– ANALIZA FOKUS GRUPA –
Projekat OSNAŽENE KA PROMJENI – EMPOWERED TOWARD CHANGE sprovodi Savez slijepih Crne Gore – SSCG, uz podršku Reaktor – Istraživanje u akciji (Reactor – Research in Action) i partnera u okviru projekta Unapređivanje rodne ravnopravnosti u procesu pridruživanja EU koji je finansiran od strane Evropske unije i kofinansiran od strane Švedske agencije za međunarodni razvoj i saradnju (Sida).
OSNAŽENE KA PROMJENI
O PROJEKTU:
Savez slijepih sprovodi projekat “ OSNAŽENE KA PROMJENI ” koji je podržan i finansiran od strane REACTORA, kroz aktivnost „Furthering Gender Equality through the EU accession process“ finansiran od strane Evropske unije i Švedske međunarodne organizacije za razvoj saradnje.
Prijedlog projekta ima za cilj da podigne nivo znanja i informisanosti o poštovanju ljudskih prava, ženskih prava i ublaži diskriminaciju žena oštećenog vida.
Osnovi cilj projekta je ojačana pariticipativna demokratija i inkluzivan rodno osjetljiv proces pridruživanja EU.
Trenutno stanje na polju aktivizma i participacije nije na adekvatnom nivou.
Politika rodne ravnopravnosti marginalizovana je u procesu pridruživanja EU, a strateška dokumenta ne prate uključivanje principa rodne ravnopravnosti. Uprkos značajnim poboljšanjima i veoma aktivnim djelovanjem ŽOCD, nije vidljiva promjena u kreiranju politika, niti u unapređenju ženskih prava. Evidentan je i manjak uključenosti i participacije organizacija u procesu pridruživanja EU, ženska prava se ne adresiraju.
U okviru Saveza slijepih osnovan je Odbor žena koji ima za cilj da uključi i omogući kvalitetnije bavljenje politikom rodne ravnopravnosti i uključivanju ŽSI u pregovaranjima. U prethodnom periodu Savez slijepih je radio kako na jačanju kapaciteta, tako i na podizanju nivoa znanja članova/ca o politici rodne ravnopravnosti i tu u oblastima: rodna ravnopravnost, diskriminacija, nasilje.
Specifični ciljevi projekta:
– Ojačani kapaciteti Saveza slijepih i lokalnih organizacija slijepih za efektivniji i kvalitetniji dijalog, rodnu dimenziju procesa pridruživanja EU
– Poboljšana odgovornost vladinih institucija u implementaciji obaveza vezanih za rodnu ravnopravnost kroz process pridruživanja EU
Predviđene aktivnosti projekta:
– Izrada Plana izgradnje kapaciteta
– Održavanje treninga za jačanje kapaciteta za kvalitetan monitoring, rodnu analizu, uključivanje principa rodne ravnopravnosti i zagovaranje za pridruživanje EU
– Monitoring izvršenja obaveza institucija Vlade u uključivanju principa rodne ravnopravnosti u procesu pridruživanja EU
– Ispitivanje trenutnog stanja u oblasti usluga seksualnog i reproduktivnog zdravlja žena s invaliditetom – ŽSI
– Objavljena publikacija o trenutnom stanju, predrasudama, preporukama za unapređenje u oblasti rodno osjetljive javne usluge, seksualno i reproduktivno zdravlje ŽSI u pristupačnim formatima
– Priprema i emitovanje radijskih emisija
– Postavljanje poruka na društvenim mrežana- facebook, instagram, twitter
Očekuje se povećano znanje o procesu pridruživanja EU, ojačani opšti kapaciteti o rodnim analizama i EU zagovaranju, poboljšana odgovornost relevantnih vladinih institucija i njihova jača posvećenost rodnoj ravnopravnosti u procesu pridruživanja EU.
METODOLOGIJA:
Proces pridruživanja EU prožet je mnogim temama i pomaci u nekim oblastima zaista jesu vidljivi, ali kada govorimo o aktivizmu i participaciji sa akcentom na rodnu ravnopravnost uočavamo da ne postoje promjene u kreiranju politika, a kamoli na unapređenju ženskih prava.
S obzirom na temu i cilj istraživanja, postavljene su sljedeće hipoteze:
1) Osobama s invaliditetom zdravstvene ustanove jesu dostupne, ali nisu pristupačne.
2) Osobe s oštećenjem vida ne dobijaju informacije u željenom, pristupačnom formatu u ustanovama zdravstvene zaštite.
3) Osobe s oštećenjem vida često doživljavaju neprijatnosti u ustanovama zdravstvene zaštite u odnosu na invaliditet.
4) Osobe s oštećenjem vida dobijaju bolju uslugu u privatnim zdravstvenim ustanovama, nego u javnim.
5) Osobe s invaliditetom nisu dovoljno informisane o seksualnom i reproduktivnom zdravlju.
6) Osobe s invaliditetom nikada ili rijetko prijavljuju nepravilnosti u radu zdravstvenih ustanova.
7) Žene s invaliditetom su više diskriminisane u zdravstvenom sistemu u odnosu na muškarce s invaliditetom.
Kroz analizu hipoteza uz obrazloženja za njihovo potvrđivanje ili opovrgavanje, dobiće se jasna slika o trenutnom stanju kada govorimo o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, tako važnim, a tako malo
zastupljenim temama.
U periodu od 17. oktobra do 07. novembra Savez slijepih Crne Gore organizovao je po jedno fokus grupno istraživanje u južnoj i sjevernoj regiji, odnosno u Baru i Bijelom Polju i dva u centralnoj, tj. u Podgorici čija je tema bila upravo seksualno i reproduktivno zdravlje. Ovim istraživanjem obuhvaćeno je 39 osoba s oštećenjem vida kako bi se otkrilo trenutno stanje informisanosti i načini na koje se informišu osobe s invaliditetom, kao i uopšte stepen dostupnosti i pristupačnosti kako zdravstvenih institucija, tako i samih informacija. Najvećim dijelom je govoreno o često neadekvatnom pristupu zdravstvenih radnika i ljekara, zbog čega se osobe s oštećenjem vida najčešće konsultuju, savjetuju i informišu na neadekvatnim adresama i sa nedovoljno stručnim osobama, odnosno osobama iz najbližeg okruženja koje nisu sticale obrazovanje, i profesionalno iskustvo u oblastima seksualnog i reproduktivnog zdravlja.
Prema popunjenim predregrutacionim upitnicima, statistička analiza ispitanika izgleda ovako:
– Od 39 ispitanika, 23 osobe odnosno 58.9% je bilo ženskog, a 39.1% odnosno 16 osoba je muškog pola.
– Što se godina starosti tiče, 4 ispitanika, odnosno 10.2% je u starosnoj grupi 15 – 25 godina, između 25 i 35 godina ima 10 ispitanika, tj. 25.6%. Pet ispitanika (22.2%) ima između 35 i 45 godina, dok je njih 9, odnosno 23.0% u starosnoj grupi između 45 i 55 godina. 28.2% ispitanika ili preciznije rečeno 11 osoba ima više od 55 godina.
– Od 23 osobe ženskog pola, više od polovine (52.1%) nije imalo porođaj, odnosno 12 ispitanica. Od preostalih 11, sedam ispitanica, tj. 30.4% su se porodile prirodnim putem, a njih 4, što predstavlja 17.3% porođaj su imale carskim rezom.
– Na pitanje iz upitnika koje glasi “Da li ste u ustanovama zdravstvene zaštite do sada doživjeli neku neprijatnost?”, čak 18 ispitanika, odnosno 46.1% je odgovorilo potvrdno, a njih 12 (30.7%) nije
doživljavalo neprijatnosti. Odgovor “ne sjećam se” zaokružilo je 23.0% ispitanika, odnosno 9 osoba.
– Na pitanje “Da li u ustanovama zdravstvene zaštite dobijate informacije u pristupačnom formatu?”, odgovori su klasifikovani na sljedeći način:
1) Da, uvijek su mi lako čitljive. – zaokružila su 4 ispitanika ili procentualno izraženo 10.2%.
2) Ne, informacije mi nisu pristupačne. – je odgovor koji je izabralo 12 osoba, tj. 30.7% ispitanika.
3) Ponekad, kada ih zatražim. – je najčešće izabrani odgovor, odnosno 15 ispitanika ili 38.4% je odgovorilo na ovaj način.
4) Nikada, čak ni kada ih tražim. – izabralo je 20.5%, odnosno 8 osoba.
– Prilikom procjenjivanja sopstvene informisanosti u oblasti seksualnog i reproduktivnog zdravlja na skali od 1 – 5, nijedan ispitanik se nije ocijenio najnižom ocjenom 1. Ocjenu 2 sebi su dala 4 ispitanika, odnosno 10.2%, dok je njih 10, tj. 25.6% procijenilo informisanost ocjenom 3. Značajan broj osoba, njih 16 ili 41.0% svoju infomisanost ocijenilo je sa 4, dok je njih 9 ili 23.0% sebi dalo najvišu ocjenu na ponuđenoj skali – 5.
– Posljednje pitanje odnosilo se na samoprocjenu komunikativnih sposobnosti na skali od 1 – 7 i niko od ispitanika nije zaokružio tri osobe, odnosno 7.6% je sebe ocijenilo trojkom, njih 6 ili 15.3% se zadovoljilo ocjenom 4. Visoku peticu sebi je pripisalo 41.3%, odnosno 12 osoba, a šesticu 8 osoba ili 20.5% od ukupnog broja ispitanika. Najvišom ocjenom na ovoj ponuđenoj skali, dakle sedmicom ocijenjeno je 10 osoba ili 25.6% ispitanika.
Već prilikom pripremanja sumirane statističke analize, bilo je jasno da naši članovi, odnosno osobe s oštećenjem vida nisu u dovoljnoj mjeri informisani, najčešće zbog toga što im ni same informacije nisu u pristupačnim formatima što je dodatno objašnjeno na fokus grupama, a s obzirom na postavljene teme, cilj i hipoteze istaživanja najveći dio analize biće usmjeren na njihovo potvrđivanje, odnosno opovrgavanje.
ANALIZA:
1. Osobama s invaliditetom zdravstvene ustanove jesu dostupne, ali nisu pristupačne.
Ova hipoteza je potvrđena, s obzirom na to da sve osobe s ošteć njem vida koje su prirustvovale fokus grupnom istraživanju jesu osiguranici koji imaju pravo na zdravstvenu zaštitu namijenjenu opštem stanovništvu. I zbilja, svako ima pravo na preglede i eventualno liječenje, što znači da zdravstvene ustanove jesu dostupne. Međutim, one najčešće nisu pristupačne za osobe s invaliditetom, budući da uglavnom nemaju elemente pristupačnosti ili oni nisu adekvatno postavljeni, ugrađeni.
– “Ja, naravno, idem kod doktora kao i svi ostali ljudi. Ali ne mogu sama, mora neko sa mnom. Taktilnih traka u većini Domova zdravlja nema, a u Kliničkom centru nema ih uopšte, tako da na specijalistički pregled uvijek moram da idem sa asistentima, iako često to ne želim.
Na nekim ordinacijama postoje i naljepnice na Brajevom pismu, ali često nisu dobro postavljene, nemarno se ophode prema njima, potpuno poravnaju tačkice prilikom lijepljenja. O govornim najavama i da ne pričam, u našem sistemu o tome možemo samo da maštamo.”
– “Mislim da naše bolnice nisu pristupačne koliko bi trebalo. Rampe za korisnike kolica zaista postoje, ali za mene kao osobu niskog rasta uvijek je neprijatno da idem kod doktora i predam knjižicu, jer su šalteri stvarno previsoki.”
2. Osobe s oštećenjem vida ne dobijaju informacije u željenom, pristupačnom formatu u ustanovama zdravstvene zaštite.
Hipoteza je potvrđena. Čak i da nije sprovedeno opsežno istraživanje i fokus grupni razgovori, prema popunjenim predregrutacionim upitnicima mogao bi se zaključiti odgovor. Samo četiri od trideset i devet osoba je dobilo informacije u pristupačnom formatu, a među te četiri osobe se nalaze i osobe niskog rasta koje nemaju oštećenje vida i osobe koje imaju djelimično, ne i potpuno oštećenje vida. Svi ostali, informacije ne dobijaju u pristupačnom formatu, što znači da ukoliko žive sami neće moći da dobiju informacije o ljekarskom izvještaju i dalja uputstva za liječenje. Kako bi mogli da znaju šta im na izvještaju piše moraju ili da traže od doktora da im pročita ili saopšti svoj nalaz i mišljenje ili se moraju obratiti često neprijatnom medicinskom osoblju i medicinskim sestrama na šalteru da im daju potrebne informacije. Najčešće traže asistenciju od porodice, prijatelja i komšija, što onda znači da informacije o njihovom zdravstvenom stanju i informacije iz zdravstvenog kartona nisu tajne.
– “Objasnio sam jednom doktoru da imam djelimično oštećenje vida i da mi da izvještaj u uvećanom format, znači samo da font slova umjesto 12 bude npr. 18 ili 20. Rekao mi je da to ne može, jer sistem ne podržava takve izvještaje, mora da poštuje formu. A zamislite tu ironuju, pričamo o oftamologu, mom dugogodišnjem doktoru koji bolje i od mene zna koliko su mi mogućnosti za čitanje ograničene.”
– “Mislim da ne tražim nikakav specijalni tretman ako pitam sestru šta mi piše na uputu, kad mi je zakazana kontrola i slično. Međutim, njima je teško i to da pročitaju, a primjećuju da imam oštećenje vida i da se nesigurno krećem. Jednostavno, nikako da im objasnimo da ne vidimo da čitamo iako možda vidimo đe su vrata ili neka stolica.”
– “Budući da smo svi usmjereni na zdravstvene institucije, a osobe s invaliditetom nekada i više od ostalih građana, ovo je pitanje koje bi moralo biti riješeno. Ili da dobijamo izvještaje u pristupačnom, uvećanom formatu ili u nekoj vrsti audio formata.”
– “Ja taj problem rješavam preko portala E-zdravlje. Ne zato što su tamo vodili računa o opcijama pristupačnosti, nego zato što mi govorni softver, koji imam instaliran na uređajima koje koristim čita informacije koje su dostupne u elektronskoj formi. Ali šta je sa našim starijim članovima, koji ne koriste savremene uređaje i za koje je tehnologija uglavnom nedostupna?”
3. Osobe s oštećenjem vida često doživljavaju neprijatnosti u ustanovama zdravstvene zaštite u odnosu na invaliditet.
Hipoteza je potvrđena. Gotovo polovina ispitanika, odnosno 46,1% osoba s invaliditetom prema ovom istraživanju doživjelo je neku vrstu neprijatnosti u ustanovama zdravstvene zaštite. Tim prije što se najvećim dijelom govorilo o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, neprijatnosti se uglavnom odnose na neadekvatan tretman kod ginekologa, odnosno urologa. Većina ispitanica se nije prijatno osjećala na ginekološkim pregledima, odnosno uslovi u kojima se oni obavljaju često nisu adekvatni, a ljekari ne objašnjavaju postpunost događaja i razloge za određene intervencije.
– “Kod mog doktora nema ni one zavjese iza koje treba da se presvučem, nego kažu: skini se i prebaci robu tu preko stolice. Kako treba da se osjećam u tim trenucima?”
– “Ja baš imam negativno iskustvo i idem kod doktora samo kad me nešto boli, pa moram. Inače su vječito u žurbi i tako rutinski i grubo obavljaju preglede da je to i neprijatno i bolno.”
– “Ja sam čak doživjela da mi je doktorica rekla da razmislim oću li da imam dijete, jer imam to oštećenje koje imam, koje mi nije urođeno, nego vremenom stečeno. Ja sam stvarno malo burnije reagovala i samo pomislila kako se osjećaju one osobe koje još nisu sigurne po pitanju trudnoće i dožive da ih doktorica tako savjetuje i kaže da to nije dobra ideja.”
– “Mene je urolog začuđeno gledao što sam došao, a ništa me ne boli.
Kao nema potrebe da dolazim jednom godišnje, sve je u redu. Stalno pričamo o nekoj prevenciji i onda doživite da vam se isčuđavaju i malo se i podsmijevaju što tako redovno dolazite.”
Iako su negativna iskustva koja su ispitanice doživjele kod ginekologa najbrojnija, ne smijemo zanemariti neprijatnosti i prilikom mamografskih i redovnih pregleda dojki, kada u ordinaciji bude često više osoba nego što bi trebalo, zatim obraćanje ljekara osobama koje su asistenti osoba s invaliditetom, kao i neadekvatno ponašanje prilikom dijagnostike i uzimanja uzoraka u laboratorijskim postpcima.
– “Ne možete nekad dostojanstveno da odete ni krv za analizu da date.
Doživjela sam da sam ušla u laboratoriju, a da je ona sestra počela da mi vuče rukav bez ikakvog objašnjenja, kao da ja nisam sposobna da to uradim sama.”
– “Komunikacija je svuda najveći problem. Ako ne vidite, kao da ne znate ni da govorite, nego pitaju asistenta: a šta mu je? Ista je stvar kod ovog zavrtanja, kad bi objasnili šta će da urade, sigurno bi rukav sami podigli. Nego im je sve teško, ja znam da imaju mnogo posla, ali ne shvataju da mi tu ne radimo i ne znamo kakve su procedure. Kad bi misli mogli da čitamo, svima bi nam lakše bilo.”
– “Ja sam imala određenih problema i često sam išla kod doktora.
Kada sam jednom prilikom došla po rezultate neke analize, sestra je pred punom čekaonicom pričala šta su pronašli i kako dalje treba da se liječim, zbog čega su se svi okrenuli, gledali u mene i slušali o mojim dijagnozama. Možete zamisliti kako sam se osjećala, da je zemlja mogla da se otvori, da bar propadnem u nju.”
4. Osobe s oštećenjem vida dobijaju bolju uslugu u privatnim zdravstvenim ustanovama, nego u javnim.
Hipoteza nije potvrđena. Iako su mnogi ispitanici saglasni da su prostorije i uređaji savremeniji u privatnim zdravstvenim ustanovama, mnoge osobe s invaliditetom sebi ne mogu da priušte liječenje u njima. Sa druge strane, određene uređaje za obavljanje specijalističkih i ekspertskih pregleda nemamo u privatnim, već samo u javnim zdravstvenim ustanovama, a to je najčešće Klinički centar Crne Gore. Stiče se utisak da ispitanici nisu nezadovoljni toliko zbog nestručnosti ljekara, koliko jesu zbog lošeg i neadekvatnog pristupa i često neprijatnoj i nedovoljno jasnoj komunikaciji.
Dakle bolja usluga u smislu komunikacije i posvećivanja može se dobiti u privatnim ustanovama, ali u pogledu kvaliteta specijalističkih pregleda ipak prednjače javne zdravstvene ustanove.
– “To sve zavisi na kakvu osobu naiđete. Ja sam doživljavala nekad da me kod privatnika doktorica samo na brzinu neljubazno pregleda, jer je sa jednog posla došla na drugi, dok me moja doktorica uvijek lijepo primi. Mislim da kod nas inače i nisu najveći problem doktori, kad do njih dođete, nego medicinsko osoblje i sestre sa kojima ne može ni da se razgovara kako treba.”
– “Moje iskustvo je da su ljubazniji kod privatnika, ljubazno vas
dočekaju, nema čekanja. Međutim, za mnoge preglede sam ipak
dobijao preporuku da idem u Klinički, jer za intervencije i operacije
koje sam imao na oku niko nema uređaje, nego se to radi samo u KCCG. Jeste da se čeka, ali vi izbora nemate kada su tako bitne intervencije u pitanju.”
– “Za neke obične, rutinske preglede i dijagnostiku, uvijek sam za to da se ide kod privatnika. Međutim, dosta toga ni oni ne mogu da vam završe. Neke analize ipak moraju da se obave u bolnici i neohodno je da danima budete na nekom odjeljenju dok se sve ne završi.”
5. Osobe s invaliditetom nisu dovoljno informisane o seksualnom i reproduktivnom zdravlju.
Hipoteza je potvrđena. Samo 25% ispitanika smatra se dovoljno informisanim u oblasti seksualnog i reproduktivnog zdravlja, a ni na jednoj fokus grupi nije dobijen adekvatan odgovor na pitanje “šta obuhvata seksualno, a šta reproduktivno zdravlje?”. Ove pojmove osobe s invaliditetom uglavnom doživljavaju kao sinonime, a najčešće informacije traže i dobijaju od prijatelja, članova porodice i posredstvom interneta.
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije i Međunarodne seksološke asocijacije, seksualno zdravlje definiše se kao kontinuitet pozitivnih fizičkih, psihičkih i sociokulturnih iskustava povezanih sa seksualnošću, dok reproduktivno zdravlje podrazumijeva usklađenost i normalno odvijanje funkcija reproduktivnog sistema u tjelesnom, psihičkom i socijalnom smislu. Zaštita reproduktivnog zdravlja trebalo bi da podrazumijeva edukaciju o seksualnosti i reprodukciji, savjetovanje o planiranju porodice, zdravstvenu zaštitu reprodukcije, prevenciju, dijagnostiku i liječenje različitih bolesti i poremećaja, kao i prevenciju seksualnog zlostavljanja i žrtvama. Koliko zdravstveni sistem Crne Gore ne prepoznaje brigu o reproduktivnom zdravlju, pogotovo u periodu mladalaštva možda najbolje oslikava činjenica da ne postoji adekvatna briga o javnom zdravlju, odnosno sudeći po odgovorima ispitanika ne postoji način da na adekvatan način dođemo do svih informacija koje su nam potrebne. Najviše o seksualnom i reproduktivnom zdravlju slušali su na časovima biologije, a to nikako ne može biti dovoljno. Crnogorskom sistemu potreban je planski i sistematski pirstup ovim temama, kako bi sve relevantne informacije bile dostupne i pristupačne svima, bez obzira na njihov invaliditet i lična svojstva, kroz stalne edukacije i konstantno upoznavanje javnosti sa ispravnom terminologijom i svim što ona treba da obuhvata u praksi. Svjetska zdravstvena organizacija je samom definicijom seksualnog zdravlja postala sastavni dio pozitivnih stavova o seksualnosti i vlastitom tijelu, ali i poznavanje tehnologije zadovoljstva, informisanost o seksualnim rizicima i njihovom minimiziranju, te sposobnosti za ostvarivanje odnosa koji uključuje međusobni interes, povjerenje i komunikaciju. Nasuprot tome, živi se u društvu u kojem je čak i seksualno i reproduktivno zdravlje još uvijek neželjena ili makar tema o kojoj se sa nelagodom razgovara, a informacije nisu pristupačne široj društvenoj javnosti, samim tim ni osobama s invaliditetom. Na jednoj od fokus grupa održanoj u Bijelom Polju neki od ispitanika uopšte nisu ni željeli da razgovaraju o ovoj temi, a u nekim djelovima prenošenja iskustava čak su i izlazili iz prostorije u kojoj smo realizovali fokus grupno istraživanje.
– “O tome je sramota bilo da se priča, na pregled kod doktora smo išli kad treba da se porodimo i to je to. Majka bi nam nekad rekla da ne sjedimo na hladno ili da pokrijemo leđa i to je bila sva briga.”
– “Kako ćemo i znati dovoljno, kada mi još uvijek zavijamo uloške u papirne kese, da se ne bi vidjelo šta nosimo? Još mnogo vremena će proći dok mi o ovome budemo razgovarali kao o svakoj drugoj temi.”
– “Najveća briga o reproduktivnom zdravlju nam je kad nas članovi porodice pitaju: a ima li šta novo? Ili ako imamo jedno dijete: a kad će drugo? Niko se ne pita šta se dešava konkretno sa tom osobom, da li želi i može da ima dijete. To nas nije sramota da pitamo, ali je sramota otići kod doktora i raspitati se o seksualnim odnosima.”
– “Mi dok smo mlađi bili, ako gledamo film u kojem se likovi ljube roditelji su nam prekrivali oči ili prebacivali kanal da ne gledamo. Prvi put smo o tome pričali na časovima biologije u šestom razredu i tada nismo znali da li da se više crvenimo od sramote ili da pucamo od smijeha.”
– “Jedino što treba da znamo jeste da doživimo zadovoljstvo, što se mene tiče tu sva priča počinje i tu se završava.” Informacije o kontracepciji takođe nisu pristupačne, pa informacije o njihovom načinu upotrebe i mogućim kontraindikacijama traže se od radnica u prodavnici što je neprihvatljivo ili na internetu. Ipak, nekada ni doktori ne daju dovoljno informacija.
– “Jednom sam u toku istog mjeseca dva puta imala menstrualni ciklus, zbog čega sam otišla kod doktora. Rekao mi je da je sve u redu, ali ako mi se to ponovo desi da počnem da pijem anti bejbi pilule i da će mi zahvaljujući njima ciklus uvijek biti istog dana u mjesecu. Kasnije sam kroz razgovore sa drugaricama i konsultacijom sa drugim doktorom saznala da je to štetno zbog hormona i da bih stalnom upotrebom ovih pilula bila u ogromnom riziku za nastanak i dobijanje raka dojke. Samo se pitam gdje bih sad bila da sam počela da ih pijem i tako nastavila…”
– “Svaka kontracepcija koja utiče na hemijske procese u organizmu mora biti štetna i ne podržavam je. Znam ljude sa mnogo kontraindikacija, a ja sam jednom od tableta za potenciju imao aritmiju i čini mi se jedva sam preživio. A uzeo sam samo pola, niko me na to nije upozorio.”
Ispitinici takođe nemaju dovoljno informacija o polno prenosivim bolestima, a čak i kada su imali rizične seksualne odnose nisu imali dovoljno slobode da o tome razgovaraju sa ljekarima niti su nakon toga otišli na kontrolni pregled. Dakle, osobe s oštećenjem vida i s invaliditetom uopšte nisu dovoljno informisane o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, informacije uglavnom dobijaju sa nedovoljno relevantih adresa, što se ne razlikuje u većoj mjeri od uopštenog načina dobijanja informacija u našem društvu.
6. Osobe s invaliditetom nikada ili rijetko prijavljuju nepravilnosti u radu zdravstvenih ustanova.
Hipoteza je potvrđena. Gotovo da niko od ispitanika nije prijavio nepravilnosti u radu zdravstvenih ustanova i zdravstvenih radnika. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste što su na takav sistem rada u ustanovama navikli i da nepravilnosti, grubo i neprofesionalno ponašanje doživljavaju kao uobičajeno. Poražavajuće je i da ih često opravdavaju za neljubazno ponašanje, sa milosrđem i strahom posmatraju “da se ne ogriješe, greota je da neko ostane bez posla” iako su zbog iste osobe doživjeli neprijatnosti.
– “A nije ni njima lako, rade sa različitim ljudima. Neki se bune, neki svađaju, neće da čekaju… I za sve opet doktori krivi!”
– “Ja ne pravim problem nikad, ako nešto može – može. Ako ne može, ja ću sačekati. Pogotovo ako je mlada osoba, zamislim šta da mi je ćerka, pa se suzdržim uvijek.”
– “Posvađam se često sa medicinskim sestrama. Neljubazne su, uopšte ne rade svoj posao kako treba. Nekad pogrešno upišu i datum ili vrijeme za pregled, pa posle mi čekamo. Ja im odgovorim uvijek, to su njihove greške. Ali nisam stvarno nikad išla i pisala žalbe, to je meni komplikovano. Ovako ja to sa njima raspravim.”
– “Jednom sam otišla u upravu tamo iza bolnice da se žalim na jednu medicinsku sestru. Sledeći put kad me je viđela, pitala je jesam li opet otišla da je tužim, ali mi je zato sve odmah završila.”
7. Žene s invaliditetom su više diskriminisane u zdravstvenom sistemu u odnosu na muškarce s invaliditetom.
Hipoteza je potvrđena. Ako se govori uopšteno o zdravstvenom sistemu, onda su podjednako diskriminisani i muškarci i žene s invaliditetom.
Međutim ako se u fokusu priče postavi seksualno i reproduktivno zdravlje, što i jeste tema ovog istraživanja, onda su žene višestruko diskriminisane.
Najčešće zbog neadekvatnog pristupa ljekara i medicinskog osoblja uopšte, a onda i zbog loših uslova u kojima bi trebalo da vode brigu o svom zdravlju. Sa druge strane žene su pod stalnim pritiskom kada govorimo o reproduktivnom zdravlju, jer živimo u društvu koje još uvijek nije u dovoljnoj mjeri osviješćeno o samom pojmu i njegovom značenju. Prema svjedočenjima ispitanica koje su imale iskustvo porođaja, uslovi i tretman koji su dobile u zdravstvenim ustanovama najblaže rečeno nije na zadovoljavajućem nivou, nije adekvatan. Akušersko nasilje jedna je od tema koje u posljednje vrijeme izazivaju veliku pažnju javnosti, a nažalost dešava se i u našim zdravstvenim ustanovama.
– „Meni su, srećom, roditelji medicinski radnici, pa sam opet dobro i prošla. Međutim, baš su neljubazni u porodilištu i kako god se osjećali nakon porođaja, samo jedva čekate da izađete odatle.“
– „Meni sestra nije vjerovala da imam oštećenje vida i da zato uveče, kad pogase svjetla, ne mogu samostalno da se brinem o bebi. Moja doktorka, koja je upoznata sa situacijom je bila na odmoru, a ova mi je tražila cijelu medicinsku dokumentaciju kako bi se uvjerila. Kao da ja ne bih voljela da je dijete pored mene…“
– „Meni su kao osobi niskog rasta rekli da teško mogu da ostanem trudna na prirodan način, što me je malo obeshrabrilo. Međutim, kasnije na pregledima i istraživanjem sam shvatila da to nema baš nikakve veze i da mogu sve što i druge djevojke, pa i da ostanem trudna.“
– „Ja imam potpuno oštećenje vida i kada pomenem trudnoću stalno me pitaju: pa kako ti to planiraš? I doktori su puni predrasuda, mene mnogo toga zanima, a ne znam ni sa kim bih mogla da porazgovaram.“
– „Žene su definitivno više pogođene nego mi muškarci. Na njima je teret rađanja i one moraju i više da vode računa o svom zdravlju i češće da se pregledaju. Ne msilim da zavisi toliko od nas muškaraca koliko od žena.“
– „Svaka žena treba bar dva puta godišnje da ide na preglede. Ja to potpuno podržavam i nagovaram moju partnerku da uradi isto.“
ZAKLJUČAK:
Kada se dobijeni rezultati sumiraju, može se uočiti da se situacija u Crnoj Gori godinama nije promijenila na bolje. Da su osobe s invaliditetom i dalje diskriminisane, a da se primjeri loše praske u zdravstvenim institucijama nastavljaju, te da bi osoblje zdravstvenog sistema u cjelosti moralo bolje da se upozna sa osnovnim ljudskim pravima u oblasti seksualnog i reproduktivnom zdravlja, koja se nalaze u nastavku ovog deskriptivnog zaključka.
– Pravo na život podrazumijeva da ljudi imaju pravo na zaštitu od bolesti i smrti. To ih obavezuje da budu odgovorni i čuvaju svoje zdravlje.
– Pravom na slobodu i sigurnost svi ljudi imaju pravo da slobodno i odgovorno odlučuju o svom polnom životu, ali i obavezu da ne ugroze drugima to pravo.
– Pravo na slobodan izbor znači da svi ljudi imaju prava da donose sopstvene odluke vezano za zasivanje porodice i rađanje djece.
Istovremeno, treba da poštuju pravo drugih da samostalno donose odluke u toj sferi.
– Pravo na ravnopravnost znači da svi ljudi imaju jednaka prava da se informišu o reproduktivnom zdravlju, donose odluke i koriste zdravstvenu zaštitu.
– Pravo na zaštitu od seksualnog zlostavljanja garantuje da svi ljudi imaju pravo da budu zaštićeni od svih oblika seksualnog nasilja i zlostavljanja. Istovremeno, to ih obavezuje da ne vrše seksualno nasilje nad drugih ljudima.
– Pravo na privatnost odnosi se na privatnost u emotivnom životu, porodici i pri dolasku i odlasku iz zdravstvene ustanove, ali i obavezi zaposlenih da poštuju praavo na privatnost drugih.
– Svi ljudi imaju pravo na svoje mišljenje, ali i obavezu da uvaže mišljenje drugih.
– Pravo na informisanost i obrazovanje usmjerava na dobijanje znanja i vještina koje će pomoći u zaštiti reproduktivnog zdravlja i primijeni usvojenih znanja.
– Pravo na učestvovanje u donošenju političkih odluka podrazumijeva i pravo iznošenja svog mišljenja o seksualnim i reproduktivnim pravima.
– Pravo na zaštitu zdravlja garantuje pravo da se dobije adekvatna zdravstvena zaštita odnosu na reproduktivno zdravlje, a obuhvata redovne odlaske na kontrole kod ljekara u cilju očuvanja reproduktivnog zdravlja.
Povećanje nivoa informisanosti i kvantuma znanja stanovništva o seksualnom i reproduktivnom zdravlju treba da dovede do modifikacije ponašanja i prilagođavanja zdravlju. Time bi se smanjio rizik oblijevanja od različitih vrsta polno prenosivih bolesti, uslovilo preduzimanje mjera za rano prepoznavanje bolesti-prevencija i skraćivanje intervala od nastanka prvih kliničkih simptoma do postavljanja dijagnoze. Edukacija i informisanost su ključ prevencije, koja ne može postojati ukoliko se neke teme još uvijek smatraju nepoželjnim, iako se direktno tiču zdravlja.
Ipak, u crnogorskom društvu odomaćila se poslovica da „zdravlja i znanja nikad dosta“, pa će zaključci svakako poslužiti za unapređenje stanja u oblasti reproduktivnog i seksualnog zdravlja.
SAVEZ SLIJEPIH CRNE GORE je nevladina i neprofitna organizacija, koja okuplja oko 1000 osoba s oštećenjem vida koje su učlanjene u osam lokalnih organizacija slijepih, koje pokrivaju područje svih opština u našoj zemlji. Savez je osnovan 11. aprila 1947. na Cetinju, a sadašnje sjedište je u Podgorici – Ul. Njegoševa br. 6. Upisan je u registar nevladinih udruženja kod Ministarstva unutrašnjih poslova i javne uprave Crne Gore dana 18. 02. 2000. pod rednim brojem 477.
Vizija SSCG – Osobe oštećenog vida: osnažene, integrisane i uključene u društvo.
Misija SSCG je uključenost osoba oštećenog vida kroz podsticanje i sprovođenje aktivnosti koje ističu sposobnosti i jačaju njihovu ličnost u društvenoj zajednici.
U prethodnih više od 75 godina Savez je radio i radi na poboljšanju ciljeva:
•Pružanju podrške i podsticanju članova da se školuju i postižu što veći stepen obrazovanja;
•Pružanju podrške i pomoći pri zapošljavanju;
•Nabavci i distribuiranju tiflotehničkih pomagala za račun Fonda PIO, a kasnije Fonda zdravstva i to onih koje je država kroz ova dva sistema finansirala;
•Omogućavanju besplatnog ili po povoljnim uslovima, odmora na moru ili planini;
•Organizovanju velikog broja kulturnih događaja na kojima su učestvovale osobe s oštećenim vidom, kao što su književne večeri, muzički koncerti, izložbe ručnih radova i slično;
•Organizovanju sportskih aktivnosti i takmičenja među kojima je do sada održanih 54 šahovska prvenstava i 47 atletskih prvenstava osoba s oštećenim vidom;
•Izdavanju brajevih i audio časopisa među kojima je najznačajniji audio časopis „Zvučna revija“ koji izlazi već 4 decenije kao mjesečni časopis.
Ovaj časopis je ranije izdavan na audio kasetama, a od prije par godina na CD-u u mp3 formatu.
Osim navedenih aktivnosti, Savez je tokom cijelog perioda postojanja stavljao veliki akcenat na međunarodnu saradnju. Savez je član Evropskog i Svjetskog Saveza slijepih, a jedan je i od članova Balkanskog konsultativnog komiteta koji egzistira unutar Evropskog Saveza više od dvije decenije i član Mreže za zastupanje Zapadnog Balkana. Takođe, Savez je i član IBCA-e (International-Braille-Chess-Association) i Koalicije Saradnjom do cilja na nivou Crne Gore.
Analizu možete pogledati i preuzeti u nastavku: Seksualno i reporuktivno zdravlje OSI, analiza fokus grupe, 1.12.2022.
