Gaslighting je već dugo poznat psiholozima, ali se odnedavno široko popularizovao među psihološkim online zajednicama na društvenim mrežama. Čini se kao da se odjednom, iznenada, interesovanje za ovaj pojam povećalo. U potrazi za adekvatnim prevodom, gaslighting je na našim prostorima preveden kao izluđivanje, iako, mi psiholozi, nismo baš najzadovoljniji tim prevodom, kod nas se poprilično odomaćio. S druge strane, sigurno biste se začudili ako biste negdje naišli na prevod ovog pojma koji glasi Sindrom plinske svjetlosti. Ako ste ljubitelj filmova iz polovine 20. vijeka, možda već naslućujete porijeklo ovog prevoda. Gaslight, film iz 1944. snimljen šest godina nakon istoimene pozorišne predstave, predstavlja početak priče o gaslightingu, pojmu koji je i dobio naziv po istoimenom filmu. Radnja filma prikazuje manipulatorske tendencije muža, čiji lik tumači sjajni Charles Boyer, i njegovu žrtvu, suprugu, koju tumači slavna Ingrid Bergman. Osim očigledne manipulacije, muž se sve vrijeme poigrava njenim umom, ubjeđujući je da je bolesna i dovodeći je do ludila, dok žena, u tom filmskom braku, pokušava da sačuva svoj razum i identitet.
Najjednostavnije, gaslighting predstavlja vrstu psihološkog nasilja, odnosno manipulacije u kojoj manipulator pokušava da svoju žrtvu dovede do ,,ludila“. Svrha gaslightinga je da se kod druge osobe izazove sumnja u vlastite procjene realnosti, na sjećanje na prošle događaje i u vlastite emocije. Dakle, ovaj pojam predstavlja zlonamjernu i skrivenu formu mentalne, odnosno emocionalne manipulacije. Gaslighteri koriste ovaj vid manipulacije u različite svrhe, kako materijalne, za pridobijanje određene koristi od žrtve, tako i zarad zadovoljstva koji im pruža mogućnost kontrole i moći nad žrtvom.
Gaslighteri se, u svojim igrama, služe najmanipulativnijim ponašanjima, što dodatno otežava njihovo prepoznavanje. Srž gaslightinga je laganje i poricanje. To na primjer izgleda ovako: osoba A (gaslighter) kaže da se ne sjeća neke situacije koja se dogodila, ili da se određena situacija uopšte nije dogodila i navodi osobu B (u ovom slučaju žrtvu) da preispita svoje pamćenje. No, obje osobe znaju da se ta situacija dogodila. Žrtva u tom trenutku počinje da preispituje sebe u vezi sa tim da se to možda zaista nije desilo, možda je to plod njene mašte ili zabune. Za to vrijeme zlostavljač će biti naklonjen žrtvi, izjavljivati ljubav, pokazivati pažnju i privrženost, kako bi zbunio žrtvu i sebe prikazao u
što boljem svijetlu. Žrtvu će navoditi na to da posumnja ili povjeruje da možda ima problema sa pamćenjem, ili da treba da razgovara sa nekim stručnjakom, nudiće se čak kao podrška i oslonac, sve do ubjeđivanja da se sa žrtvom nešto ozbiljno dešava i da počinje da „ludi“.
Osim što su skloni laganju i poricanju, gaslighteri koriste tzv. tehniku “kuvane žabe”. Ova tehnika podrazumijeva postepeno navikavanje žrtve na situaciju gaslightinga, na način da na kraju i ne primjeti da se nalazi usred jednog procesa zlostavljanja. Gaslighter će se na početku služiti povremenim lažima, praviti pauze, glumiti brižnu i pažljivu osobu, sve dok žrtvu ne uvuče u potpunosti u svoju igru. S vremena na vrijeme će je ubijeđivati da se neka sitacija nije desila, da žrtva nije nešto rekla ili da je pogrešno čula, da njeno ponašanje nije “normalno” i da joj je potrebna pomoć. U početku neće insistirati na traženju pomoći, ali će tu ideju polako i planski usađivati u um žrtve. Postepeno će je izolovati od drugih ljudi ubjeđujući žrtvu da joj ljudi iz okoline nisu prijatelji, a njenu okolinu će često potajno kontaktirati žaleći se da navodno sa žrtvom nešto nije u redu. I eto, žaba je skuvana!
Kao i kod drugih oblika nasilja, posljedice gaslightinga su mnogobrojne. Na prvom mjestu je narušavanje sopstvene slike o sebi i svom identitetu, narušavanje samopouzdanja i samopoštovanja, izolacija od bliskih ljudi i uopšte društvenog života.
Posljedice gaslightinga takođe mogu biti anksioznost, depresivnost, poremećaji spavanja i/ili hranjenja. Osobe mogu razviti nepovjerenje prema okolini i imati problem u budućim partnerskim ili prijateljskim odnosima. Gaslighting se ne dešava samo u partnerskom odnosu, već se može desiti u bilo kom drugom. Muškarcima i ženama, mlađim i starijim, s nižim ili višim stepenom obrazovanja, u selu i u gradu, u Aziji i u Africi. Ako i dalje imate dilemu, pročitajte još jednom kome se sve može desiti da bude žrtva gaslightinga? Svima!
Ukoliko žrtva sama ne prepozna da je žrtva nasilja, a to može potrajati godinama, malo je vjerovatno da će i okolina reagovati. Čak i ako reaguje, žrtva će toliko biti uvučena u gaslighting, da neće biti u mogućnosti da prepozna nasilje. Međutim, jednom kada odluči da izađe iz kruga nasilja, to predstavlja prvi korak ka oporavku. Prvo se žrtva fizički odvaja od zlostavljača, pa onda i emocionalno. Emocionalno odvajanje je uvijek teže, jer žrtva dugo živi u uvjerenju da će se zlostavljač promijeniti i da će sve biti drugačije i bolje. Praksa dokazuje da skoro pa nikada ne bude drugačije i bolje, već teže i gore. Za žrtvu proces oporavka nije lak, dugotrajan je i bolan, ali i neophodan ka povratku normalnom funkcionisanju i zacijeljenju.
Tekst je dio projekta “Jačanje otpornosti starijih osoba i osoba sa invaliditetom tokom COVID-19 i budućih kriza”, koji je podržan od strane Evropske Komisije, Austrijske agencije za razvoj i Austrijskog Crvenog krsta, a partneri na projektu su Crveni Krst Crne Gore i Savez slijepih Crne Gore.
Autorka: Dragana Đokić, psihološkinja
