Fakultet političkih nauka kao dio UCG, daje mnogobrojne mogućnosti studentima kako bi stekli veća znanja i to znanje na najbolji način prenijeli u praksi u cilju osposobljavanja za što kvalitetniji rad nakon završenih studija. Jedna od mogućnosti jeste obavljanje praktične nastave u sklopu predmeta Socijalni rad sa licima sa invaliditetom u trajanju od 5 dana u ustanovi Savez Slijepih Crne Gore.
Studenti treće godine i studenti specijalističkih studija, Fakulteta političkih nauka, imali su priliku da odrađuju praksu u Savezu Slijepih i na taj način sve naučeno na fakultetu dopune kroz praktični dio. Kroz ovaj pisani izvještaj želimo da prenesemo naša iskustva iz ustanove „Savez slijepih Crne Gore“.
Iako je kratak period trajanja ovog praktičnog dijela, znanje stečeno ostaje trajno. Naše iskustvo smo zajednički sumirali i na taj način ga iznijeli. Praktični dio i stečeno znanje za kratak period će imati značajnu ulogu u našem ophođenju i ponašanju prema osobama sa invaliditetom.
U našem društvu postoje razni oblici diskriminacije kao što je slučaj sa osobama sa invaliditetom. Postoje razni stereotipi i predrasude sa kojima se osobe sa invaliditetom često susrijeću. Na praksi smo uvidjeli da smo na pogrešan način pokušali da razumijemo osobe koje imaju neku poteškoću u ovom slučaju, oštećen vid.
Svaka od nas je prije ove prakse živjela sa ubjeđenjem da su većina termina koje koristimo u komunikaciji sa osobama sa invaliditetom ispravni, međutim praksa nam je pokazala da smo pravile puno grešaka, počevši od termina do načina na koji pristupamo sa osobama sa invaliditetom – misleći da je određenoj osobi sa invaliditetom neophodna pomoć za većinu svakodnevnih aktivnosti. Ovo je potpuno netačno i stavlja akcenat na onome šta jeda osoba ne može. Uz adekvatnu i pravilnu podršku niko ne mora biti osoba sa invaliditetom. Jer podsjetimo se da invalidnost nije bolest te nije potreno liječenje. Sve što je potrebno i što se od društva i drževe očekuje jeste otklanjanje barijera i omogućavanje sredstava jednako za sve. Postoje različite prepreke sa kojima se osobe sa invaliditetom susrijeću, te im iste onemogućavaju da normalno funkcionišu.
„Zjednički problemi u svim opštinama su, neobilježena gradilišta i otvorene šahte, psi lutalice, nepostojanje taktilnih traka, nedostatak zvučne signalizacije, neprilagođenost gradskog saobraćaja, nepropisno parkiranje, nepoštovanje prvenstva prolaza, nisko rastinje i povijene grane, polomljeni stubići, neadekvatni trotoari i mjesta za parkiranje itd…“
Osobe oštećenog vida su svakodnevno diskriminisane u ostvarivanju svojih prava.
Veoma nizak nivo poštovanja normi i implementacije zakonskih akata, onemogućavaju osobama sa invaliditetom da svoja prava ostvare. Želimo naglasiti nizak nivo svijesti društva, pa je pristupačnosti za osobe sa invaliditetom na još uvijek nezavidnom nivou prilikom gradnje i izgradnje.
Smatram da je neophodno da se nastavi društva u cjelini.
Prema informacijama koje smo dobile u savezu, da bi neka osoba mogla da bude samostalna i da samostalno živi, neophodno je da društvo i zajednica budu dovoljno podsticajni i dovoljno pristupačni kako bi te osobe nailazile na što manje prepreka, barijera ili da uopšte ne bi nailazile na njih.
Mnogo je važno motivisati osobe sa oštećenim vidom koje nemaju dovoljno hrabrosti da prevaziđu svoj strah, te većinu vremena provode kući. Savez Slijepih u ovakvim slučajevima djeluje podsticajno.
Pored edukacije, uživali smo u toploj i prijatnoj atmosferi.
,,Ono što je naš boravak u Savezu Slijepih učinilo prijatnim jeste atmosfera koja tamo vlada i način na koji su nas zaposleni dočekali. Svaki dan smo boravili sa različitim zaposlenima i svaki od njih se na svoj način potrudio da nam boravak bude u isto vrijeme zanimljiv i vrlo koristan, u čemu su bez sumnje uspjeli. Svojim predavanjima i praktičnim dijelom su nas dodatno uvjerili da nismo pogriješili pri odabiru zanimanja. Shvatili smo da osobe sa invaliditetom nisu osobe koje ne mogu da obavljaju svakodnevne aktivnosti same, već samo da je njihov put do cilja drugačiji od osoba bez invaliditeta.“
Dakle, ovo znači da svi imaju mogućnosti ukoliko su sredstva prisutna i pristupačna.
Veoma je bitno naučiti određene termine koji se koriste kada komuniciramo sa osobama sa invaliditetom, na primjer osoba nije slijepa, već ima oštećenje vida. Imali smo priliku naučiti i susresti se sa mnogim stvarima a neke od njih su: telefon sa govornim softverom, štap za nesmetano kretanje, razgovarali o psu vodiču i njegovo značaju za osobe sa oštećenim vidom, takođe smo pričali i o videćim pratiocima koji pomažu osobama sa invaliditetom u Nikšiću, Podgorici i Bijelom Polju.
Jedan interesantan dan za sve nas je dan posvećen učenju Brajevog pisma sa kojim smo se susrele po prvi put. Neke od nas su vjerovale da je nemoguće savladati ovakvo pismo za par sati, ali praksa je pokazala suprotno. Naučili smo da čitamo i da pišemo, naravno uz pomaganje.
Obavljanje prakse u ovoj ustanovi je definitivno nešto ću pamtiti. Savez Slijepih Crne Gore je primjer kako jedna ustanova treba izgledati. Naučio nas je da spoznamo sve ono o čemu trebamo voditi računa i za šta se trebamo zalagati kao budući socijalni radnici a prije toga i kao ljudi.
Izvještaj su pripremile:
Ana Novović 87/18
Almina Murić 88/18
Ermina Paljević 20/21
Ljiljana Jelić 26/21
Valentina Matijašević 80/18
