Nevena Kovačević (0.05) Pravo na kulturu i sport, garantovano je Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom. Zabrana diskriminacije u ovoj oblasti definisana je Zakonom o zabrani diskriminacije lica s invaliditetom. Sportisti su po pravilu najbolje diplomate države koju predstavljaju.
Njihovi uspjesi kod nas izazivaju osjećaj ponosa, a da često nijesmo ni svjesni uslova u kojima oni treniraju, koji često mogu biti neadekvatni niti okolnosti i prepreka koju su oni morali preći da bi došli do željenih rezultata. Naši paraolimpijci svakodnevno nižu uspjehe koji su zaista vrijedni osjećaja ponosa.
Paratletika, Crnoj Gori je donijela pet evropskih medalja. Naši golbalisti su plasmanom u A diviziju, ušli u sam vrh evropskog golbala. Stonoteniser Filip Radović prošle godine na Paraolimpijskim igrama u Tokiju donio je Crnoj Gori, prvu paraolimpijsku medalju, itd itd.
Mogli bi nabrajati uspjehe naših paraolimpijaca u nedogled. O tome kakav je njihov položaj, kako su oni tretirani i cijenjeni u Crnoj Gori, od strane institucije i medija, ali i cjelokupne društvene zajednice, govorimo u današnjem podkastu.
Dobrodošli u četvrti podkast u okviru projekta Osnaživanje društvenog angažmana i mogućnosti osoba s invaliditetom na principima jednakosti i dostojanstva koji Savez slijepih Crne Gore sprovodi uz podršku Ujedinjenih nacija, a finansiran je od strane Evropske unije. Moji današnji gosti Igor Tomić, predsjednik paraolimpijskog komiteta.
Dobar dan Igore, hvala što si moj gost.
Igor Tomić (1.39) Uvijek veliko zadovoljstvo i kod tebe lično, a posebno u Savezu slijepih Crne Gore kao jednoj našoj, zaista više nego nego prijateljskoj, slobodno mogu reći bratskoj organizaciji, našem saborcu na putu razvoja crnogorskog paraolimpijskog sporta.
Nevena Kovačević (1.54) I Miloš Ranitović sekretar Paraolimpijskog komiteta, i istaknuti paraolimpijac, clan golbal reprezentacije Crne Gore. Miloše dobar dan, hvala što si gost mog podkasta.
Miloš Ranitović (2.05) Hvala na pozivu, uvijek je zadovoljstvo biti vaš gost.
Nevena Kovačević (2.08) Evo, za početak bih vas pitala negdje iz vašeg iskustva, obzirom da ste obojica već dugo godina u paraolimpijskom pokretu, naročito Igo, jesu li paraolimpijci kod nas cijenjeni onoliko koliko bi trebali da budu?
Igor Tomić (2.26) To je ovako vrlo interesantno, konkretno i direktno pitanje, ali ja ću se prvo nadovezati na priču da su i Miloš i ja bukvalno zajedno imali sreću i privilegiju da budemo od početka u momentu da kažemo razvoja modernog crnogorskog paraolimpijskog sporta, tako da smo neko ko može vrlo konkretno, iskustveno, pragmatično da odgovori na ovo pitanje jer smo prošli one prve nesigurne i stidljive korake do onih koraka koje su pronijeli slavu crnogorskog sporta, kao što si lijepo rekla Neno u najavi, na najvećim svjetskim smotrama Paraolimpijskim igrama, svjetskim i evropskim prvenstvima.
Uvijek smo bili neko ko nije se žalio na bilo kakav tretman, ko se nije bio žalio na bilo kakve uslove, nego smo nekim našim timskim, sistematskim, upornim, dosta teškim radom činili da mijenjamo i način života i smisao naših paraolimpijaca, prije svega, a s druge strane, i da mijenjamo svijest uopšte društva i onih koji donose odluke u našem društvu. Na koji način treba tretirati jednu osobu s invaliditetom prvenstveno, zatim jednu osobu sa invaliditetom koja se bavi na vrhunskom nivou sportom, a samim tim i krovnu instituciju sporta, osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori. Da me danas pitate iz ove perspektive, jesam li zadovoljan statusom crnogoskih paraolimpijaca u društvu, mogu reći da jesam. Iz razloga kada bi uporedio taj početak prije nekih 15, skoro 20 godina i ono što su danas crnogoski paraolimpijci. Da li sam danas zadovoljan koliko smo uradili za ovih 20 godina i tu ću reći da jesam zadovoljan, što zaista paraolimpijci najviše svojom energijom, zatim naši treneri ljudi koji rade u timu s nama, u redovnom procesu razvoja crnogorskog paraolimpijskog sporta, a s druge strane i država slobodno mogu reći nekako je više ili manje u različitim periodima različitom dinamikom pratila razvoj crnogorsko paraolimpijskog sporta. A s druge strane, kad bi me pitali da li bi to moglo danas u Crnog Gori da izgleda mnogo bolje – da. Ne samo s aspekta statusa crnogorskih paraolimpijaca i crnogorskih sportista sa invaliditetom. Uopšte s aspekta statusa crnogorskog sporta i crnogorskih sportista. Sa hiljadu aspekata i razloga. I od uslova u kojima oni rade i od stručnog kadra koji sa njima radi i na način na koji se tretiraju njihov rad, trud i njihovi rezultati. Na kraju način odvajanja državnih sredstava za aspekt sporta.
U uvodu si lijepo rekla, sport je sigurni budite jedan od najvećih ambasadora, najvećih brendova koje je Crna Gora ikada imala i koje će ikad imati. Način na koji se danas i količina, nažalost, uvijek moramo govoriti tim sredstvima koja su neophodna za elementarno finkcionisanje u oblasti kakva je sport.
Izdvajanja za crnogorski sport to su sredstva veoma mala. To mora da bude bar tri puta više na današnjem nivou, kako bi crnogorsko društvo i Crna Gora na adekvatan način tretirala svoj sportski momenat koji ima, a ima veoma jak sportski momenat i kako bi on na jednom svjetskom miljeu bio ono što zaista zaslužuje. Često su u Crnoj Gori i u crnogorskom o sportu rezultati iznad i uslova iznad očekivanja iznad i bilo kog aspekta i metodike i trenažne tehnologije i svih onih procesa koji prate razvoj jednog sportiste. Zato što Crnogorci i Crna Gora imaju neki drugi i moralno voljni momenat, neki nevjerovatan momenat energije koje često pokažu i iznad svojih svojih mogućnosti. E zamislite kada bi taj neki momenat i taj resurs koji imamo unaprijedili s dodatnim tehničkim sredstvima koje je lakše unaprijediti, sigurni budite lakše unaprijediti nego ovaj prvi o kojem sam govorio kako bi to moglo da izgleda u Crnoj Gori. Ali mi smo ljudi koji smo generalno optimistični, nas paraolimpijci čine i većim optimistima nego što smo ikada i bili i siguran sam da idemo u tom pravcu. Ključne želje i motivacije.
Nevena Kovačević (5.57) Miloše, ti si istaknuti sportista, paraolimpijac, učestvovao si na velikom broju takmičenja i upoznao si da kažemo i sportiste iz Evrope, vidio si kako negdje stvari funkcionišu.
A misliš li da se u Evropi, svijetu, pa evo i regionu, nije važno, paraolimpijski sportovi cijene više nego u Crnoj Gori, možeš li da napraviš neku paralelu?
Miloš Ranitović (6.24) Pa mogu definitivno, imao sam definitivno priliku i da treniram i da se takmičim sa ljudima iz mnogo razvijenijih sistema i mnogo razvijenijih država, gdje je sistem sam po sebi mnogo suroviji. Na prvi pogled on izgleda mnogo bolje nego naši sistem, izgleda da ljudi mnogo vise ulažu, a zapravo ti sistemi mnogo duže postoje nego naš sistem i sam po sebi je razvijeni. Kako da vam kažem, u regionu definitivno postoji velika razlika između odnosa i ulaganja u sport, između Crne Gore i ostalih država. Tako da… sami rezultati koje naši sportisti postižu su vanserijski s obzirom da smo mi jedna jako mala država. Kao što je Igor rekao, dosta naših sportista radi u nekim uslovima koji bi morali biti bolji, po nekim metodama koje bi morale biti bolje. Mislim da ima dosta prostora za napredak i da su tu sve neki uslovi, sve neke stvari koje je mnogo lakše ispraviti nego što je zapravo ovo što mi imamo, a to je dosta talenta.
Nevena Kovačević (7.39) Igore, ti si neko ko je od početka, odnosno osnivanja paraolimpijskog pokreta otkrio mnogo sportskih talenata, bitno uticao na njihovo lično izgrađivanje, da kažemo to neko profesionalno u smislu njihovih sportskih rezultata i postignuća. Da li je paraolimpijski pokret sad kad pogledaš sa ovog aspekta imao od početka neophodnu podršku od strane državnih institucija, medija, svih važnih društvenih aktera, ne samo kada su u pitanju, odlasci na takmičenja već kad je u pitanju taj cjelokupan proces izgrađivanja, pronalaženja, odnosno otkrivanja talenata, rad negdje na njihovom i osnaživanju i uopšte da kažemo tom nekom profesionalnom usavršavanju.
Igor Tomić (8.24) Kao što sam rekao na početku emisije, nije da nismo osjećali tu neku podršku permanentno u kontinuitetu, s tim što je ona imala neku različitu svoju dinamiku. Malo ću se nadovezati na Miloševo lijepo izlaganje s aspekta upoređivanja sistema. Na žalost mi smo u Crnoj Gori često u situaciji, prilici, u moranju da moramo da radimo u nekom kontra sistemu. Što to znači? Ne da imamo uslove pa da iz uslova pravimo rezultat, nego nažalost smo bili u situaciji da često moramo prvo da pravimo rezultat da bi kroz taj rezultat mijenjali uslove. To je Nevena jako težak, težak put, ali čini mi se da smo mi na tom putu bili ovako dosta istrajni, ja imam jednu riječ koju često koristim, pa mi se često i moje kolege i iz medijskog života Crne Gore, a o medijima ću nešto kasnije zaista reći, ovako iskreno šta mislim, jer je i to dio ovog pitanja, kako smo se pečatno ponašali svih ovih godina, sad već mogu reći, i decenija. I jednostavno s tom našom borbom smo možda i one koji nisu vjerovali koji su bili s velikom dozom predrasuda. U nekim momenta bili su donosioci odluka. Čini mi se uspjeli da, promijenimo i posebno negdje poslije Londona 2012. u tom ciklusu do Rio de Ženeira 2016. a da ne govorim o zadnjem Rio de Ženeira 2016. do Tokija, uspjeli da crnogorski paraolimpijski momenat izdignemo na jedan zaista njemu dostojan nivo i da ta podrška bude prvenstveno s aspekta države i onih institucija koje misle o crnogorskom sportu, nekad Uprave, nekad Ministarstvo sporta, zavisno od konstitucije Vlada koje su se mijenjali u Crnoj Gori, a s druge strane zaista smo na tom putu imali jednu veliku iskrenu podršku, ne mogu reći sad medija, sad mogu slobodno reći naših medijskih prijatelja i ono što je bilo meni interesantno jako da crnogorski mediji, kada je u pitanju bio sport osoba s invaliditetom i razvoj crnogorskog olimpijskog pokreta su zaista od početka bili profesionalni, ljudski i profesionalno empatično dozirani ka nama, a s druge strane nepodijeljeni kada je u pitanju razvoj crnogorskog paraolimpijskog komiteta. I na današnjem nivou zaista se rezultati naših paraolimpijaca prate. Čini mi se na jedan pravi i profesionalan, objektivan način, a s druge strane nam daju veliki vjetar u leđa da možemo da prezentujemo javnosti ono što danas radi paraolimpijski komitet, da mogu da se vide ne samo s aspekta sporta i sportskih rezultata, mogućnosti osoba s invaliditetom, jer ja često koristim rečenicu i stojim iza toga da rezulta crnogorskog paraolimpijskog komiteta nisu samo rezultati Filipa Radovića, Marijane Goranović, Miloša Ranitovića, Radmila Baranina, Maje Rajković, Ilije Tadića i ostalih.
Rezultat crnogorskog paraolimpizma je pokret mnogo veći u onom inkluzivnom i društvenom smislu, u smislu da i druga djeca s invaliditetom u njima vide neke svoje idole da u njima vide i neke svoje potencijale, da u njima mogu da prepoznaju neki svoj životni put u perspektivi. Tako slično treba da imamo i u kulturi i umjetnosti i obrazovanju i u pravu i u raznim branšama života gdje osobe s invaliditetom su dokazale godinama i decenijama u Crnoj Gori, da zaista mogu biti ne ravnopravni, nego vanredni članovi ovog društva.
Nevena Kovačević (11.43) Miloše imaš li nešto da dodaš ili si saglasan s ovim odgovorom?
Miloš Ranitović (11.47) Ja sam apsolutno saglasan s ovim odgovorom, jer vrijem je da se podigne svijest generalno svuda u svijetu, da osobe s invaliditetom mogu da budu apsolutno ravnopravne, čak i u nekim segmentima, možda i dominantniji i kvalitetniji doprinosioci razvoja moderne civilizacije.
Slažem se da je kroz sport najbolje, najbrže i najvidljivije pokazati to. Zato mi, Paraolimpijski komitet Crne Gore, nije suvo fokusiran samo na sport, nego i pomaže inkluziju od samog momenta postojanja. Jer mi, kad smo krenuli, mi smo u suštini imali jedan sport i troje sportista. To je bilo prije samo petnaest godina. Kad se uzme u obzir današnje stanje, današnji status, broj medalja, broj sportova i broj sportista koji komitet ima, vidljiv je izuzetno brz napredak… i uz taj napredak trudimo se da uz tu medijsku prisutnost se takođe trudimo da osvijestimo sve o sposobnostima i mogućnostima lica s invaliditetom.
Nevena Kovačević (12.59) Evo da se nadovežem na priču o medijima. Jeste li nekada za ovih 15 godina od osnivanja Paraolimpijskog komiteta uočili herojski pristup u izvještavanju medija? Je li nekad bilo nekih senzacionalističkih naslova na koje ste osjećali potrebu da se požalite, da odreagujete?
Pretpostavljam da je bilo situacija u kojima jeste jer toga prosto ima u svakoj profesiji u svakoj sferi, na žalost. Ali koliko je toga bilo kad govorimo o paraolimpijcima i uopšte paraolimpijskom pokretu?
Igor Tomić (13.31) Pa ja sam rekao, nisam slučajno rekao naši medijski prijatelji, mi smo kroz ovaj naš posao dugi niz godina zaista sa posebno ljudima koji prate sport u Crnoj Gori izgradili jedne, zaista na dnevnom nivou komunikativne i korektne odnose. Da kažem ja se ne mogu evo sada sjetiti, jer već zadnja na jedan nevjerojatan način, a bilo je u startu nekih nepoznanica i nekih dilema i nekada možda naglašavanja nečega što uopšte nije potrebno crnogorskim paraolimpijcima i osobama sa invaliditetom da i predstavimo kao neke super heroje…
Nevena Kovačević (14.05) To je generalno taj herojski pristup u izvještavanju o osobama sa invaliditetom zato sam vas i pitala…
Igor Tomić (14.31) Ja sam uvijek bio neko koji na to znao da ukaže, na jedan adekvatan način, da to nekako stabilizujemo i normalizujemo i da o tome pristupamo kao svim ostalim vijestima u redovnom životnom funkcionisanju, i svakog novinara i svakog čovjeka u Crnoj Gori. Ono što mi jako jako drago na današnji dan to se ne dešava, jer su ljudi generalno kroz svoj posao i kroz svoju da kažem samoedukaciju i edukaciju. Prolazeći kroz sve te procese sa nama shvatili da jedan paraolimpijac, jedan sportista sa invaliditetom kao i svaki drugi sportista u Crnoj Gori, s nekim da kažem nijansama različitoj nekoj metodologiji svog dnevnog, životnog i trenažnog funkcionisanja, da je suština apsolutno ista. Ne kažem ja da ne treba ponekad neki put i neke specifičnosti, ne u smislu senzacionalizma i nekog herojskog predstavljanja, nego u smislu neke edukacije, generalne opšte društvene javnosti i ljudi koji koji treba da uđu, možda eventualno u te procese kao sjutrašnji naši suradnici, saputnici, asistenti i treneri… Ne kažem da ne treba neke stvari ponekad malo naglasiti i dati im primat. Ali ono na što definitivno treba da i dalje dajemo akcenat, to je mijenjanje svijesti u crnogorskom društvu. Ja sam siguran da je bolje danas nego prije pet godina i prije pet godina bolje nego prije deset godina, ali još imamo puno puno, puno posla da dovedemo status osoba s invaliditetom u Crnoj Gori na jedan ovako da kažem elementarno dostojanstven i elementarno redovan nivo u Crnoj Gori. A ono što ću posebno da naglasim i sa ovoga mjesta to je to naše neko timsko djelovanje. Ja sam na početku ne slučajno rekao evo danas smo u Savezu slijepih sigurni budite da nije bilo Saveza slijepih i neću da imenujem personalno, ali ljudi sa sa vizijom u Savezu slijepih, da danas ne bi bilo ni nekih sportova u crnogorskom paraolimpijskom sportu na ovom nivou. Odmah mi golbal padne na pamet. To je projekt koji godinama unazad radimo zajedno sa Savezom slijepih, nekad sigurni budite i Savez slijepih i intenzivnije nego što je radio paraolimpijski komitet jer paraolimpijski komitet ima još svojih 10-11 drugih sportova, ali mi jako drago što smo partnerski uspjeli da jedan takav sport, jedan viteški i tipičan paraolimpijski sport, a jedini sport na programu Paraolimpijskih a ne Olimpijskih igara i izdignemo na ovaj nivo i da danas Crna Gora je član elitnog društva kome sigurni budite kapu skidaju i mnogo veći i inkluzivni i evropski i svjetski sistemi poput: Njemačke, Finske, Grčke, Španije i nekog ko je poštovan izuzetno van granica Crne Gore i ko daje poseban značaj crnogorskom paraolimpijskom pokretu, a s druge strane i našem Savezu slijepih.
Nevena Kovačević (17.04) Miloše evo ti si clan golbal reprezentacije, pa tebe da pitam, koliko je bavljenje sportom i uopšte svi uspjesi koje si do sada postigao, imalo uticaj na tvoje ne samo profesionalno, nego i lično usavršavanje, na tvoje osnaživanje, na povećanju tvog samopouzdanja?
Miloš Ranitović (17.25) Ovo je nešto što svima govorim. Bavljenje sportom vas čini osobom kakva zapravo budete. Bavljenjem sportom vam pomažu da svaku životnu borbu iznesete kako treba, da ostanete duže, da se borite duže, da, da ste, da ste mnogo uporniji, da jako rijetko, jako teško odustajete i samim tim, kao i rezultat u sportu, tako dođe i rezultat u životu.
Igor Tomić (17.53) Ja se moram nadovezati… Naravno…jer ja njega uvijek navodim kao jedan životni primjer. Dosta su u Crnoj Gori Neno mi, Mi dičimo i lupamo u rezultat. Nije, nije rezultat i ta medalja koja se osvoji suština. Evo Miloš Ranitović je neki moj životni izbor i za mog prvog i saradnika i mladog čovjeka i nekad dječaka s kojim sam od prvih koraka crnogorskog paraolimpizma dijelio bukvalno sve.
Miloš Ranitović kao jedan, slobodno mogu reći da ne kažem najveći, jedan od najvećih crnogorskih profesionalaca kada je u pitanju bavljenje sportom. Nije u životu dotakao zvijezde one velike medalje koja donosi onaj čuveni status vrhunskog sportiste Crne Gore i sve privilegije koje ona nosi. On je tri puta bio na korak od toga Neno. Miloš će me posjetiti, i u Svonsiju 2014. i u Dohi, Kataru 2015. pa u Grosetu 2016. i sva tri puta mu je to izmaknulo, što ga čini zaista jednim nevjerovatnim “laki luzerom”. Mada i sa druge strane, mislim da taj njegov pristup…
Nevena Kovačević (18.59) Ali je i borac…
Igor Tomić (19.00) Pristup tome Neno i taj način na koji on podnosi i te poraze i na koji način ide dalje ga čine ga čini ono što danas jeste, a jeste suvo blago crnogorskog paraolimpijskog pokreta.
Nevena Kovačević (19.09) A to je suština, da neko bude borac i da te poraz ne pokoleba.
Igor Tomić (19.13) Ja ne znam ko je birao goste danas ali si pogodila Neno kad je Miloš u pitanju.
Nevena Kovačević (19.20) Evo na kraju da vas pitam, Svakako da stanje u ovoj oblasti, odnosno kad je u pitanju sam paraolimpijski pokret nije u potpunosti zadovoljavajuće, ali možemo li ipak govoriti makar donekle o jednakosti i ravnopravnosti naših paraolimpijaca sa sportistima koji nijesu dio paraolimpijskog pokreta, koliko smo daleko od postizanja te pune ravnopravnosti.
Igor Tomić (19.48) Pa ja Neno s današnjeg aspekta Miloš će se nadovezati, možemo, slobodno mogu da konstatujem da možemo govoriti o ravnopravnosti. To je precizirano i nekim odredbama Zakona o sportu gdje su rezultati crnogorskih paraolimpijaca u potpunosti izjednačeni s rezultatom naših olimpijaca, što jako dobro i što je i što treba da bude tako i ne treba da bude nikako drugačije. Ja se sjećam i nekih prijedloga da možda rezultati crnogorskih paraolimpijaca budu još jače nagrađeni i priznati u crnogorskom društvu i Zakonu o sportu zašta sam ja bio strogo protiv…
Miloš Ranitović (20.21) A to opet ne bi bilo dobro…
Igor Tomić (20.22) Strogo protiv, jer ja zaista mislim da to treba samo bude na ravnopravnim osnovama, ništa preko, ništa ispod. Da se crnogorski paraolimpijci tretiraju kao svi ostali sportisti redovnog olimpijskog komiteta i to je postignuto u Crnoj Gori. Generalno uslovi u kojima rade Crnogorski paraolimpijci su sa svim problema sa kojima mi kuburimo, tište i redovni crnogorski sport. I ono što sam siguran, a jako ponosan danas u Crnoj Gori, sjutra kad budemo nadograđivali te uslove, sigurni budite da će biti nadograđivani uporedo i sa crnogorskim olimpijcima i paraolimpijcima, o čemu mi jako dobro govore i recimo, neki dobri momenti infrastrukturni, recimo zadnjih nekoliko godina. Pa sve je Neno, sale koje se prave u Crnoj Gori, bazeni, sportski objekti su opšta infrastruktura uvijek su po principu uz konsultaciju s nama ili bez nas, pristupačni za osobe s invaliditetom, tako da i mi možemo nesmetano da provodimo naše sportske aktivnosti, organizujemo domaća i međunarodna takmičenja. Generalno i s ovog mjesta poručujem, treba mnogo više da radimo na stvaranju boljih uslova za crnogorski sport, a samim tim ćemo stvoriti bolje uslove za crnogorski sport osoba s invaliditetom. Danas je to jedno i siguran sam da će u perspektivi da sve to i ostati.
Nevena Kovačević (21.38) Miloše bi li ti dodao nešto?
Miloš Ranitović (21.40) Pa ovo posljednje što je rekao Igor je pun pogodak. U suštini mi smo izjednačeni i legislativno, a to je što se tiče svih zakona i pravilnika, a isto tako u uslovima ili neuslovima u kojima smo nekad radili ili radimo, tako da i u dobrom i u lošem smo izjednačeni s crnogorskim olimpijcima i to je nešto što mi kao osobe s invaliditetom tražimo. Mi ne tražimo da nas netko povlađuje ili da nas netko uzdiže više nego nekom drugog. Mi jednostavno samo tražimo da se naš rezultat vrednuje isto kao rezultat olimpijskog sporta, isto što i zapravo imamo…
Igor Tomić (22.16) I ono Neno da ne zaboravimo gdje smo negdje na državnom nivou uspjeli da kažemo izborimo jednu dobru solidnu dobru poziciju za crnogorski paraolmpijski momenat. Mnogo, mnogo, mnogo, mnogo škripi i mnogo prostora za napredak imamo na lokalnom nivou. Što to znači, da i naše opštine, sve u Crnoj Gori, Neke imaju to savršeno uređeno i sređeno Sada da ne favorizujemo pojedine opštine, a neki apsolutno još uvijek nemaju nikakav ni sistemski ni regulativni momenat pristupa našim klubovima koji funkcionišu, kao klubovi osoba invaliditetom na lokalnom nivou. To je prostor koji moramo jako da da pojačavamo i da na lokalnom nivou u svim opštinama u Crnoj Gori tražimo prostor za unapređenje sporta, osoba sa invaliditetom. U tome su nam partneri ljudi iz naših klubova i naših lokalnih organizacija osoba sa invaliditetom. Neđe to ide brže, neđe to ide sporije, ali jednostavno tu vidim prostor za napredak. I ako bi osnažili još dodatno naše klubove kao osnovne ćelije crnogorskog paraolimpijskog komiteta, sigurno bi bilo lakše krovnoj organizaciji da da rastereti neki svoj momenat programa, jer on danas na današnjem nivou programski finansira i podržava i sufinansira od poslednje rekreacije i rehabilitacije do, recimo, programa jednog Filipa Radovića koji je mladi čovjek s osvojenom olimpijskom medaljom. Jednostavno, mi smo ponosni na to što radimo, ali s druge strane, dosta često to nije izdrživ i održiv sistem neki drugi momenat. Trebamo ga nekako rasteretiti, jer ako naši klubovi na lokalnom nivou budu jaki, bit će jači, a s druge strane rasterećeniji crnogorski paraolimpijski komitet.
Miloš Ranitović (23.57) Tu ima dosta, tu ima dosta prostora za napredak i definitivno bi i paraolimpijski pokret imao veliki benefit od toga i mogao bi da se fokusira na još više stvari.
Nevena Kovačević (24.08) Eto u nadi da će se nastaviti s jačanjem svijesti i da će svi društveni akteri negdje shvatiti koliki je značaj sporta, ne samo postignutih rezultata, nego i uslova i unapređenja generalno stanja, ne samo kada je u pitanju paraolimpijski pokret već i crnogorski sport kako bi i uopšte i došli do tih rezultata, i da ćemo kroz koju godinu, evo da budemo optimistični, moći da govorimo o potpunoj ravnopravnosti naših paraolimpijaca sa svim sportstima u Crnoj Gori.
Ja vam zahvaljujem što ste bili dio podkasta Saveza slijepih.
Igor Tomić (24.42) Meni je bilo baš prijatno i bilo mi je veliko zadovoljstvo da govorimo na ovu, uvijek aktuelnu, uvijek živu i temu koju uvijek treba i na ovaj način podržavati i unapređivati.
Miloš Ranitović (24.55) Hvala vam na pozivu. Hvala najljepša.
Nevena Kovačević (24.57) Bio je ovo četvrti podkast u okviru projekta “Osnaživanje društvenog angažmana i mogućnosti osoba s invaliditetom na principima jednakosti i dostojanstva”. Kao što sam i rekla nadamo se da će svi društveni akteri shvatiti koliki je značaj sporta, ne samo paraolimpijskog, već crnogorskog sporta uopšte, da će se nastaviti sa radom na jačanju svijesti i da ćemo uskoro moći da govorimo o potpunoj ravnopravnosti naših paraolimpijaca sa svim crnogorskim sportistima.
Pogledajte Podcast #4 SSCG – Para sport u Crnoj Gori – link: https://www.youtube.com/watch?v=RXxkiqrvV1I&t=2s
