pa su svi planovi morali da budu privremeno zaustavljeni. Srećom, krajem 2020. godine nastavili su još jače – iste godine osnovali su i svoj plivački klub OSI “MAKO”, što je dodatno uozbiljilo cijelu priču, naročito jer se počelo govoriti o potencijalnim takmičenjima.
Godinu dana kasnije, Miljan je pozvan na svoje prvo takmičenje. S obzirom na sve što je prethodilo, doživio je niz različitih emocija – strah, nervozu, zadovoljstvo… Upravo zbog toga to prvo takmičenje pamti kao najdraže. Dodatnu draž donijela je i njegova prva osvojena medalja, kojoj se, iako to možda zvuči kao kliše, nije nadao.
Kao i u svemu, i ovdje postoje ljudi koji pružaju podršku, ali i oni koji je ne pružaju. Njegova porodica i društvo imala su podijeljena mišljenja o svemu – nekima je sve to bilo sjajno, dok drugima nije bilo naročito značajno. Ipak, kako sam kaže, na kraju dana najviše se računa njegovo mišljenje, a on je i dalje tu. Klub ga je oblikovao u ono što nikada nije mislio da može postati – sportistu.
Kroz ovu sportsku avanturu, upoznao je mnogo novih ljudi koje danas naziva prijateljima. Posebno su mu dragi klupski saborci, sa kojima je putovao u gradove i države koje možda nikada ne bi posjetio da nije bilo takmičenja, i sa kojima je stvorio neke od najljepših uspomena. Za njega, oni nisu samo tim – oni su porodica. Iako je plivanje individualni sport, podrška koju pružaju pravi ljudi čini ga timskim.
Tokom proteklih pet godina, učestvovao je na čak 11 takmičenja, a sa svakog od njih nosi neki uspjeh. Nije to uvijek bila medalja, niti mora biti – ponekad je oboren lični rekord ili bolji plasman sasvim dovoljan. Ono što je najvažnije jeste da ima nekoga ko ga bodri i motiviše da bude bolji i da da svoj maksimum – bilo na treningu ili takmičenju. Za njega su to trener i njegovi klupski drugovi.
Zato zaključuje:
“Mi nismo tim, mi smo porodica – i zato idemo dalje zajedno!”
Ova priča je dio projekta „Uključi se i igraj“, koji realizuje Savez slijepih Crne Gore uz finansijsku podršku Ministarstva sporta i mladih
