Kad mi je doktorica u ambulanti saopštila da trudnoća postoji, baš tim riječima, puno se osjećaja za kratko vrijeme probudilo u meni od blage neprijatnosti do zadovoljstva i sreće. Na tren sam pomislila da se sve to dešava nekom drugom.
Prvih dana je bilo puno uzbuđenja, radosti, ponosa i prije svega mučnine.
I zašto ne spomenuti – od uobičajenih scena iz filmova u kojima trudnice prepoznajemo po tome što trče u toalet zbog snažnih mučnina ili znjopaju kisele krastavce, kod mene je bilo zastupljeno ovo prvo.
U to doba rane trudnoće dok još nisam bila svjesna da se u meni stvara novi život, imala sam puno zaduženja na poslu, no meni ništa nije bilo teško, uporno me nosila posebna energija.
Jedino što me neki čudan bol u želucu stalno pratio. Kad sam se požalila mojim koleginicama uz zaključak da će sve to riješiti jedan ranisan, sjećam se kako mi je draga Božana tihim, smirenim glasom, ali vrlo ubjedljivo sugerisala: ,,Duco, nemoj piti ranisane, imaš ti nešto drugo za činiti”.
Nekoliko dana kasnije, baš dok smo pile onu našu kafu “za dobro jutro” ponovih istu priču i dadoh sebi neku sličnu kao prije neodređenu dijagnozu da je sve to do želuca itd, a evo je i Nensi onako šeretski, kaže: “Duki, imaš li se ti nama s čim pofalit?” i blago se nasmiješi. I tako… sigurno mi je mjesec dana trebalo da se opasuljim i utvrdim da sam u drugom stanju.
Na samom početku sam osjećala malu nesigurnost, preispitivala sam se da li je pravo vrijeme za to i vrteći svakakve misli po glavi sjetih se moje koleginice Tanje, koja me još ljetos pitala:
“Dunja, koliko ti imaš godina, završila si fakultet, imaš posao, nisi sama. Što čekaš ti”.
Iskreno u tom momentu nije mi bilo blisko to o čemu mi je govorila. Roditeljstvo traži ozbiljnost, odricanje, vrijeme, a meni je tada bilo tako fino provoditi popodneva sa mojim crnim labijem mojim vodičem Uranom šetajući, odmarajući na plaži, družeći se sa prijateljima I provodeći vrijeme u Kotoru sa familiom.
Tih prazničnih dana kad mi se činilo da ni jedna žena nije bila trudna na svijetu osim mene, kad je cukarin mamin po imenu Gabriela imala puna 2cm, bješe poprilično oštra i hladna zima. I sad me preplavi spokoj kad se sjetim noći kad se moj Uran pribijao uz mene isvojim toplim tijelom štitio nas obije od hladnoće.
Kako god, trudnoća me dočekala nespremnu, ali mi nije mnogo trebalo da shvatim da se u tom trenutku u mom životu i u životima mojih bližnjih nije mogla ljepša stvar desiti. Važno je pomenuti da početkom 22-ge godine virus korona je bio i dalje vrlo rasprostranjen. Pitala sam se kome ću prvo reći sretne vijesti- mami, tati, bratu. Na poslijetku izbor je pao na brata. Tad još nisam znala kako da nazovem svoje stanje, riječ trudnoća mi je bila I dalje nespojiva sa mnom, pa sam ga pozvala na telefon i rekla mu: “ Ćao Andro, ako si u društvu, izdvoji se malo, moram ti nešto reći. Radila sam brzi test, pozitivna sam”, na što će on zabrinuto: ,,Jao Duki, imaš koronu, što ćeš sad?”, nakon toga pauza, njegov usklik i smijeh.
Sjutri dan je došlo vrijeme da svoju radost podijelim sa najvećom podrškom u životu, mojom mamom. Vjerovatno je ona prenijela tati kasnije. Svoju trudnoću sam definitivno osvijestila i prigrlila onda kad sam osjetila toplinu od strane porodice i opet se uvjerila da su oni moj jedinstveni oslonac bez zadrške na svim mojim životnim poduhvatima.
Poslije brata, mame, tate, tetke i budućih prababa, na red su došle drugarice. Mojoj prvobitnoj nesigurnosti i zatečenosti doprinosila je činjenica da sam prva trudnica među mojim prijateljicama, ni jedna od nas nije o ulozi majke posebno razmišljala i razgovarala. Njihovo oduševljenje i riječi ohrabrenja povodom mojih novitadi su mi bili istinski podsticaj.
Vjerujem da svaka lijepa životna priča pored puno predvidljivih, realnih okolnosti mora imati i neku neobičnu, manje realističnu nit. Naravno da je toga bilo i u mojoj priči. Jednog sunčanog zimskog jutra kad sam uprkost mučninama slistila već dvije pite od sira, zazvoni mi telefon, a ono moj još neobaviješteni drug Miloš, kaže: ,,Nemoj mi se smijat kad ti kažem, ali nećeš vjerovat što sam sanjao. Sanjao sam tebe kako me zoveš i govoriš mi da si trudna i nosiš djevojčicu”. Kratko sam mu rekla da je sanjao pravu istinu i da je on moja “baba Vanga”.
Sa nestrpljenjem sam isčekivala prvo jutro na poslu, kada ću mojim koleginicama sa takozvane “kafe za dobro jutro” konačno saopštiti lijepe vijesti.
Za djevojku ili ženu sa invaliditetom odlazak na radno mjesto nije samo u svrhu doprinosa u radu i primanja plate prvog u mjesecu, već je to građenje sopstvenog okruženja nezavisnog od porodice i prijatelja, motiv da se izjutra posvetimo sebi, dotjeramo, a što je najvažnije ne dozvoljava nam da sjedimo kući i ostajemo neprimjetne. Poslovno okruženje doprinosi osjećaju samopouzdanja, omogućava da iskažemo svoje vrline i talente i osjetimo se korisnima.
Za sva ona pozitivna i lijepa iskustva sa radnog mjesta zaslužne su upravo moje koleginice koje su imale daleko veće razumijevanje za moje potrebe kao zaposlene sa oštećenjem vida, nego sistem koji je obavezan da mi obezbijedi prilagođeno i pristupačno radno mjesto.
Kad su došli prvi nagovještaji ranog proljeća, onih blistavih, suncem okupanih dana na obali rijeke Ribnice proticali su najbezbrižniji trenuci i stvarale su se najljepše uspomene i priče ugodnih trudničkih dana na kafe pauzama u društvu Jelene i Ružice koje su sa beskrajno puno podrške i zanimanja bile uz mene kako tada, tako i danas.
I tako… stomak je rastao, mjeseci prolazili i jednog meni nezaboravnog ljetnjeg jutra, ja postadoh Gabrielina mama.
Od tada napokon imam odgovor na ono zamorno pitanje koji ti je najljepši dan u životu.
Najljepši dan u mom životu je kad sam donijela na svijet moju djevojčicu.
Podizanje bebe zahtijeva puno pažnje, strpljenja, ali nekih vještina kao što su kako držati novorođenče, povijanje bebe, kupanje i slično. Za mamu sa oštećenjem vida to su zahtjevne radnje koje iziskuju posebno učenje. U tim prvim danima majčinstva, danima mog privikavanja na nove zadatke, pa sve do danas uz Gabrielu I mene je moja mama odnosno ponosita baba, kako smo se tih prvih dana znali našaliti moja patronaža.
Posmatrajući to sitno krhko stvorenje kako napreduje, razvija svoja čula, upoznaje svijet oko sebe, preporodila sam se i ja. Počela sam da se radujem bojama, lakim melodijama, jednostavnim stihovima, izvodim kojekakve smiješne plesove i pronalazim u sebi sve ono najnježnije.
Nakon porodiljskog odsustva, na posao sam otišla tad još uvijek uz Uranovu pomoć sa daleko većim samouvjerenjem i motivacijom. Dokazivanje na poslu mi je i dalje važno, ali sada u sasvim drugom obliku. Gabriela je moj motiv, razlog, podstrek da uporno i neprestano koračam naprijed.
Uživam u majčinskoj ljubavi prema svojoj ćerki i po prvi put živim ljubav koja ne traži uzajamnost.
Ovog septembra, dvogodišnja Gabriela uvjek sa svojim Mini Maus ruksakom na leđima sa puno poleta ide u jaslice. Za te naše dvije godine, iza nas je puno izazova, novih saznanja, dosta neprospavanih noći, zahtjevnih situacija, nesebičnog truda moje mame, posvećenosti cijele porodice, ali je neuporedivo više ponosa, smijeha i čiste ljubavi.
Ova priča je dio projekta “Osnažene možemo više” koji realizuje Savez slijepih Crne Gore u partnerstvu sa Organizacijom slijepih za Nikšić, Šavnik i Plužine, uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.
Dunja Samardžić – spec. pravnih nauka
