Tokom praktičnog rada koji smo obavljale u Savezu Slijepih CG, upoznale smo se sa organizacijom i načinom rada ove nevladine organizacije, sa specifičnostima i problemima, kao i sa kadrovima i zaposlenima.
Ono što je na nas ostavilo utisak već na početku jeste svakako ljubaznost, pozitiva i gostoprimstvo zaposlenih koji su učinili ovaj proces učenja mnogo zanimljivijim i prijatnijim.
Na samom početku imali smo priliku da se bolje upoznamo sa samom terminologijom koja se usko veže za osobe sa invaliditetom kao i njenom nepravilnom upotrebom u svakodnevnom govoru. Zato bi ovdje istakle da kada govorimo o osobi sa invaliditetom, važno je da fokus bude na osobi, a ne oštećenju, odnosno njenom invaliditetu.
Uz to jedan značajan dio vremena posvetili smo i UN Konvenciji, gdje smo nešto veću pažnju posvetili načelima koja se tiču žena i djevojčica i njihove intersekcijske diskriminacije, potom načelu obrazovanja gdje smo imale priliku da na konkretnim primjerima uvidimo koliko isto nije u dovoljnoj mjeri prilagođeno OSI, počev od same pristupačnosti obrazovnih institucija, pa do literature koja je u izuzetno maloj, odnosno oskudnoj mjeri prilagođena osobama da invaliditetom, a načito osobama sa oštećenjem vida.
Takođe, posebnu pažnju posvetili smo i oblicima diskriminacije sa kojima se ove osobe suočavaju kao i načelu koje se direktno tiče samog sampošljavanja OSI, gdje imamo poražavajuću činjenicu da se velika većina poslodavaca i dan danas radije odlučuje da državi plaća zakonom propisane doprinose, prije nego da zaposli osobu sa invaliditetom.
Nakon toga, bile smo u prilici da se upoznamo sa različitim pomagalima koja u mnogome olakšavaju snalaženje osoba sa oštećenjem vida, ali i društvenim igrama koje su im posebno prilagođene.
Kao najznačajniji trenutak svakako bismo izdvojile upoznavanje Alekse (korisnika psa vodiča) i Šerloka( pas vodič). Ovom prilikom nas je Aleksa detaljnije uputio u sam proces i način na koji jedna osoba oštećenog vida može dobiti psa vodiča. A kasnije smo bile u mogučnosti da i u praksi vidimo kako oni međusobno fukncionišu kao i da se same oprobamo u korišćenju pomagala što je ujedno predstavljalo najizazovniji dio ovog praktičnog rada.
Imale smo priliku i da posjetimo njihov radio Feniks koji je opremljen odgovarajućom i prilagođenom opremom i u njemu se snimaju različiti sadržaji za osobe sa oštećenjem vida.
Mi smo imale mogućnost da damo mali doprinos njihovom radu tako što smo snimale poeziju, bajku i basnu za njihovu poznatu stranicu „audiopoezija“.
Saznali smo i za sportsku disciplinu Goalball koja predstavlja sportsku igru namjenjenu osobama sa oštećenjem vida, koja spada u grupu najpopularnijih igara za osobe sa invaliditetom zbog svojih specifičnosti i načina izvođenja. O svemu tome saznali smo od Marka koji se i sam bavi tom disciplinom i ujedno nam je pričao o njihovim dosadašnjim dostignućima. Pored toga pričali smo i o paratletici. Upoznajući se sa njima smo uvidjele da zaista ništa nije nemoguće dok god postoji volja i želja za nečim.
Kao jedan od ključnih problema osoba sa oštećenjem vida, javlja se nepristupačnost dokumentacije, tj. uopšteno literature na Brajevom pismu, zbog čega im je najčešće i potrebna pomoć asistenta ili porodice. Kako ističu, lice koje ima oštećenje vida, a ne zna Brajevo pismo smatra se nepismenim , što nam ukazuje na potrebu i značaj samog pisma. Naime, Brajevo pismo se sastoji od 6 ispupčenih tačaka postavljenih u dvije vertikale po 3 tačke.Kombinacijom tih tačaka dobija se znak koji može predstavljati određeno slovo, broj ili znak interpukcije. Slušajući o načinu korišćenja samog pisma bile smo skeptične da li ćemo uspjeti da ga shvatimo jer nam je djelovalo komplikovano jer smo se prvi put susrele sa njim na taj način. Međutim, na kraju smo i ovu prepreku u sticanju znanja prešle veoma uspješno.
Za kraj bi svakako istakle da smo izuzetno zahvalne na ukazanoj prilici da baš u ovoj organizaciji obavimo praksu iz razloga što smo stekle jedno novo iskustvo, bolje znanje i svakako novu perspektivu/pogled kada je riječ o osobama sa invaliditetom, njihovim sposobnostima, ali i predrasudama i stereotipima sa kojim se suočavaju gotovo svakodnevno.
Ono što možemo da zaključimo iz ovoga jeste da osobe sa invaliditetom jesu grupacija ljudi, koji se ni po čemu ne bi trebali razlikovati od ostalih. To su osobe koje mogu i same da funkcionišu, ali i da im je potrebna podrška nas kao pojedinaca, da ih razumijemo, pružimo jednaka prava, pravo na slobodu, školovanje, obrazovanje, kao i pravo na zapošljenje.
Teodora Vučinić, Danijela Radosavljević, Jelena Mišović, Amina Ljuljanović, Branka Šćekić
