Jeste li, možda nekada, bilo da ste osoba s invaliditetom ili ne, razmišljali da li invalidnost kao lična karakteristika svakog pojedinca I pojedinke sobom nosi neku riječima teško objašnjivu podsticajnu snagu. A ta snaga, ne ogleda se u nekakvim nadljudskim osobinama ili talentima, shodno uvriježenom mišljenju kojim je ovo, suštinski neuko društvo i dalje snažno zadojeno. Iako je veoma sporno, neispravno korišćenje terminoloških odrednica ili neadekvatnog pristupa prema OSI, nije ni upola veliki problem, koliko vrijednosna nezrelost deklarativno građanskog društva, ogrezlog u stereotipima prema svemu različitom i drugačijem. Je li riječ o stavovima, ili ličnim svojstvima, sasvim je nevažno. A kad usnuli građanski duh proviri iz nekog zapećka i ponadamo se nečem iole boljem, uslijedi povratak u rovove jednoumlja. I opet, iznova, krećemo od nule, u iste borbe, sa istih, neravnopravnih početnih pozicija. Plašim se da nema te obuke ili seminara koji mogu popraviti ukorijenjenu netoleranciju, koja se, jednostavno, ne da naučiti, jer ne postoji politička, društvena, a što je najporaznije ljudska volja.
Prepuno je ovo društvo mentalitetskih falinki, da bi koncept poštovanja ljudskih prava u pravom smislu zaživio. Jer donosioci odluka imaju prečeg posla. Nemaju kad da se bave razvojem sopstvene samosvijesti, a kamoli jačanjem svijesti zajednice na koju bi morali i trebali uticati. Možda smo od predizbornih obećanja i postizbornih bajki umorni, ali posustali nijesmo. Jer je jedna od zabluda aktuelne, ali i svake vlasti da su OSI slabići koji će, jednoga dana, jednostavno zaćutati. Eto – pokazali smo da nijesmo i da papagajsko vođenje gore spomenutom perceptivnom zabludom više ne pije vodu.
Znate već one zablude o tome da, recimo, osoba oštećenog vida ima izraženije čulo sluha od ljudi koji oštećenje vida nemaju. Zato je, jelte, sasvim prirodno da su osobe oštećenog vida predodređene za bavljenje muzikom. I naučne discipline unaprijed su definisane – pravo, socijalni rad, jezici… Da ne budem pogrešno shvaćena, ne mislim da je takav pristup nužno pogrešan, ako je zasnovan na ličnim preferencijama. Ali ako je podstaknut, često dobronamjernim, ali neutemeljenim savjetima koji potiču iz bližeg I daljeg okruženja, ipak se radi o nametnutom izboru. Pitate se zašto? Pa zato što mi nemamo pravo na grešku. Jer postoji nekakva bojazan da će odgovornost za naše greške snositi neko drugi, a ne mi sami. Baš zato, ako I kada odlučite da čvrsto želite izlazak iz zone konfora i da jednostavno odbacite nametnute kalupe, jedni vas heroizuju, a drugi vas, onako ispod glasa unaprijed žale. Jer oni već znaju da nećete uspjeti i da će taj neuspjeh vas psihički dokrajčiti. Jer oni misle da je invaliditet vaša slabost, a ne pogonsko gorivo za odlučnost, u mom slučaju čak I sasvim zdravu tvrdoglavost. Nažalost, mnoge osobe s invaliditetom pokleknu pod pritiskom okruženja, jer nemaju priliku da izgrade drugačije, stvarno poimanje o sebi, svojim pravima, potencijalima, svemu što ih okružuje. Jer su duboko učaureni u fiktivnim okovima tuđih, a ne sopstvenih izbora.
Iz ove perspektive, mogu reći da sam srećna što moj istraživački duh, makar od strane najbližeg okruženja, u prvom redu porodice I prijatelja, dominantno bez invaliditeta, nikada nije sputavan.
Osjećala sam se ravnopravnom, igrala iste igre, uz asistenciju njih, tako malih, iskustveno nezrelih, ali ljubavlju vođenih. Još kao djevojčica imala sam visoko postavljene ciljeve. Tada sam maštala, promatrajući svijet oko sebe na način koji je meni bio svojstven, sanjareći o nekoj, za mene nedostižnoj budućnosti. Makar su meni ti snovi izgledali nedostižno, jer nije bilo lako ući u borbu s vjetrenjačama. A borba protiv diskriminatornog Sistema to I jeste. Ono što sada znam, a tada nijesam znala, jeste da mi je rani proces samoprihvatanja, uzrokovan tragičnim porodičnim okolnostima, utabao put kojim danas sigurno koračam. Tada, toga, naravno nijesam bila svjesna, ali sam sa nekih šest godina, u tišini svoje sobe, odlučila da će svaki dan biti borba, da će moji izbori biti posljedica isključivo mojih odluka, I da ne postoji niti jedno “ne”, ma ko ga izgovorio koje moje snove može prekrojavati, makar mi i slobodan pad bio zagarantovan. Ne znam je li to vrlina ili mana, ali sam nemirnog duha, koji me je vodio raznim stazama I svaka je bila posebna, na svoj način. Svaka me je oblikovala i činila jačom.
Kada sam oštroumno saopštila da je upis novinarstva nakon srednje škole jedina opcija, gotovo da nije bilo osobe koja tu moju odluku nije posmatrala s čuđenjem. Nije mi bio potreban pogled, šum u vidu šapata ili nešto slično da bih shvatila poruku – kako će ona to, nije to posao za nju. Iako sam se plašila nove sredine, neprihvatanja kolega I profesora, ostala sam nepokolebljiva. Da sam ovo pisala na početku studija, ne bih imala dilemu – radio kao spoj ljubavi prema muzici I novinarstvu, jer je pjevanje, pored čitanja moj najveći hobi. Pisanje ne dolazi u obzir, jer ja za pisanje nemam dara – razmišljala sam, dok me je mentorka savjetovala da članke ne svodim na praktične zadatke, a kolege i koleginice u organizaciji u kojoj sam obavljala pripravnički staž da se posvetim istraživačkom radu i političkoj analizi. Igrom sudbine, neposredno prije početka pripravničkog staža, nakon novinarstva, upisala sam studije politikologije. Kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam da će moj profesionalni put, na posljetku biti usko vezan za pisanu riječ i naučno-istraživački rad. Danas mogu reći da sam srećna i ispunjena mlada žena, koja se bavi poslom koji je čučao neđe u dubini njene duše, sve dok me jedan prijatelj nije probudio rečenicom da je neopravdani nedostatak samopouzdanja onaj samoograničavajući faktor koji me konstantno nadvladava, a ja mu to nesvjesno dopuštam. I bez pitanja, brzopotezno me je izvukao iz tog začaranog kruga, jer je znao da je jedini način da savladam strah dovođenje pred svršen čin. Spominjati ga neću – znam da će se prepoznati.
Ipak, iako me je životni put odvveo na drugu stranu, čari moje prve novinarske ljubavi i onaj adrenalin dok izgovaram ono prvo „Dobro jutro uvaženi slušaoci“, dok čitam vijesti na krajnje neuobičajen način, dok radim priče i intervjue za Feniks, ostaće dio mene zauvijek. Ja skoro neuka, dobijala sam zahvalnice što je Feniks napokon uzletio i to je, vjerujte, najveća nagrada.
Danas se oštrim kritičkim perom i britkim jezikom borim za pravednije društvo, istinski i suštinski građansko – od Podgorice do Sarajeva. Danas kroz kolumne i politikološki angažman ukazujem na društveno-političke anomalije.
A bilo je suza, emotivnih padova, bezbroj pitanja, a odgovori su proizilazili iz moje motivacije i želje da učim, rastem, opravdam povjerenje urednica koje na sastancima sa mnom nijesu razgovarale o invalidnosti, osim u nužnom kontekstu načina rada, već o mojim kvalifikacijama. Daleko od toga da je svaki posao kojim sam se bavila identičan, naprotiv. Neđe se zahtijeva veća brzina, neđe vještine koje nijeste ni svjesni da posjedujete. Kroz formalno i neformalno obrazovanje izgradila sam se u ličnost koja svoje kompetencije konstantno preispituje i usavršava, a ma kakav zadatak imala pred sobom neće reći „ja ovo ne mogu“. I hvala profesorima, saradnicima, kolegama i koleginicama, koji su uvijek poštovali moju potrebu da ne budem oslobođena nekog zadatka, već smo ga zajedno prilagođavali raspoloživim mogućnostima. A najveća privilegija je što su upravo neki od njih danas moji dobri prijatelji i vjetar u leđa čak i kad su bure najsnažnije.
O porodici, prijateljima i OSI saborcima i saborkinjama suvišno je i govoriti – bez njih i sopstvene upornosti ne bih bila ođe đe jesam.
Na kraju, najvažniji korak je preskočen. Invalidnost nije prefiks po kojem me ljudi prepoznaju, već motor za dalji napredak i obnavljanje sintagme iz djetinjstva – ne postoje stvarne granice, a fiktivne se snažnom voljom lako pomjeraju. Danas mojim sagovornicima nije bitna moja invalidnost, znali ili ne da je imam.
Danas onima čija sam ja sagovornica invalidnost nije odrednica za predstavljanje, već politikološka struka.
Taj stepenik je neopisivo strm, ali se ipak trudim da, pogotovo mladim OSI poslužim kao primjer da ako žele, pokušaju da ga preskoče. Jer se ćutnjom nećemo izboriti protiv diskriminacije.
Finalno, o sebi bih rekla da sam vječita sanjalica, štreberka i perfekcionistkinja, nepopravljiva. Ostalo je još krupnih ciljeva i snova koje treba ostvariti – nijesam ni na pola, ali čekaju neka bolja vremena. O Njima, možda, u nekom nareddnom, manje slojevitom tekstu.
Nevena Kovačević, politikološkinja i novinarka, magistrantkinja na studijskim programima politikologija i novinarstvo na Fakultetu političkih nauka
