Preskoči na sadržaj

Praksa studenata sa FPN-a u Savezu slijepih – V grupa

Objavljeno u Aktuelnosti

Savez slijepih je potpisao sporazum sa Fakultetom političkih nauka, kako bi studenti imali priliku odrađivati praksu i naučiti neke nove stvari. U početku smo imali nedoumice kako ćemo u doba pandemije odrađivati praksu i kakvo to znanje mi možemo steći za samo nekoliko dana. Ali smo na kraju bile prijatno iznenađene, kako ljudima koje smo upoznale, tako i novim stvarima koje smo naučile.

Prije početka prakse u Savezu slijepih svaka od nas je imala minimalno iskustvo sa osobama sa invaliditetom. Termini koje smo prije koristile kako bismo oslovljavale lica sa invaliditetom kao što su “invalidi”, “slijepi”, “gluvi”, su bili neispravni, ali mi nismo bile upoznate sa svom pravilnom terminologijom. Isprva smo mislile da su to termini koji su korektni i koji se koriste u svakodnevnom životu, kao i u našoj struci, ali prvog dana smo otkrile razliku između ispravnih i neispravnih termina.

Biti čovjek, biti slobodan, biti jednak je univerzalno pravo koje treba biti objašnjeno i razjašnjeno svima. Često zaboravimo da svi imamo jednaka osjećanja, jednake šanse i da svako počinje sa različite pozicije i da svako različito reaguje na izazove, pobjede i gubitke. Ljudi zaborave da nije svakome potrebna pomoć i da lica sa invaliditetom imaju svoje slabosti i svoje vrline, kao i svaka druga osoba. Pogrešno smo shvatili ulogu “čovjeka i humanosti”, nisi human ako vidiš lice sa invaliditetom i pomisliš kako bez tvoje pomoći on neće opstati, pogrešno je misliti da smo mi ti koji smo superiorniji i bolji. Tačno je da je u našim rukama odluka da li ćemo biti ravnopravni, tačno je da od društva zavisi da li počinjemo sa iste pozicije, jer ako se mi ne probudimo i ne obezbijedimo dostupnost licima sa invaliditetom i ne smanjimo barijere kako u okolini i društvu, tako i u obrazovanju i saobraćaju nećemo imati jednake šanse. Hvala Savezu slijepih na objašnjenoj razlici između pristupnosti i dostupnosti i iskustvu koje nam je ova praksa donijela i na prilici da uočimo naše greške u ponašanju i govoru prema licima sa invaliditetom i da to uz njih promijenimo.

Praksa u Savezu slijepih Crne Gore je predstavljala za nas neprocjenjivo iskustvo. Počevši od terminologije koja je veoma značajna i sa kojom bi trebale biti upoznate sve osobe, ne samo oni koji su u bliskom kontaktu sa osobama sa invladitetom. Samim tim svi bi znali kako oslovljavati nekoga, a da to nije na pogrdan način. Mi smo bili upoznati sa nekim terminima, međutim dosta novih smo i naučili, što je veoma bitno za naše buduće obrazovanje kao i rad. Na praksi smo takođe upoznati sa Konvencijom UN o pravima lica sa invaliditetom, Brajevim pismom, socijalnom i dječijom zaštitom, kao i sa kulturnim i sportskim aktivnostima kojima sa bave OSI.
Kroz sve navedeno, naučili smo dosta toga. Prvenstveno smo počeli više da razmišljamo o tome koliko su OSI u našem društvu diskriminisane, koliko toga im nije pristupačno kao svim drugim ljudima. Što ne bi trebalo da se dešava, jer smo svi jednaki i svi imamo ista prava.

Kada smo započele praksu nismo imale osjećaj da će se nešto bitno promijeniti za samo pet dana prakse. Prvog dana smo osjećale uzbuđenost, uplašenost i ushićenost. Bezbroj emocija nas je preplavilo našim ulaskom u prostorije Saveza slijepih Crne Gore. Ali zapravo, osim novih znanja i vještina koje smo stekli, tih pet dana obuke je promijenilo naš pogled na svijet.

Tih pet dana nam je pomoglo da spoznamo neki ljepši, šarenoliki svijet koji je sve, samo ne prekriven tamom. Tih pet dana nam je pomoglo da skinemo naočare predrasuda i provincijalizma. Tih pet dana nam je pomoglo da budemo bolji ljudi. Ova praksa je mnogo toga probudila u nama. I to nisu samo prazne fraze na papiru, već nezaboravno iskustvo. Smatramo da je osnov svega RAVNOPRAVNOST.
Zabrana diskriminacije usko je povezana sa principom jednakosti,po kojem se svi ljudi rađaju slobodni i ostaju jednaki u svom dostojanstvu i pravima.
Diskriminatorske prakse i netolerantnost uporno prave podjele između zajednica i pri tome izazivaju veliku štetu. Donošenjem Zakona o zabrani diskriminacije učinjen je tek prvi korak Crne Gore u suočavanju sa ovim problemom, koji je nažalost kod nas svakodnevnica.

U istom pravcu, ova praksa nas je naučila da svi imamo iste potrebe i da se svim silama borimo protiv diskriminacije bilo kog oblika, što je zapravo nama kao budućim socijalnim radnicima i jedan od prioritetnih ciljeva.

I na kraju, veliku zahvalnost dugujemo mentorima prakse koji su nam pomogli da steknemo nova znanja i iskustva, probudili u nama neke divne emocije i učinili da podignemo nivo svijesti i informisanosti na veći nivo. Bili ste odgovorni, požrtvovani, duhoviti i dinamičnim okruženjem uradili sve da se osjećamo korisno i ispunjeno.
Sve dosadašnje organizacije u kojima smo obavljale praksu na nas su ostavile snažan utisak, neka više, neka manje, ali u suštini za nas je ovo jedno veliko iskustvo.
Zajedničko im je jer su sve one učvrstile našu ljubav prema poslu socijalnog radnika.
Shvatili smo i da je posao socijalnog radnika put koji je posut više trnjem nego ružama, ali nećemo dozvoliti da nas ˝rijeka snova˝ utapa u svoje vrtloge, bićemo jaki i boriti se protiv diskriminacije, za jednaka prava svih, što je zapravo i glavna teza naše petodnevne prakse u Savezu slijepih.

Lipovina Ana, Vučković Nada, Drobnjak Danijela

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

seventeen + nineteen =