Crna Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava. Prava i slobode ostvaruju se na osnovu Ustava i usvojenih međunarodnih sporazuma. Svi su pred zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili lično svojstvo.
Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti u članu 60, kao i u članovima od 62 do 72, propisuje različite vrste usluga socijalne i dječje zaštite koje obuhvataju:
– Podršku za život u zajednici (dnevni boravak, pomoć u kući, stanovanje uz podršku, svratište, personalnu asistenciju, tumačenje i prevođenje na znakovni jezik i druge usluge podrške za život u zajednici);
– Savjetodavno-terapijske i socijalno edukativne usluge (savjetovanje, terapija, medijacija, SOS telefon i druge usluge u cilju prevazilaženja kriznih situacija i unapređivanja porodičnih odnosa);
– Smještaj (porodični smještaj – hraniteljstvo, porodični smještaj, smještaj u ustanovu, smještaj u prihvatilište – sklonište i druge vrste smještaja);
– Neodložne intervencije (usluge radi lguranja bezbjednosti korisnika, koje pruža centar za socijalni rad i koje se obezbjeđuju 24 sata dnevno);
– Druge usluge.
– Principima socijalne i dječje zaštite definisanim čl. 7 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti predviđa se prevencija institucionalizacije i dostupnosti usluga u najmanje restriktivnom okruženju uvijek kad za to postoje uslovi u domovima korisnika ili lokalnoj zajednici kroz vaninstitucionalne oblike zaštite, koje osiguravaju različiti pružaoci usluga, u cilju poboljšanja kvaliteta života korisnika i njegove socijalne uključenosti.
Zakon ostavlja prostor za druge usluge, međutim, veliko je pitanje koliko su usluge mapirane Zakonom dostupne, prilagođene osobama s različitim vrstama invaliditeta, te kakva je njihova funkcionalnost, odnosno na koji način je riješeno pitanje finansiranja.
U periodu od usvajanja zakona do danas, smjernicama Strategije razvoja socijalne i dječje zaštite za period 2013–2017. i Strategije razvoja socijalne i dječje zaštite za period 2018–2022, između
ostalog, trasirani su pravci razvoja i konkretne aktivnosti koje treba da doprinesu pluralizmu usluga i pružalaca usluga socijalne i dječje zaštite.
Na osnovu prethodno sprovedene Analize primjene Strategije socijalne i dječje zaštite za period 2013–2017, prepoznata je potreba daljeg razvoja i unapređenja usluga socijalne i dječje zaštite, između ostalog, i unapređenjem normativnog okvira i sistema kvaliteta (kroz standarde usluga socijalne i dječje zaštite, licenciranjem pružalaca usluga i stručnih radnika). Takođe, navedena analiza je ukazala na potrebu za većim učešćem lokalnih uprava u unapređenju kvaliteta socijalne i dječje zaštite u lokalnim zajednicima, kao i na potrebu da se poveća učešće organizacija civilnog društva i nevladinih organizacija, privrednih društava, preduzetnika i fizičkih lica u pružanju usluga socijalne i dječje zaštite, na održiv način. U vezi s navedenom analizom, jedan od posebnih ciljeva Strategije razvoja socijalne i dječje zaštite za period 2018–2022. odnosi se na unapređenje usluga socijalne i dječje zaštite i stvaranje preduslova za nastavak deinstitucionalizacije.
Domaći zakonski i strateški okvir pretrpio je izmjene kako bi se uskladio sa principima Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom, međutim i dalje nijedan akt ne prati principe, niti je izrađen u skladu sa modelom pristupa osobama s invaliditetom u skladu sa ljudskim pravima. Iako je reforma sistema socijalne i dječje zaštite donijela značajne novine u pogledu usluga, stiče se utisak da je u početku reforme propuštena velika šansa za potpunijim, raznovrsnijim, pravednijim i dostupnijim pravima u odnosu na prava i usluge koje sada imamo. Takođe, čini se da nije urađena valjana analiza stvarnih potreba korisnika, naročito za vrstom usluga.
Iz prizme prava osoba s invaliditetom, te kroz analizu Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti može se uočiti da ovaj pravni akt prepoznaje osobe s invaliditetom samo kroz njihovu invalidnost, što je u suprotnosti sa Konvencijom, koju je Crna Gora potpisala i obavezala se na njenu dosljednu primjenu. Dakle, Zakon kod osoba s invaliditetom i dalje prepoznaje „dijagnozu“, dok se i dalje sistematično i temeljno ne planiraju i ne preduzimaju mjere za prevazilaženje prepreka koje osobe s invaliditetom čine neravnopravnim, i koje ograničavaju njihove pune potencijale, ali i kvalitetan život. S druge strane, navodi se da je cilj socijalne i dječje zaštite unaprijeđenje kvaliteta života i osnaživanje za samostalan i produktivan život pojedinca i porodice, zbog čega je dodatno neprihvatljivo da se Zakon ne sprovodi proaktivno, posebno u dijelu usluga socijalne i dječje zaštite, jer se time ne postiže ni cilj
Zakona. Dakle, ne samo da država ne procjenjuje i ne pokriva sve troškove koji proističu iz invaliditeta, već i ne pruža podršku za osamostaljivanje i postavlja često rigidne sisteme podrške.
Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti neophodno je izmijeniti, te proširiti i omogućiti pluralizam usluga. Već mapirane usluge, nijesu dostupne svim osobama s invaliditetom, niti je riješena finansijska održivost istih, pa su najčešće usluge ad hoc karaktera, projektnog karaktera, te ponekad i djelimično dostupne.
Tekst je kreiran u okviru projekta: “Jednakošću do dostojanstvenog života OSI u Crnoj Gori“, koji sprovodi Savez slijepih Crne Gore u partnerstvu sa Udruženjem za podršku osobama sa invaliditetom Bijelo Polje, a finansira Evropska unija kroz podršku za civilno društvo (CSF) i Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore.
S poštovanjem,
SAVEZ SLIJEPIH CRNE GORE
Ul. Njegoševa br.6, 81000 Podgorica
Tel: +382 (0)20 665 368, fax: +382 (0)20 665 377
E mail: savezslijepihcg@gmail.com
http://www.ss-cg.org/ , http://www.zaposliosi.me/
