Trideseta sјednica (2004)
Opšta preporuka br. 25: član 4, stav 1, Konvencije, Posebne privremene mjere
I. UVOD
1. Komitet za eliminaciju diskriminacije žena odlučio je na svojoj dvadesetoj sjednici (1999.), u skladu sa članom 21. Konvencije, da detaljno izradi opštu preporuku o članu 4. stav 1. Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena. Ova nova opšta preporuka trebalo bi da se nadoveže, između ostalog, na ranije opšte preporuke, uključujući opštu preporuku br. 5 o posebnim privremenim mjerama (sedma sjednica, 1988), br. 8 o primjeni člana 8 Konvencije (sedma sjednica, 1988), br. 23 o učešću žena u političkom i javnom životu (šesnaesta sjednica, 1997), kao i na izvještaje država potpisnica o primjeni Konvencije i na zaključne komentare Komiteta na ove izvještaje.
2. Komitet želi da, uz pomoć ovih opštih preporuka, pojasni prirodu i značaj člana 4, stava 1, a u namjeri da pomogne i omogući njegovu punu primjenu od strane država potpisnica pri sprovođenju
Konvencije. Komitet podstiče-preporučuje države potpisnice da ovu opštu preporuku prevedu na nacionalne i lokalne jezike i da je, u što većem obimu, distribuiraju zakonodavnim, izvršnim i sudskim
vlastima, uključujući njihove administrativne strukture, kao i civilnom sektoru, uključujući medije, akademske institucije, udruženja i institucije za ljudska prava i prava žena.
II. Istorijat: svrha i smisao Konvencije
3. Konvencija je dinamičan instrument. Od usvajanja Konvencije 1979. godine, Komitet je, zajedno sa ostalim učesnicima na nacionalnom i međunarodnom nivou, progresivnim tumačenjem doprinio boljem razjašnjavanju i razumijevanju suštine članova Konvencije, kao i specifične prirode diskriminacije žena i instrumenata za sprječavanje takve diskriminacije.
4. Obim i značenje člana 4, stav 1, trebalo bi shvatiti u kontekstu svrhe i smisla same Konvencije, a to je eliminisanje svih oblika diskriminacije žena, u cilju postizanja de jure i de facto jednakosti žena sa muškarcima u uživanju svojih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Države potpisnice Konvencije imaju zakonsku obavezu da poštuju, štite, promovišu i obezbijede pravo na nediskriminaciju žena, kao i da omoguće razvoj i usavršavanje žena kako bi poboljšali njihov položaj do nivoa kako de jure, tako i de facto jednakosti sa muškarcima.
5. Konvencija nadilazi koncept diskriminacije koji se koristi u mnogim nacionalnim i međunarodnim pravnim standardima i normama. Iako takvi standardi i norme zabranjuju diskriminaciju na osnovu pola i štite podjednako i muškarca i ženu od postupanja zasnovanog na proizvoljnom, nepravičnom i/ili neopravdanom razlikovanju,
Konvencija se fokusira na diskriminaciju žena, naglašavajući da su žene patile i da pate od različitih oblika diskriminacije samo zato jer su žene.
6. Zajedničko isčitavanje članova od 1 do 5 i člana 24, koji čine opšti okvir tumačenja za sve sadržajne članove Konvencije, ukazuje na to da su tri obaveze ključne u naporima država potpisnica da eliminišu diskriminaciju žena. Ove obaveze moraju biti primijenjene na dopunski način i moraju ići izvan čisto formalne zakonske obaveze jednakog tretiranja muškaraca i žena.
7. Prva obaveza država potpisnica je da osiguraju da u njihovim zakonima ne postoji direktna ili indirektna 1 diskriminacija žena i da obezbijede zaštitu od diskriminacije od strane javnih vlasti, pravosuđa, organizacija, preduzeća ili privatnih lica – kako u javnoj
tako i u privatnoj sferi – postojanjem kompetentnih sudova, sankcija i drugih pravnih lijekova. Druga obaveza država potpisnica jeste poboljšanje de facto položaja žena kroz konkretne i efikasne politike i 1 programe. Treća obaveza država potpisnica je koncentrisanje na rasprostranjene odnose među rodovima 2 , i postojanje rodno zasnovanih stereotipa koji utiču na položaj žene ne samo kroz individualne postupke pojedinaca, već i kroz zakone i pravne i društvene strukture i institucije.
8. Prema mišljenju Komiteta, da bi se postigla ravnopravnost žene sa muškarcem, koju Komitet tumači kao suštinsku ravnopravnost, nije dovoljan čisto formalan ili pragmatičan pristup. Dalje, Konvencija zahtijeva da se ženama omogući jednaka startna pozicija, kao i da budu osnažene podsticajnim okruženjem kako bi postigle ravnopravne rezultate. Nije dovoljno garantovati ženama tretman koji je identičan tretmanu muškaraca. Umjesto toga, moraju se uzeti u obzir biološke, kao i društveno i kulturne razlike između žena i muškaraca. Pod određenim okolnostima, potreban je različit tretman žena i muškaraca kako bi se prevazišle ove razlike. Strijemljenje ka suštinskoj jednakosti takođe podrazumijeva efikasnu strategiju, osmišljenu tako da se prevaziđe nedovoljna zastupljenost žena, kao i nejednaka raspodjela sredstava i moći između žene i muškarca.
9. Jednakost rezultata logički je rezultat de facto ili suštinske jednakosti. Ovi rezultati mogu biti kvantitativne i/ili kvalitativne prirode; odnosno žene koje uživaju svoja prava na različitim poljima u prilično jednakom broju sa muškarcima, dostižu iste nivoe prihoda, jednakost u donošenju odluka i političkom uticaju, kao i da žene uživaju slobodu bez nasilja.
10. Položaj žena neće se poboljšati sve dok se protiv temeljnih uzroka diskriminacije žena i njihove neravnopravnosti ne preduzmu efikasne mjere. Živote žena i muškaraca treba analizirati na odgovarajući, kontekstualni način, i usvojiti mjere u cilju prave transformacije životnih mogućnosti, institucija i sistema kako oni više ne bi bili ukorijenjeni u istorijski determinisane muške paradigme vlasti i moći.
11. Biološki utvrđene trajne potrebe i iskustva žena treba razlikovati od drugih potreba koje mogu biti posljedica prošle ili sadašnje 2 diskriminacije žena od strane individualnih činilaca, dominantne rodne ideologije ili rezultat manifestacija ove diskriminacije u društvenim i kulturnim strukturama i institucijama. Kako se budu preduzimali koraci za eliminaciju diskriminacije žena, potrebe žena mogu se promijeniti ili nestati, ili postati potrebe i žena i muškaraca zajedno. Stoga je potrebno stalno praćenje zakona, programa i praksi usmjerenih na postizanje de facto ili suštinske ravnopravnosti žena kako bi se izbjeglo nastavljanje različitog tretmana muškarca i žene, koji više ne mora biti opravdan.
12. Određene grupe žena, pored toga što su izložene diskriminaciji usled toga što su žene, mogu biti izložene i mnogim drugim oblicima diskriminacije zasnovanih na dodatnim osnovama kao što su rasa, etnički ili vjerski identitet, invaliditet, starosna dob, klasa, kasta ili drugi faktori. Ovakva diskriminacija može prvenstveno uticati na ove grupe žena, ili u različitom stepenu ili na različite načine nego što utiče na muškarce. Neke države potpisnice će možda morati da preduzmu privremene posebne mjere kako bi eliminisale takve višestruke oblike diskriminacije žena i njihov negativni uticaj na žene.
13. Pored Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena, ostali međunarodni instrumenti za ljudska prava i politički dokumenti koji su usvojeni u sistemu Ujedinjenih nacija sadrže odredbe o posebnim privremenim mjerama u cilju postizanja ravnopravnosti.
Ovej mere su predstavljene različitom terminologijom, kao što se i značenje i tumačenje datih mjera takođe razlikuje. Komitet se nada da će ova opšta preporuka na članu 4, stav 1, doprinijeti
pojašnjavanju terminologije. 3
14. Konvencija cilja na diskriminatorne dimenzije prošlih i sadašnjih društvenih i kulturnih konteksta koji sprječavaju žene da uživaju svoja ljudskih prava i osnovne slobode. Konačni cilj jeste eliminacija svih oblika diskriminacije žena, uključujući eliminaciju uzroka i posljedica njihove de facto ili suštinske neravnopravnosti. Stoga je primjena privremenih posebnih mjera u skladu sa Konvencijom jedno od 3 sredstava za ostvarivanje de facto ili suštinske ravnopravnosti za žene, prije nego izuzetak od normi o zabrani diskriminacije i ravnopravnosti.
III. Značenje i obim privremenih posebnih mjera u Konvenciji o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena Član 4. stav 1 Usvajanje privremenih posebnih mjera od strane država potpisnica čiji je cilj da ubrzaju postizanje de facto ravnopravnosti između muškaraca i žena, ne smatra se diskriminacijom kako je definisano u ovoj Konvenciji, niti smije prouzrokovati nastavak primjene nejednakih ili različitih standarda; ove mjere će prestati da važe kada se postignu ciljevi koji svima pružaju jednake mogućnosti i tretman.
Član 4. stav 2
Usvajanje privremenih posebnih mjera od strane država potpisnica, uključujući i one mjere sadržane u ovoj Konvenciji, čiji je cilj zaštita materinstva, ne smatraju se diskriminacijom.
A. Odnos između stava 1 i 2 člana 4
15. Postoji očigledna razlika između funkcije „posebnih mjera“ u članu 4, stav 1, i onih u stavu 2. Cilj člana 4, stav 1, je da ubrza poboljšanje položaja žena kako bi postigle svoju suštinsku ravnopravnost sa muškarcima, kao i da utiče na strukturne, društvene i kulturne promjene neophodne za ispravljanje prošlih i sadašnjih oblika i efekata diskriminacije žena, kao i da im obezbijedi kompenzaciju. Ove mjere imaju privremeni karakter.
16. Član 4, stav 2, predviđa neidentičan tretman žena i muškaraca uzimajući u obzir njihove biološke razlike. Ove mjere su trajnog karaktera, barem do trenutka kada bi naučna i tehnološka saznanja iz člana 11, stav 3, zahtijevala ponovno razmatranje.
B. Terminologija
17. Travaux pripreme Konvencije koriste različite termine za opisivanje „privremenih posebnih mjera“ sadržanih u članu 4, stav 1.
Sam Komitet je u svojim prethodnim opštim preporukama koristio različite termine. Države potpisnice često izjednačavaju „posebne mjere“ u korektivnom, kompenzacionom i promotivnom smislu sa izrazima „afirmativna akcija“, „pozitivno djelovanje“, „pozitivne mjere“, „obrnuta diskriminacija“ i „pozitivna diskriminacija“. Ovi pojmovi proizilaze kao posledica diskusija i različitih praksi koje se nalaze u različitim nacionalnim kontekstima. 4 U ovoj opštoj preporuci, a u skladu sa svojom praksom prilikom razmatranja izvještaja država potpisnica, Komitet isključivo upotrebljava termin „privremene posebne mjere“, kako je i navedeno u članu 4, stav 1.
C. Ključni elementi člana 4, stav 1
18. Mere koje države potpisnice preduzimaju prema članu 4, stav
1, treba da imaju za cilj da ubrzaju ravnopravno učešće žena u političkoj, ekonomskoj, društvenoj, kulturnoj, građanskoj ili bilo kojoj drugoj sferi života. Komitet ne gleda na primjenu ovih mjera kao na izuzetak od odredbe o zabrani diskriminacije, već ističe da su privremene posebne mjere dio neophodne strategije država potpisnica usmjerene ka postizanju de facto ili suštinske ravnopravnosti žena i muškaraca u uživanju svojih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Iako se primjenom privremenih posebnih mjera često ispravljaju posledice diskriminacije žena u prošlosti, obaveza država potpisnica, prema Konvenciji, da poboljšaju položaj žena do de facto ili suštinske ravnopravnosti sa muškarcima, postoji bez obzira na bilo koji dokaz o diskriminaciji u prošlosti. Komitet smatra da države potpisnice koje su usvojile ili sprovode ovakve mjere iz Konvencije ne diskriminišu muškarce.
19. Države potpisnice treba jasno da razlikuju privremene posebne mjere preduzete prema članu 4, stav 1, kako bi se ubrzalo postizanje konkretnog cilja de facto ili suštinske ravnopravnosti žena, i drugih opštih socijalnih politika i propisa usvojenih radi poboljšanja položaja žena i djevojčica. Nisu sve mjere koje potencijalno jesu ili će biti povoljne za žene privremene posebne mjere. Odredbe opšte prirode 4 koje imaju za cilj garantovanje građanskih, političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava žena i djevojčica, osmišljenih s namjerom da im obezbijede dostojanstven život bez diskriminacije, ne mogu se smatrati privremenim posebnim mjerama.
20. Član 4, stav 1, izričito navodi „privremenu“ prirodu ovih posebnih mjera. Stoga se ove mjere ne bi trebale smatrati zauvjek neophodnim, iako značenje „privremene“ može, u stvari, rezultirati primjenom takvih mjera na duži vremenski period. Trajanje privremene posebne mjere trebalo bi da se odredi prema njenom funkcionalnom rezultatu kao odgovoru na konkretan problem, a ne prema unaprijed određenom protoku određenog vremena.
Privremene posebne mjere moraju biti prekinute kada se postignu željeni rezultati.
21. Termin „posebne“, iako je u skladu sa problematikom ljudskih prava, takođe treba biti pažljivo objašnjen. Njegova upotreba ponekad predstavlja žene i druge grupe koje su izložene diskriminaciji kao slabe i ranjive i kao osobe kojima su potrebne dodatne ili „posebne“ mjere kako bi učestvovale ili se takmičile u društvu. Međutim, pravo značenje termina „posebne“ u kontekstu člana 4, stava 1, jeste da su mjere osmišljene da služe određenom cilju.
22. Termin „mjere“ podrazumijeva veliki broj zakonodavnih, izvršnih, administrativnih i drugih regulatornih instrumenata, politika i praksi, poput informativnih programa za pružanje pomoći ili podrške; raspodjela i/ili preraspodjela resursa; preferencijalni tretman; ciljano regrutovanje, zapošljavanje i napredovanje u službi; numerički ciljevi povezani sa vremenskim okvirima; i sistem kvota. Izbor određene „mjere“ zavisiće od konteksta u kome se član 4, stav 1 primijenjuje i od specifičnog cilja koji se želi postići.
23. Usvajanje i sprovođenje privremenih posebnih mjera može dovesti do rasprave o kvalifikacijama i zaslugama grupe ili pojedinaca na koje se mjere odnose, i do protivljenja uvođenju olakšica za navodno manje kvalifikovane žene u odnosu na muškarce u oblastima kao što su politika, obrazovanje i zapošljavanje. Budući da privremene posebne mjere imaju za cilj ubrzanje postizanja de facto ili suštinske ravnopravnosti, pitanja kvalifikacija i zasluga, posebno u oblasti zapošljavanja u javnom i privatnom sektoru, moraju se pažljivo preispitati sa stanovišta rodne pripadnosti, jer su normativno i kulturološki određene. Za postavljanje, selekciju ili izbor na javne i političke funkcije, važnu ulogu mogu igrati i drugi faktori osim kvalifikacija i zasluga, uključujući primjenu principa demokratske pravičnosti i izbora birača.
24. Član 4, stav 1, kada se čita zajedno sa članovima 1, 2, 3, 5 i 24, mora biti primijenjen u vezi sa članovima 6 i 16, koji predviđaju da države potpisnice moraju „preduzeti sve odgovarajuće mjere“.
Shodno tome, Komitet smatra da su države potpisnice dužne da usvoje i primijene privremene posebne mjere u vezi sa bilo kojim od ovih članova ako se pokaže da su takve mjere neophodne i odgovarajuće, kako bi se ubrzalo postizanje opšteg ili posebnog cilja, de facto ili suštinske ravnopravnosti žena.
IV. Preporuke državama potpisnicama
25. Izvještaji država potpisnica treba da sadrže informacije o usvajanju ili nepostojanju privremenih posebnih mjera u skladu sa članom 4, stav 1 Konvencije, a države potpisnice bi trebalo da se pridržavaju termina „privremene posebne mjere“, kako ne bi došlo do zabune.
26. Države potpisnice moraju napraviti jasnu razliku između privremenih posebnih mjera čiji je cilj ubrzanje postizanja konkretnog cilja de facto ili suštinske ravnopravnosti žena, i drugih opštih socijalnih politika usvojenih i sprovedenih radi poboljšanja položaja žena i djevojčica. Države potpisnice treba da imaju na umu da se svaka mjera, koja potencijalno može biti ili je povoljna za položaj žene, ne kvalifikuje kao privremena posebna mjera.
27. Države potpisnice treba da analiziraju kontekst položaja žena u svim sferama života, kao i u specifičnim, ciljanim oblastima, kada primijenjuju privremene posebne mjere za ubrzanje postizanja de facto ili suštinske ravnopravnosti žena. One bi trebale procijeniti potencijalni uticaj privremenih posebnih mjera na određeni cilj u okviru nacionalnog konteksta i usvojiti one privremene posebne mjere koje smatraju za najprikladnije kako bi se ubrzalo postizanje de facto ili suštinske ravnopravnosti žena.
28. Države potpisnice treba da objasne razloge za odabir jedne vrste mjere, a ne neke druge. Objašnjenje zašto su odabrale određenu vrstu mjera trebalo bi da sadrži i opis stvarne životne situacije žena, uključujući uslove i uticaje koji oblikuju njihov život i mogućnosti – ili situacije koje utiču na određenu grupu žena, koje su izložene višestrukim oblicima diskriminacije – i čiji položaj država potpisnica upravo primjenom ovih privremenih posebnih mera namjerava da poboljša na ubrzani način. U isto vrijeme, razlikovanje ovih mjera i opštih mjera i napora da se poboljša položaj žene, mora da bude jasno objašnjeno.
29. Države potpisnice treba da pruže odgovarajuća objašnjenja u vezi sa bilo kakvim propustom usvajanja privremenih posebnih mjera. Takvi se propusti ne mogu opravdati jednostavno pozivanjem na nemogućnost izglasavanja ili karakterisati uticajem nadmoćnog tržišta ili vladajućih političkih snaga prisutnim u privatnom sektoru, privatnim organizacijama ili političkim partijama. Države potpisnice moraju imati na umu da član 2 Konvencije, koji mora biti tumačen u kombinaciji sa svim ostalim članovima, nameće odgovornost državi potpisnici za djelovanje upravo ovih njenih učesnika.
30. Izvještavanje država potpisnica o posebnim privremenim mjerama može se zasnivati na nekoliko članova Konvencije. Prema članu 2, države potpisnice su pozvane da podnesu izvještaj o pravim i drugim osnovima za uvođenje ovih mjera, kao i da pruže objašnjenje o izboru upravo određenog pristupa. Države potpisnice se dalje pozivaju da pruže detalje o svakoj zakonodavnoj aktivnosti koja se odnosi na privremene posebne mjere, a posebno na to da li takvo zakonodavstvo predviđa obaveznu ili dobrovoljnu prirodu privremenih posebnih mjera.
31. Države potpisnice treba da u svoje ustave ili nacionalno zakonodavstvo uključe odredbe koje dozvoljavaju usvajanje privremenih posebnih mjera. Komitet podsjeća države potpisnice da zakonodavni akti, kao što su sveobuhvatni akti o zabrani diskriminacije, o podjednakim mogućnostima ili izvršnim odlukama o ravnopravnosti žena, mogu dati smjernice o vrsti privremenih posebnih mjera koje treba primijeniti da bi se postigao navedeni cilj ili ciljevi u određenim oblastima. Takve smjernice takođe mogu biti sadržane u posebnim zakonima o zapošljavanju ili obrazovanju.
Relevantno zakonodavstvo o zabrani diskriminacije i posebnim privremenim mjerama treba da obuhvati i vladine aktere kao i privatne organizacije i preduzeća.
32. Komitet skreće pažnju državama potpisnicama na činjenicu da se privremene posebne mjere mogu zasnivati i na uredbama, političkim direktivama i/ili administrativnim smjernicama koje su formulisane i usvojene od strane nacionalnih, regionalnih ili lokalnih vladinih izvršnih tijela kako bi pokrili sektore javnog zapošljavanja i obrazovanja. Takve posebne privremene mjere mogu uključivati državne službe, političku sferu i privatni sektor obrazovanja i zapošljavanja. Komitet dalje skreće pažnju državama potpisnicama na činjenicu da se o ovim mjerama može pregovarati i između društvenih partnera u javnom ili privatnom sektoru zapošljavanja, kao i da ih na dobrovoljnoj bazi mogu primjenjivati javne ili privatne kompanije, organizacije, institucije i političke partije.
33. Komitet podsjeća da akcioni plan za privremene posebne mjere treba osmisliti, primijeniti i ocijeniti u okviru specifičnog nacionalnog konteksta i na osnovu specifične prirode problema koji se pokušava riješiti. Komitet preporučuje da države potpisnice u svojim izvještajima navedu detalje svih akcionih planova koji bi mogli biti usmjereni na stvaranje povoljnije klime za žene i prevazilaženje njihove nedovoljne zastupljenosti u određenim oblastima, u preraspodjelu resursa i moći u određenim oblastima i/ili na pokretanje institucionalnih promjena za prevazilaženje prošle ili sadašnje diskriminacije i ubrzanog postizanja de facto ravnopravnosti. Izvještaji takođe treba da objasne da li navedeni akcioni planovi uključuju razmatranje potencijalnih neželjenih sporednih efekata takvih mjera, kao i mogućih mejra za zaštitu žena od takvih efekata. Države potpisnice bi takođe trebale u svojim izvještajima opisati rezultate privremenih posebnih mjera i procijeniti uzroke mogućeg neuspjeha takvih mjera.
34. Prema članu 3, države potpisnice su pozvane da podnesu izvještaj o instituciji (institucijama) nadležnim za osmišljavanje, sprovođenje, praćenje i ocjenjivanje takvih privremenih posebnih mjera. Takva odgovornost može biti na postojećim ili osmišljenim nacionalnim institucijama, kao što su ministarstva za položaj žena, odeljenja za položaj žene u okviru ministarstava ili predsjedničkih kancelarija, ombudsmanima, sudovima ili drugim subjektima javne ili privatne prirode sa potrebnim ovlašćenjem za osmišljavanje posebnih programa, praćenja njihove implementacije, i procjene njihovog uticaja i ishoda. Komitet preporučuje da države potpisnice osiguraju da žene uopšte, a posebno pogođene grupe žena, imaju ulogu u osmišljavanju, sprovođenju i ocjenjivanju takvih programa. Posebno se preporučuje saradnja i konsultacije sa civilnim društvom i nevladinim organizacijama koje predstavljaju različite grupe žena.
35. Komitet ponovo skreće pažnju na Opštu preporuku 9 o statističkim podacima o položaju žena, i preporučuje državama potpisnicama da dostave statističke podatke razvrstane prema polu radi mjerenja postizanja napretka ka željenoj de facto ili suštinskoj ravnopravnosti žena, kao i i efikasnosti privremenih posebnih mjera.
36. Države potpisnice su pozvane da izvještavaju o vrsti privremenih posebnih mjera koje se preduzimaju u određenim oblastima prema relevantnom članu (ovima) Konvencije. Izvještavanje prema odgovarajućim članovima treba da sadrži pozivanje na konkretne ciljeve i zadatke, rasporede održavanja aktivnosti, razloge za odabir određenih mjera, korake koji omogućavaju ženama pristup takvim mjerama i instituciju odgovornu za praćenje sprovođenja i napretka. Od država potpisnica se takođe traži da predoče koliki je broj žena obuhvaćen određenom mjerom, koliko će njih, zahvaljujući privremenim posebnim mjerama, dobiti pristup učešću u određenoj oblasti, ili da naznače na koliko broj žena i u kom vremenskom periodu imaju namjeru da preraspodijele određenu količinu sredstava i moći.
37. Komitet podsjeća na Opšte preporuke 5, 8 i 23, kojima se preporučuje primjena privremenih posebnih mjera u oblastima obrazovanja, ekonomije, politike i zapošljavanja, zatim u oblastima u kojima žene predstavljaju svoje vlade na međunarodnom nivou ili učestvuju u radu međunarodnih organizacija, kao i u oblastima političkog i javnog života. Države potpisnice treba da pojačaju napore u okviru svog nacionalnog konteksta, posebno u svim aspektima i na svim nivoima obrazovanja, kao i u svim aspektima i na svim nivoima obuke, zapošljavanja i zastupljenosti u javnom i političkom životu.
Komitet takođe podsjeća da u svim oblastima, a posebno u oblasti zdravstva, države potpisnice moraju pažljivo da razlikuju mjere trajnog karaktera od onih privremenog karaktera.
38. Države potpisnice moraju imati na umu da bi privremene posebne mjere trebalo usvojiti kako bi se ubrzala promjena i uklanjanje prakse u kulturi i stereotipnih stavova i ponašanja kojima se žene diskriminišu ili njihov položaj ugrožava. Privremene posebne mjere takođe treba primijeniti u oblasti kredita i zajmova, sporta, kulture i rekreacije i u domenu pravne svijesti. Tamo gdje je neophodno, takve mjere treba usmjeriti prema ženama koje su izložene višestrukoj diskriminaciji, uključujući žene iz ruralnih područja.
39. Iako primjena posebnih privremenih mjera možda nije moguća prema svim članovima Konvencije, Komitet preporučuje da se njihovo usvajanje razmotri uvijek kada je u pitanju ubrzani pristup ravnopravnom učešću, s jedne strane, i ubrzane preraspodjele moći i sredstava, s druge strane, kao i u situacijama kada je očigledno da su ove mjere neophodne i najprikladnije u datim okolnostima.
Prevela: Katarina Bigović Kulić
