Dvadeseta sјednica (1999)*
Opšta preporuka br. 24: član 12 Konvencije, Žene i zdravlje
1. Komitet za eliminaciju diskriminacije žena, potvrđujući da je pristup zdravstvenoj zaštiti, uključujući reproduktivnu zaštitu, osnovno pravo garantovano Konvencijom o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena, odlučio je da na svojoj dvadesetoj sjednici, shodno članu 21, izradi opštu preporuku o članu 12 Konvencije.
UVOD
2. Poštovanje člana 12. Konvencije od strane država potpisnica ključno je za zdravlje i dobrobit žena. Od država se zahtijeva da eliminišu diskriminaciju žena kada je u pitanju pristup zdravstvenim uslugama tokom čitavog života, posebno u pogledu planiranja porodice, trudnoće, u periodu nakon porođaja i kasnije. Razmotreni izvještaji koje su države potpisnice dostavile u skladu sa članom 18 Konvencije pokazuju da je zdravlje žena pitanje koje je prepoznato kao najvažnija tema za unaprijeđenje zdravlja i dobrobiti žena. Kako bi pomogla državama potpisnicama i onima koji se posebno interesuju i bave pitanjima vezanim za zdravlje žena, ova opšta preporuka nastoji da objasni kako Komitet razumije član 12 i da iznese mjere za eliminaciju diskriminacije kako bi se ostvarilo pravo žena do najvišeg mogućeg zdravstvenog standarda.
3. Pomenuti ciljevi su takođe razmatrani i na nedavno održanim svjetskim konferencijama Ujedinjenih nacija. Pripremajući ovu opštu preporuku, Komitet je uzeo u obzir relevantne programe djelovanja usvojene na svjetskim konferencijama Ujedinjenih nacija, posebno programe Svjetske konferencije o ljudskim pravima održane 1993, Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju održanoj 1994. i
Četvrte svjetske konferencije o ženama održane 1995. Komitet je takođe uzeo u obzir rad Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Fonda za stanovništvo Ujedinjenih nacija (UNFPA) i ostalih tijela Ujedinjenih nacija. Pored toga, Komitet je u pripremi ove opšte preporuke sarađivao sa velikim brojem nevladinih organizacija čiji se eksperti bave zdravljem žena.
4. Komitet je uočio veliki značaj koji drugi dokumenti Ujedinjenih nacija pridaju pravu na zdravlje i na uslove koji omogućavaju postizanje dobrog zdravlja. Među takvim dokumentima su Opšta deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Konvencija o pravima djeteta i Konvencija o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije.
5. Komitet se takođe poziva na svoje ranije opšte preporuke o cirkumciziji-obrezivanju žena, virusu imunodeficijencije/sindromu stečene imunodeficijencije (HIV/AIDS), ženama s invaliditetom, nasilju nad ženama i ravnopravnosti u porodičnim odnosima, a sve se to odnosi na pitanja koja su sastavni dio potpune usklađenosti sa članom 12 Konvencije.
6. Mada biološke razlike između muškaraca i žena mogu da dovedu do razlika u zdravstvenom stanju, postoje i društveni činioci koji utiču na zdravstveno stanje muškaraca i žena. Oni mogu da stvore razlike i među samim ženama. Iz tog razloga, potrebno je posvetiti posebnu pažnju zdravstvenim potrebama i pravima žena koje pripadaju posebno osjetljivim grupama ili grupama koje se nalaze u veoma nepovoljnom položaju, kao što su žene migrantkinje, izbjeglice i interno raseljene žene, ženska djeca i starije žene, žene koje se bave prostitucijom, domorodačke žene i žene sa fizičkim ili mentalnim invaliditetom.
7. Komitet skreće pažnju na to da pravo žena na zdravlje može potpuno da se ostvari samo ako države potpisnice ispune svoju obavezu da poštuju, štite i unaprijeđuju osnovno ljudsko pravo žena na odgovarajuću ishranu tokom života. Ova obaveza podrazumijeva obezbjeđivanje zaliha sigurne i zdrave hrane, prilagođene lokalnim uslovima. Zato, države potpisnice treba da preduzmu korake koji će olakšati fizički i ekonomski pristup produktivnim resursima, naročito u slučaju žena iz ruralnih područja, i da se na druge načine postaraju da, u okviru svoje nadležnosti, ispune posebne potrebe žena kada je u pitanju ishrana.
Član 12
8. U članu 12 stoji:
„1. Države potpisnice preduzimaju sve odgovarajuće mjere kako bi eliminisale diskriminaciju žena u oblasti zdravstvene zaštite da bi, na osnovu ravnopravnosti muškaraca i žena, obezbijedile pristup zdravstvenim uslugama, uključujući one koje se odnose na planiranje porodice.
„2. Bez obzira na odredbe stava 1. ovog člana, države potpisnice će osigurati ženama odgovarajuće zdravstvene usluge za vrijeme trudnoće, porođaja i u periodu nakon porođaja, pružajući besplatne
usluge po potrebi, kao i odgovarajuću ishranu tokom trudnoće i dojenja.
Države potpisnice se podstiču da se bave pitanjem zdravlja žene tokom njenog života. Stoga će, u smislu ove opšte preporuke, termin „žene“ uključivati i djevojčice i adolescente. U opštoj preporuci biće iznesena analiza ključnih elemenata člana 12 od strane Komiteta.
Ključni elementi
Član 12 (1)
9. Države potpisnice su u najboljoj poziciji da izvještavaju o najvećim zdravstvenim problemima koja pogađaju žene u određenoj zemlji.
Stoga, kako bi Komitet mogao procijeniti da li su mjere za eliminaciju diskriminacije žena u oblasti zdravstvene zaštite odgovarajuće, države potpisnice moraju da izvještavaju o zakonima koji uređuju zdravstvo, planovima i strategijama za žene uz navođenje pouzdanih podataka razdvojenih prema polu, o učestalosti i ozbiljnosti bolesti i stanja opasnih po zdravlje i ishranu žena, kao i o dostupnosti i efektu preventivnih mjera i mjera za liječenje. Izvještaji podnijeti Komitetu moraju da pokažu da su zdravstveni zakoni, planovi i strategije zasnovani na naučnim i etičkim istraživanjima i procjeni zdravstvenog stanja i potreba žena u određenoj zemlji i da uzimaju u obzir sve etničke, regionalne ili društvene varijacije ili postupke zasnovane na religiji, tradiciji ili kulturi.
10. Komitet podstiče države potpisnice da u svoje izvještaje uključuju podatke o bolestima, zdravstvenim stanjima i stanjima štetnim po zdravlje koji na žene ili određene grupe žena utiču drugačije nego na muškarce, kao i informacije o mogućoj intervenciji države u tom pogledu.
11. Mjere za eliminaciju diskriminacije žena smatraće se neodgovarajućim ukoliko u okviru zdravstvenog sistema zaštite ne postoje usluge za sprječavanje, otkrivanje i liječenje bolesti specifičnih kod žena. Diskriminatorno je ukoliko država potpisnica odbija da zakonski obezbijedi obavljanje određenih reproduktivnih zdravstvenih usluga za žene. Na primjer, ako zdravstveni radnici odbiju da vrše takve usluge na osnovu prigovora savjesti, treba da se uvedu mjere koje će da obezbijede da se žene upućuju na alternativne zdravstvene oblike zaštite.
12. Države potpisnice treba da izvjeste Komitet o tome koliko su, prema njihovom shvatanju, strategije i mjere zdravstvene zaštite usmjerene ka ostvarenju prava žena u oblasti zdravstva, iz
perspektive potreba i interesa žena, i koliko su usmjerene na poštovanje specifičnih obilježja i činilaca koji su kod žena drugačiji nego kod muškaraca, kao što su:
a. Biološki činioci koji su kod žena drugačiji nego kod muškaraca, kao što su menstrualni ciklus, reproduktivna funkcija i menopauza. Još jedan primjer za to je veći rizik od izloženosti polno-prenosivim bolestima sa kojima se više suočavaju žene nego muškarci;
b. Društveno-ekonomski činioci koji se razlikuju kod žena uopšte ili kod pojedinih grupa žena. Na primjer, odnosi zasnovani na nejednakoj moći između žena i muškaraca, bilo u kući ili na radnom mjestu, mogu negativno da utiču na ishranu i zdravlje žena. Žene takođe mogu biti izložene različitim oblicima nasilja koji utiču na njihovo zdravlje. Djevojčice i adolescentkinje često su izložene seksualnom zlostavljanju od strane starijih muškaraca i članova porodice, dovodeći ih u opasnost od fizičkih i psihičkih povreda i neželjene i rane trudnoće. Neke kulturne ili tradicionalne prakse, poput oštećivanja, sakaćenja ženskih genitalija, takođe nose visok rizik od smrti ili invalidnosti;
c. Psihosocijalni činioci koji se razlikuju kod žena i muškaraca. Oni obuhvataju depresiju, posebno depresiju koja nastupa nakon raskida veze, kao i druga psihološka stanja, poput onih koja dovode do poremećaja u ishrani, kao što su anoreksija i bulimija;
d. Iako nedostatak poštovanje integriteta pacijenata utiče i na muškarce i na žene, to može da natjera žene da odustanu od traženja savjeta ili liječenja, pa tako negativno utiču na njihovo zdravlje i dobrobit. Iz tog razloga, žene će nerado tražiti medicinsku pomoć u slučaju oboljenja genitalnog trakta, kontracepcije, neuspjelog abortusa i u slučajevima kada su žrtve seksualnog ili fizičkog nasilje.
13. Dužnost država potpisnica da obezbijede, na osnovu ravnopravnosti muškaraca i žena jednak pristup zdravstvenim uslugama, informacijama i obrazovanju uključuje obavezu da se poštuju, štite i ispunjavaju prava žena na zdravstvenu zaštitu. Države potpisnice dužne su da obezbijede da zakoni, sprovođenje i mjere politike budu usklađeni sa ove tri obaveze. Oni takođe moraju uspostaviti sistem koji obezbjeđuje efektivnu sudsku zaštitu, sudske mjere. Ukoliko to ne učine, krše član 12 Konvencije.
14. Obaveza poštovanja ovih prava zahtijeva od država potpisnica da ne ometaju radnje koje žene preduzimaju da bi zaštitile svoje zdravlje. Države potpisnice treba da izvještavaju o tome kako državni i privatni zdravstveni radnici ispunjavaju svoje dužnosti da poštuju prava žena na pristup zdravstvenoj zaštiti. Na primjer, države potpisnice ne bi trebalo da ograničavaju ženama pristup
zdravstvenim uslugama ili klinikama koje pružaju te usluge na osnovu toga što žene nemaju ovlašćenje supruga, partnera, roditelja ili nadležnih vlasti, zato što nisu udate ili zato što su žene. Druge prepreke na koje nailaze žene u pristupu odgovarajućoj zdravstvenoj zaštiti uključuju zakone koji proglašavaju za krivično djelo određene medicinske zahvate kojima pribjegavaju samo žene ili kažnjavaju žene koje se podvrgavaju takvih zahvatima.
15. Dužnost poštovanja prava žena na zdravstvenu zaštitu nalaže državama potpisnicama, njihovim izvršnim ogranima i zvaničnicima da preduzmu mjere za sprječavanje i izricanje sankcija usled kršenja tih prava od strane pojedinaca i organizacija. Budući da je rodno zasnovano nasilje problem od presudnog značaja za žene, države potpisnice treba da obezbijede:
a) Donošenje i efikasno sprovođenje zakona i kreiranje odgovarajuće politike, uključujući bolničke procedure za rešavanje nasilja nad ženama i seksualnog zlostavljanja ženske djece, djevojčica i pružanje odgovarajućih zdravstvenih usluga;
b) Obučavanje zdravstvenih radnika tako da prihvataju i poštuju razlike među polovima, da bi mogli da otkrivaju nasilje zasnovano na razlikovanju polova i kontrolišu njegove zdravstvene posledice;
c) Odgovarajuće procedure za razmatranje žalbi i odgovarajuće kažnjavanje profesionalnih zdravstvenih radnika koji su krivi za seksualno zlostavljanje pacijentkinja;
d) Usvajanje i efikasno sprovođenje zakona koji će zabraniti oštećivanje ženskih genitalija i brak djevojčica.
16. Države potpisnice treba da obezbijede odgovarajuću zaštitu i medicinske usluge, uključujući savjetovališta i tretmane za liječenje od trauma, za žene u izuzetno teškom položaju, kao što su žene zahvaćene oružanim sukobima ili žene izbjeglice.
17. Dužnost ispunjenja pomenutih prava obavezuje države potpisnice da preduzmu odgovarajuće zakonodavne, sudske, administrativne, budžetske, ekonomske i druge mjere u najvećoj mogućoj mjeri, koliko im to raspoloživa novčana sredstva dozvoljavaju, kako bi obezbijedile ostvarivanje prava žena na zdravstvenu zaštitu. Studije poput onih koje ističu visoku stopu smrtnosti i oboljenja među majkama širom svijeta i one koje pokazuju da bi veliki broj parova željeli da ograniče broj djece, ali nemaju pristup ili ne koriste bilo koji oblik kontracepcije, predstavljaju važan pokazatelj državama potpisnicama o mogućim kršenjima svojih dužnosti kako bi ženama obezbijedile zdravstvenu zaštitu. Komitet traži od država potpisnica da podnesu izvještaj o tome šta su učinile kako bi riješile problem sve većeg broja oboljelih žena, posebno kada ono proističe iz stanja koja se mogu spriječiti, kao što su tuberkuloza i HIV/AIDS. Komitet je zabrinut zbog činjenice da države sve manje ispunjavaju ove obaveze jer prepuštaju privatnim agencijama vođenje oblasti zdravstvene zaštite koja bi trebalo da je u nadležnosti države.Države potpisnice ne mogu se osloboditi odgovornosti u ovim oblastima tako što će ustupiti ili prenijeti ovlašćenja na privatne agencije. Države potpisnice bi stoga trebale izvijestiti o tome šta su učinile kako bi organizovale procese upravljanja i svih struktura kroz koje se vrši javna moć radi unaprijeđenja i zaštite zdravlja žena.
Treba takođe da sadrže informacije o pozitivnim mjerama koje su preduzete da bi se ograničilo kršenje ženskih prava od strane trećih lica i zaštitilo njihovo zdravlje, kao i o mjerama koje su preduzete kako bi se osiguralo pružanje odgovarajućih usluga.
18. Problem HIV/AIDS virusa i drugih polno-prenosivih bolesti od suštinskog su značaja za pravo žena i adolescentkinja na seksualno zdravlje. Adolescentkinjama i ženama u mnogim zemljama nisu
dostupni pristupi informacijama i službama koje su neophodne za osiguranje seksualnog zdravlja. Kao posledica neravnopravnih odnosa među polovima i neravnomjerno raspoređene moći, žene i adolescentkinje često nisu u položaju da mogu da odbiju seksualni odnos ili da insistiraju na sigurnim i odgovornim oblicima seksualnih odnosa. Štetne tradicionalne prakse, poput oštećivanja ženskih genitalija, poligamije, kao i silovanja u braku, takođe mogu izložiti djevojke i žene riziku od dobijanja HIV/AIDS-a i drugih polno-prenosivih bolesti. Žene koje se bave prostitucijom su takođe veoma podložne ovim bolestima. Države potpisnice treba da obezbijede, bez predrasuda ili diskriminacije, pravo na informisanje o seksualnom zdravlju, obrazovanju i službama koje su dostupne svim ženama i djevojčicama, uključujući i one koje su bile predmet trgovine, čak i ako nemaju zakonito prebivalište u zemlji. Države potpisnice treba da osiguraju prava adolescenata oba pola na obrazovanje o seksualnom i reproduktivnom zdravlju od strane odgovarajuće obučenog osoblja u okviru posebno osmišljenih programa koji će poštovati njihovo pravo na privatnost i povjerljivost.
19. Države potpisnice treba da navedu u svojim izvještajima na koji način utvrđuju da li je ženama dostupna zdravstvena zaštita na ravnopravnoj osnovi sa muškarcima, kako bi pokazale da se pridržavaju člana 12. Prilikom primjene ovih testova, države potpisnice treba da imaju na umu odredbe člana 1. Konvencije.
Izvještaji bi stoga trebali da sadrže komentare o uticaju koji zdravstvene politike, procedure, zakoni i protokoli imaju na žene, kada se njihov položaj upoređuje sa položajem muškaraca.
20. Žene imaju pravo da ih odgovarajuće obučeno osoblje detaljno informiše o izboru koji imaju prilikom pristajanja na liječenje ili učestvovanje u medicinskom istraživanju, uključujući korist koju bi mogle da imaju i potencijalne štetne posledice postupaka koji im se predlažu, kao i alternative koje im stoje na raspolaganju.
21. Države potpisnice treba da izvještavaju o mjerama koje su preduzele radi uklanjanja prepreka sa kojima se žene suočavaju kada traže pomoć službi za zaštitu zdravlja i o mjerama koje su preduzele kako bi ženama obezbijedile blagovremen pristup takvim uslugama.
Prepreke uključuju zahtjeve ili uslove koji onemogućuju pristup ženama, kao što su visoke cijene medicinskih usluga, zahtjev da liječenje prethodno odobri suprug, roditelj ili uprava bolnice, velika udaljenost od mjesta liječenja i nedostatak adekvatnog i pristupačnog oblika javnog prevoza.
22. Države potpisnice takođe treba da izvještavaju o mjerama koje su preduzele kako bi se obezbijedio pristup kvalitetnim uslugama zdravstvene zaštite, na primjer, tako što će ih učiniti prihvatljivim za žene. Prihvatljive usluge su one koje se pružaju na način koji osigurava da žena sama, na osnovu detaljnih informacija, pristane na liječenje ili učešće u medicinskom istraživanju, koje poštuje njeno dostojanstvo, garantuje joj povjerljivost i uzima u obzir njene potrebe i planove. Države potpisnice ne bi trebalo da dozvole bilo kakav oblik prinude, kao što je sterilizacija bez pristanka žene, obavezno testiranje na polno prenosive bolesti ili obavezan test trudnoće kao uslov za zaposlenje, jer se na ovaj način krše prava žena na dostojanstvo i na slobodan pristanak na osnovu raspoloživih informacija.
23. U svojim izvještajima, države potpisnice treba da navedu koje su mjere preduzele kako bi osigurale blagovremen pristup nizu usluga vezanih za planiranje porodice. Posebnu pažnju treba posvetiti zdravstvenom obrazovanju adolescenata, uključujući informisanje i savjetovanje o svim metodama planiranja porodice.
24. Komitet je zabrinut zbog uslova zdravstvenih usluga za starije žene, ne samo zato što žene često žive duže od muškaraca i imaju veću vjerovatnoću da pate od bolesti koje dovode do invaliditeta i degenerativnih hroničnih bolesti, poput osteoporoze i demencije, već i zbog toga što one često brinu o svojim starijim supružnicima. Stoga države potpisnice treba da preduzmu odgovarajuće mjere kako bi starijim ženama osigurale pristup zdravstvenim uslugama vezanim za invalidnost usled starenja.
25. Žene s invaliditetom, svih starosnih dobi, često imaju fizičkih poteškoća u korišćenju zdravstvenih usluga. Žene s mentalnim invaliditetom su u naročito teškom položaju, iako generalno postoji razumijevanje da su žene u nesrazmjerno većoj mjeri podložne velikom broju mentalnih oboljenja kao posledica rodne diskriminacije, nasilja, siromaštva, oružanog sukoba, protjerivanja i drugih oblika društvene deprivacije.
Države potpisnice treba da preduzmu odgovarajuće mjere kako bi obezbijedile da zdravstvene službe vode računa o ženama s invaliditetom i da poštuju njihova ljudska prava i dostojanstvo.
Član 12 (2)
26. Izvještaji takođe treba da sadrže i mjere koje su države potpisnice preduzele da ženama obezbijede pružanje odgovarajućih usluga oko trudnoće, perioda neposredno nakon porođaja i kasnije.
Takođe treba dostaviti informacije o tome koliko su ove mjere smanjile stepen smrtnosti i oboljenja među majkama uopšte, posebno kada su u pitanju osjetljive društvene grupe, regioni i zajednice.
27. Države potpisnice treba da navedu u svojim izvještajima na koji način obezbjeđuju pružanje besplatnih usluga, tamo gdje je to neophodno, kako bi se ženama omogućila bezbjedna trudnoća, porođaj i period neposredno nakon porođaja. Mnoge žene su izložene riziku od smrti ili trajnog invaliditeta usled raznih komplikacija uzrokovanih trudnoćom jer nemaju materijalnih sredstava da obezbijede sebi neophodne uslove, u koje spadaju usluge prije porođaja, tokom i nakon porođaja.
Komitet naglašava da je dužnost država potpisnica da ženama obezbijede pravo na bezbjedno materinstvo i hitnu medicinsku pomoć kod porođaja, i da za ove usluge odrede najveći mogući iznos u okviru novčanih sredstava koja su im na raspolaganju.
Ostali relevantni članovi Konvencije
28. Komitet poziva države potpisnice da, u pripremanju izvještaja o mjerama koje su preduzele po osnovu člana 12, uoče međusobnu povezanost ovog člana i drugih članova koji se tiču zdravlja žena. Ti članovi uključuju član 5 (b) koji zahtjeva od država potpisnica da obezbijede da se u porodično obrazovanje uključi i pravilno shvatanje materinstva kao društvene uloge; član 10, koji državama potpisnicama nalaže da obezbijede jednak pristup obrazovanju za muškarce i žene, omogućavajući tako ženama da spremnije traže zdravstvenu zaštitu i da smanji učestalost napuštanja obrazovnih ustanova kod učenica i studentkinja, koja su često rezultat prijevremene trudnoće; član 10 (h), koji nalaže da države potpisnice ženama i djevojčicama tokom obrazovanja omoguće pristup posebnim informacijama kako bi se osiguralo zdravlje i dobrobit porodice, uključujući tu i informacije i savjete o planiranju porodice; član 11, koji se posebno bavi zaštitom zdravlja i bezbjednosti žene u radnim uslovima, što obuhvata brigu o reproduktivnoj funkciji žene, posebnu zaštitu od obavljanja štetnih vrsta poslova tokom trudnoće i obezbjeđivanje plaćenog porodiljskog odsustva; član 14, stav 2 (b), koji od država potpisnica zahtjeva da ženama iz ruralnih sredina obezbijede pristup odgovarajućim oblicima zdravstvene zaštite, uključujući informacije, savjete i usluge pomoći oko planiranja porodice, i tačka (h) istog stava, koja obavezuje države potpisnice da preduzmu sve odgovarajuće mjere kako bi osigurale odgovarajuće životne uslove, posebno smještaj u odgovarajućoj kući, postojanje sanitarija, električnih instalacija i vode, prevoza i komunikacije, što je od ključne važnosti u sprječavanju bolesti i unaprijeđenju standarda zdravstvene zaštite; i član 16, stav 1 (e), koji zahtjeva od država potpisnica da obezbijede da žene imaju ista prava kao i muškarci da slobodno i odgovorno odlučuju o broju djece i vremenskom razmaku između porođaja, i da imaju pristup informacijama, odgovarajućem obrazovanju i sredstvima koja će im omogućiti da ta prava koriste.
Član 16, stav 2, zabranjuje vjeridbu i vjenčanje djece, što je važan faktor u sprječavanju fizičkih i emocionalnih oštećenja koje nastaju kod prerano rađane djece.
Preporuke za vladine akcije
29. Države potpisnice treba da primjene sveobuhvatnu nacionalnu strategiju za unaprijeđenje zdravlja žena tokom cijelog života. To će uključivati intervencije usmjerene na prevenciju i liječenje bolesti i stanja koja pogađaju žene, kao i na odgovor na nasilje nad ženama, te će svim ženama osigurati univerzalni pristup cijelom nizu visokokvalitetne i pristupačne zdravstvene zaštite, uključujući i brigu o seksualnom zdravlju i reprodukciji.
30. Države potpisnice treba da izdvoje odgovarajuće budžetske, kadrovske i administrativne resurse kako bi osigurale da se za očuvanje zdravlja žena izdvoji odgovarajući dio ukupnog budžeta za zdravstvo, jednak dijelu određenim za muškarce, uzimajući u obzir različite zdravstvene potrebe žena i muškaraca.
31. Države potpisnice treba takođe da:
a. Pitanje rodne ravnopravnosti stave u središte svih politika i programa koji utiču na zdravlje žena i uključe žene u proces planiranja, sprovođenja i praćenja takvih politika i programa, kao i u proces pružanja zdravstvenih usluga ženama;
b. Osiguraju uklanjanje svih prepreka koje ženama onemogućavaju pristup službama za zaštitu zdravlja, kao i pristup odgovarajućem obrazovanju i informacijama, uključujući i oblasti zaštite seksualnog i reproduktivnog zdravlja, i, posebno, treba da obezbijede sredstva za programe usmjerene na adolescente u cilju prevencije i liječenja polno prenosivih bolesti, uključujući i HIV/AIDS;
c. Postave kao prioritetan zadatak prevenciju neželjene trudnoće uvođenjem odgovarajućeg seksualnog obrazovanja i informisanja o planiranju porodice i da smanje stopu smrtnosti majki putem usluga pomoći u materinstvu i pomoći prije porođaja. Kad god je to moguće, potrebno je izmijeniti zakone koji predviđaju da je abortus krivično djelo, kako bi se povukle kaznene mjere za žene koje se podvrgavaju abortusu;
d. Nadziru pružanje zdravstvenih usluga ženama od strane javnih, nevladinih i privatnih organizacija, kako bi se osigurao jednak pristup svih vidova pomoći i isti kvalitet usluga;
e. Zahtjevaju da sve zdravstvene usluge poštuju prava žena, uključujući prava na samostalnost, privatnost, povjerljivost, pristanak na osnovu dostupnih informacija i slobodu izbora;
f. Osiguraju da obrazovni programi obuke zdravstvenih radnika uključuju sveobuhvatne, obavezne kurseve o zdravlju i pravima žena, posebno o rodno zasnovanom nasilju.
Prevela: Katarina Bigović Kulić
