Kao studenti socijalne politike i socijalnog rada susreli smo se ranijih godina sa radom socijalnog radnika kroz rad sa odredjenim grupama kroz posjetu različitim ustanovama, ove godine smo imali priliku da se susretnemo sa radom u ustanovi „Savez slijepih Crne Gore“ u našem glavnom gradu. Ovo novo iskustvo je ostavilo veoma jak i snažana utisak i sam susret sa situacijama koje su bitne za naš budući rad. Na samom početku stavovi članova su se promijenili u odnosu na stavove i stečena iskustva sa kraja odrađene prakse. Prethodni stavovi i znanja su se uglavnom pokazala kao dosta pogrešna i dosta nepouzdana, jer smo kroz sam rad sasznali dosta drugačijih stvari i aktivnosti za koje smo imale utisak da su nam potpuno poznate. U nastavku ćemo iskazati odredjene zanimljivosti i iskustva koja smo imale tokom obilaska Saveza. Svaka osoba je individua za sebe. Sklop je različitih osobina, karakteristika, fizičkog izgleda. Sve su ovo različitosti koje čine suštinu postojanja. Različitost podrazumijeva i nedostatke ali ne u smislu diskriminalcije, izolovanosti ili sažaljenja.
Najčešće, ovakva ponašanja i stavovi su posljedica percepcije neke osobe kao pripadnika određene grupe, pa postaju negativni i dovode do problema stigmatizacije. Na taj način ove osobe su etiketirane i često u drugima izazivaju stigmatizaciju, što dovodi do odbacivanja osoba s invaliditetom od strane društva. Svjesni smo da bilo koji vid isključenosti može imati veliki uticaj na kvalitet života, naročito ako se radi o zdravlju. Veoma je važno da svaka osoba ima jednak pristup svim sistemima, među kojima je i zdravstveni sistem, kao i podsticati značaj prevencije i poboljšanja uslova kao i dostupnost i pristupačnost svim oblicima usluga i resursa za iste. Osim eksterijera, odnosno obezbeđivanja da se barijere sa kojima se OSI suočavaju, prevaziđu, potrebno je težiti kao prevazilaženju barijera unutar objekata koje se bave zdravstvom, kao što su Klinički centar, Domovi zdravlja i slično, kako bi OSI mogle nesmetano doći do svog izabranog ljekara. Osim ovih “vidljivih” barijera, treba posvijetiti pažnju i tome da se omogući kvalitetniji pristup između relacije OSI-doktor/ica, da se doktor/ica, u slučaju dolaska OSI sa videćim pratiocem, ne obraća videćem pratiocu, već direktno OSI, jer on najbolje poznaje sebe i "dešavanja" unutar svog organizma. Na praksi smo imali priliku da vidimo reklamu na kojoj se upravo i podstiče poboljšavanje ovog vida relacije i da OSI imaju prava na informacije koje se tiču njihovog života (u ovom slučaju, zdravlje), kao i svi ostali. Takođe, velika prepreka se ogleda u tehnologiji, u tom smislu da OSI (u ovom slučaju osobe sa potpunim/djelimičnim oštećenjem vida) nemaju uvid u nalaze koje prethodno odrade, jer iz nekog razloga, rezultati i razne vrste izvještaja, nisu dostupni na Brajevom pismu. Na taj način se OSI suočavaju sa problemom privatnosti, jer im je nužno da neko mora pročitati to što piše na tom izvještaju a samim tim bude u mogućnosti da zna neke činjenice koje se tiču OSI, iako je to sasvim lična stvar OSI. Važno je dodati i da smo imali mnogo nedoumica i pitanja vezanih za razne oblasti osoba sa oštećenjim vida, načinom njihovog kretanja, komuniciranja, snalaženja u prostoru, obrazovanja, zdravstva, ali smo zahvaljujući praksi i svakodnevnim aktivnostima u njoj dobili odgovore na pitanja. Trebamo znati da je osoba sa oštećenjima, ona osoba sa svim pravima koje ima i svaki drugi građanin, kada je u pitanju obrazovanje, da može pohađati obaveznu osnovnu školu sa svojim vršnjacima, kao i da može po sopstvenom izboru izabrati dalje srednju školu i kasnije fakultet.
Nebitna je činjenica da li osoba ima oštećenje ii ne ako ima neki cilj, u ovom slučaju da se obrazuje, završi određeni fakultet kao i svi građani. Na praksi su nam istakli, da i ako osoba ima oštećenje, to ne znači da je njoj znatno teže diplomirati na određenom fakultetu, i da ako ih neko pohvali više u odnosu na druge ljude, shvatiti će to kao omalovažavanje. Kao društvo smo puni predrasuda i stereotipa, i to znatno otežava njihovo funkcionisanje, snalaženje u društvu i mogućnost na slobodan izbor prilikom odabira fakulteta. Trebamo pokušati da normalizujemo neke stvari i da se u skladu sa njima ponašamo, da prihvatamo osobe sa oštećenjima, da ih ne gledamo drugačije u smislu oni će to moći ili oni to neće moći, jer ako osoba ima neki nedostatak ne znači da je nepotpuna u drugim stvarima, i da se ne može uklopiti u društvo. Takođe se treba posvetiti pažnja da u obrazovnim ustanovama se postave taktilne trake i druga tehnička pomagala da bi se osoba mogla nesmetano kretati. Što se tiče problema pristupačnosti upoznali smo se kroz prelazak osnovnih članova Konvencije o pravima OSI i shvatnja da u praksi se teško ispunjavaju odredjeni zahtjevi koje garantuje Konvencija. I dalje postoje poteškoće u okruženju, pristup informacionim tehnologijama, prevozu kako u ruralnim tako i u urbanim sredinama.Bolje smo i razmotrili termine pristupačnosti i dostupnosti, afirmativnosti i diskriminacija. Pojam pristupačnosti trebamo shvatiti kao jedno od osnovnih prava i načela. Saznajemo da država i drugi nadležni organi ne vode dovoljno pažnje o nepoštovanju i sankcijama za nepostovanje nepristupačnosti. Većina objekata uključujući i obrazovne i zdravstvene, bankomate, nemaju adekvatan pristup.
Tokom odrađivanja prakse imali smo često utisak da su zaposleni u Savezu zaista bez oštećenja tokom same komunikacije i veoma prijatne atmosfere. Saznajemo i da su prethodno korišćeni termini bili pogrešni i sa dosta negativnom konotacijom. Takođe saznajemo i da su skoro svi zaposleni sa visokim završenim školama, uspjesima na polju sporta, raznim takmičenjima i talentima koji se tiču pjevanja i drugih osobinama kojima mogu doprinositi svima nama i našem okruženju što se shvata kao još jedan dokaz da osobe sa oštećenjem vida ne trebamo sažalijevati već ih prihvatiti kao potpuno ravnopravne članove društva sa istim pravima i potrebama kao i drugi. Jedino što je potrebno jeste omogućiti adekvatan pristup i funkcionisanje. Često se ove osobe susreću i sa preprekama na polju ostvarinjanja i planiranja porodice i sumnje u njihovu samostalnost, odvojenost od porodice, nezavisnost od pomoći drugih osoba i bližnjih.. Takođe i na polju zapošljavanja uz ubjeđenja poslodavaca u njihove kompetentnosti i i znanja. Zakon o penzijsko-invalidskom osiguranju ne definiše mogućnost mirovanja invalidske i porodične penzije prilikom zaposlenja, to jest njene aktivacije nakon gubitka posla ili prestanka radnog odnosa. Ova prava se ostvaruju na osnovu nesposobnosti za rad pa je samim tim način na koji su ona definisana potpuno desimulativan za zapošljavanje osoba s invaliditetom. U skladu sa Pravilnikom o kriterijumima i uslovima za utvrđivanje procenta invaliditeta, preostale radne sposobnosti i mogućnosti zaposlenja, utvrđuje se na osnovu: neposrednog pregleda lica, uvidom u dokumentaciju i dodatnim konsultacijama doktora medicine određenih specijalnosti.Ova praksa se takodje smatra diskrimatornom i pogrešnom.
Što se tiče i učešća na političkom planu susreću se sa preprekama u vidu načina glasanja i obezbedjivanja adekvatnih i prilgodjenih listića za glasanje, taktilnih traka na biračkim mjestima, nemogućnost korišćenja faksimila. Kao najzanimljiviji dio prakse istakle bismo učenje i upoznavanje sa Brajevim pismom, pisanje naših imena, čitanje i slično. Praktični dio je više bio zanimljiviji uključujući i upoznavanje sa načinom i pomagalima za kretanje koji se tiču bijelog štapa, hodanja po taktilnim trakama, šah i karte. Ovakav vid praktičnog dijela nastave nam je zasta omogućio da postanemo više svjesniji okoline i barijera koje postoje za osobe sa oštećenim vidom. Kao još jedan zanimljiv dio prakse bismo isrtakle upoznavanje i posjeta studiju „Feniks“ i snimanje poezije i druge literature. Na samom kraju bismo rekle da smo sa puno utisaka zadovljne sa odrađenom praksom u Savezu. Saglasne sa tim da će nam ova praksa biti veoma značajna u daljem radu i predstavlja za nas jedno novo isustvo i putokaz za dalji život u društvu uz poštovanja ljudskih prava, poštovanje različitosti i odgovornosti kao pojedinca i savjesnih građana. Takođe se nadampo da se naše upoznvanje neće završiti ovdje već se nadamo i novim saradnjama i druženjima, zahvalne i pune pozitivnih utisaka i saznanja Jovana, Isidora, Milica, Vladana i Mirjana.
Izvještaj sa prakse u SSCG – VI grupa
Objavljeno u Aktuelnosti
