Neki ljudi dođu na svijet uz fanfare i porođajni plan. Ja sam došla padom – ne svojim, već majčinim, s trešnje, u sedmom mjesecu trudnoće. Ljekari su predlagali da se ne rodim, virusi su odradili svoje, ali majka je odlučila da dobijem šansu. I tako sam stigla, na ulasku u 8. mjesec, sa rizično malom kilažom i iščašenjem kuka, kao i oštećenjem vida koji je bio posledica virusa i inkubatora.
Život se za mene odvijao “bez imalo znanja i protiv moje volje” sa ciljem da preživim koliko mogu, ali bez jasnih uputstava. Kuk je sređen, vid je ostao isti. Ili nije. Ne znam.
Kasnije je jedan pucanj iz pištolja tokom proslave svadbe u komšiluku doveo do perforacije bubne opne. Tik da se grizem za ruku kojim sam tada “zatvorila” zvučni talas koji je uzrokovao šok i oštećenje bubne opne ostao je nekoliko godina kasnije- kao reakcija na neuspjeh i izliv “bijesa” od osjećaja straha. Oštećen sluh, više mjeseci plača i udaranja glavom o zid mogao bi se smatrati “ranim oblikom performansa”, ali je to bila žestoka borba za cijelu moju porodicu.
Satima sam znala da sjedim pred odrazom u ogledalu i da se (samo)posmatram u Igri, ninajuci se naprijed, nazad. Okolina je mislila da sam autistična. To je za mene bio neki drugi svijet. Sa kojeg sam pala bez “ imalo znanja i protiv moje volje”.
Tokom škole sam bila povučena, sa interesovanjima i razmišljanjima van udžbenika. Iako smatram da mi je formalno obrazovanje dosta pomoglo, ali je bez unutrašnje potrage uzaludno i površno. Mitologija, istorija umjetnosti, likovna umjetnost,ples i književnost bile su djelatnosti koje su me pronašle. Uz podršku porodice koja je strahovala za moje snalaženje , uspjela sam da nađem svoj izraz.
Studirala sam na Cetinju, preživjela Firencu, magistrirala u Trebinju. Usput sam krila svoje stanje sa vidom, strahujući da bi mi se zbog toga moglo popuštati ili smanjiti kriterijum u odnosu na ostale. Stalno sam se dokazivala sebi, vrlo rano osvijesćujući da su sve emocije sujete, pakosti i ljubomore plodovi vlastite nesreće, a da mi biramo put kojim ćemo ići kako bi osjwćaj tjeskobe i nepripadnosti transformisali u radost i svjesno bivanje.
Jedan moj profesor često govori: “Radost je najveća estetska vrijednost”. Biram da me ta misao oblikuje i u nju vjerujem. . Sve sto se ostvarilo posmatram kao put koji se otvorio, dok su se vrata poznatog sistema zatvarala. Zapravo, zatvarala su se uvjerenja i odnosi na koje smo naučeni, da bi se otvorila nova koja su usklađena sa nama samima.
Što se sistemskih grešaka tiče , u moru istih odbijena sam za posao i to s najboljim CV-jem, umanjena mi je plata, otpuštena sam pred prvomajski praznik kako bih izgubila pravo na žalbu. Iz jedne škole sam otpuštena jer sam sinu donatorke škole rekla da je nevaspitan nakon što me je nazvao lažovom, a dobila sam lažnu vijest da sam odbijena za stipendiju u Kini, jer su na moje mjesto ubacili nekog drugog.
Nakon postdiplomskih studija, spakovala sam dva kofera i dvije prosvjetne plate kao i odluku da se otisnem u Život sama – i otišla. Iz kuće, ali i iz svih unaprijed zacrtanih očekivanja.
Danas vodim porodični posao tj. Umjetnički centar- školu crtanja i slikanja. Tamo se crta, slika i uči, bez straha da će neko reći da je umjetnost “nevažna”. Časovi traju koliko je potrebno i imam vremena posvetiti se svakom polazniku individualno, a da me u tome ne prekida školsko zvono. Uvijek sam taj zvuk upoređivala sa čaktarom koje nose ovce kada- po komandi idu na ispašu. I sada svaki zvuk alarma i zvona doživljavam kao onaj “pucanj” iz djetinjstva. U pitanju je nešto mnogo opasnije, samo se drugačije plasira.
Predajem svim uzrastima, čak i studentima , ne razmišljajući da ću ikad biti u prilici da dođem do fakulteta. Nikad mi to, samo po sebi nije bio cilj, ali se desilo tako. Osoba koja mi je pružila tu priliku mi je rekla da sam rođena pod sretnom zvijezdom. Mislim da je “sreća” u prepoznavanju i povezivanju sa ljudima koji njeguju sličnu suštinu… Nekada se zaboravim da imam sve. Atelje koji je predivan, sa izlaskom na krov na kojem stojim i s vremena na vrijeme osjetim kako gospodarim svijetom i životom. To je jedan prostor slobode do kojeg se moralo doći uz poteškoće. Takvo je moje iskustvo. Ali svaka poteškoća je vrijedna suočavanja zbog svega što se ostvaruje i što će se ostvariti.
Autorka teksta: Milena Krivokapić
