Preskoči na sadržaj

Praksa studenata sa FPN-a u Savezu slijepih – III grupa

Objavljeno u Aktuelnosti

Socijalni rad je naučna i primijenjena disciplina koja ima dugu tradiciju ali kratku istoriju. Razlog tome je što se djelatnostima kojima se danas bavi ova nauka nekada bavila psihologija, sociologija i druge srodne nauke. Definicije socijalnog rada su brojne, ali im je svima zajedničko stanovište da je to pomažuća, savjetodavna, instruktivna i podsticajna aktivnost. Njen glavni zadatak jeste promovisanje socijalne promjene i rješavanje problema u kom se pojedinac nalazi i koje mu samim tim otežavaju egzistenciju i ugrožavaju položaj u društvu. Kako je A. Bećin rekao, ovo je nauka koja treba da se bavi kako kurativnim – ublažavanjem posljedica stanja potrebe u kom se pojedinac nalazi, tako i preventivnim mjerama – suzbijanjem mogućih uzroka koji stvaraju socijalnu potrebu.
Kada smo upisivale fakultet svaka od nas je imala predstavu kakvim poslom bi željela da se bavi, o tome koji bi posao najviše odgovarao nama kao individuama.
U sklopu predmeta smo imale priliku da posjetimo razne centre koji se bave socijalnim radom i na taj način iz prve ruke saznamo kakav će naš posao biti u budućnosti. Zbog situacije sa pandemijom, nismo bile sigurne ni kako će se ova praksa realizovati, šta jedna osoba može da nauči za samo pet dana, i da budemo vrlo iskrene, malo smo bile sumnjičave.
Nama je Savez slijepih Crne Gore i više nego ljubazno širom otvorio svoja vrata. Savez slijepih se svakodnevno bori za ravnopravan položaj osoba sa invaliditetom u društvu, za osnaživanje i integrisanje osoba sa oštećenim vidom kroz različite aktivnosti i planove o kojima smo imale priliku da čujemo. Njihov rad i predanost su nas posebno zaintrigirali. Dočekali su nas jako prijatni i srdačni ljudi sa kojima smo se osjećale kao da smo u svom domu. Cjelokupna organizacija je na zavidnom nivou, nadovezuju se i lijepo funkcionišu u zajedničkom radu. Upoznale smo se sa izvanrednim timom koji su prema nama zaista bili i više nego divni i otvoreni za saradnju.
Savez se bavi različitim aktivnostima koje obuhvataju svaku sferu života osoba sa oštećenjem vida. Bore se za jednak položaj  u društvu kao što to svakoj osobi i pripada. Već prvog dana smo se uvjerile koliko mi ustvari i ne znamo o životu kao ni o pravima osoba sa oštećenim vidom. Saznale smo da je većina termina koje mi svakodnevno koristimo ustvari neispravna, da pristup osobama sa oštećenim vidom seže daleko u istoriji i da se kroz nju razvijalo dosta različitih pristupa i shvatanja.
Ukazali su nam kako kroz iskustva drugih tako i kroz sopstvena iskustva, na svakodnevne barijere sa kojima se susreću osobe sa oštećenim vidom i moramo priznati da do tog trenutka nismo nikada razmišljale niti obraćale pažnju na takve stvari. Naučile smo da postoji razlika između invalidnosti i invaliditeta i to je možda bilo i najnovije saznanje. Dopada nam se to što je bio prisutan razgovor i interakcija među članovima Saveza i nama.
Iako se za crnogorski zakonski okvir može reći da je u velikoj mjeri usklađen sa međunarodnim kada je u pitanju zaštita osoba sa invaliditetom, implementacija zakonskih rješenja kao i mjera definisanih strategijom i akcionim planovima, je veoma spora i neefikasna. Ključne mjere za socijalnu inkluziju osoba sa invaliditetom definisane zakonima odnose se na uklanjanje barijera koje ometaju pristup objektima u javnoj upotrebi, obrazovnim ustanovama, saobraćaju i drugim infrastrukturnim objektima, kao i na prilagođavanje radnih mjesta osoba sa invaliditetom. Svrha Konvencije UN jeste da promoviše, štiti i osigura puno i ravnopravno uživanje svih ljudskih prava i osnovnih sloboda od strane svih lica sa invaliditetom i da promoviše poštovanje njihovog urođenog dostojanstva.
Osobe sa oštećenim vidom imaju pravo na obrazovanje kao i svaka druga osoba u našoj zemlji. Da li je to obrazovanje pristupačno, to je već pitanje.
Obrazovanje je dostupno ali ne i pristupačno svim osobama sa invaliditetom. Ovdje startna pozicija jeste ista kao sa osobama bez oštećenja, ali dalji koraci nijesu. Nije im pristupačna literatura, javni prevoz do određene obrazovne ustanove, prezentacije na predavanjima, nijesu svuda postavljene trake.
Osobe sa invaliditetom u Crnoj Gori se nalaze u veoma teškom socio- ekonomskom položaju, i jedna su od grupa koja je najizloženija diskriminaciji.
Shvatile smo da je to zaista tako i sigurno ćemo se boriti za poboljšanje njihovog položaja.
Mi, kao društvo, imamo pogrešan pogled na osobe sa invaliditetom, posmatramo ih drugačijima od osoba koje nemaju invalidnost. Da li ste se ikada zapitali zašto je to tako? Kroz istoriju su se stavovi prema njima mijenjali, prvo su posmatrani kao osobe koje su na rođenju obilježene od strane magijskih sila, a kasnije sve više se vjerovalo u medicinski model pristupa invalidnosti, kao pasivni
objekti tuđe brige do pristupa invalidnosti kroz prizmu ljudskih prava i socijalnog modela prema kome invalidnost nije lična karakteristika i individualni problem, već socijalni fenomen.
Ono što smo se i mi zapitale jeste da li smo mi ikad imale ovakve poglede na osobe sa invalidnošću? Svi smo, barem u jednom momentu, imali takve pristupe i pokušavamo da to promijenimo. Mi kao buduće socijalne radnice posebno moramo imati znanja i razumijevanja, a mislimo da smo u ovih pet dana to i stekle. Ono što je našu pažnju najviše privuklo jeste Brajevo pismo. Bile smo sigurne da će nam i o tome pričati, ali nismo imale ni ideju da će nas naučiti kako da ga čitamo i pišemo.
Mi kao društvo uglavnom pazimo i biramo riječi i postupke prema ovim osobama kako ih ne bismo, na bilo koji način, povrijedili. Ono što je ipak istina jeste da ne moramo da posebno obraćamo pažnju već da razgovaramo kao što bi razgovarale i sa prosječnom osobom, ali naravno uvijek kulturno i po bontonu.
Moramo uvijek da razgovaramo tako što ćemo se direktno obratiti osobi sa oštećenjem vida, a ne osobi koja je pored nje. Moramo uvažiti njihovu prisutnost i njihovo mišljenje.
Upoznale smo se sa sportskim i kulturnim aktivnostima osoba sa oštećenjem vida. Bile smo zaista oduševljene ambicijom pojedinih članova koji zaista ostvaruju vrhunske rezultate i daleko se plasiraju. Saznale smo koji su to sportovi kojima se oni bave i na koji način uspijevaju da toliko daleko dostižu.
Svaka od ustanova u kojoj smo u okviru prakse bile je jako različita i naučila nas je različitim stvarima. Ipak, ono što je svima zajedničko je da su sve one učvrstile našu ljubav prema poslu socijalnog radnika, a posebno praksa u Savezu slijepih i dale nam novu volju i snagu da se još više potrudimo da budemo uspješne kako na fakultetu tako i u budućem poslu.
Zahvaljujući kvalitetnom timskom radu u Savezu i pozitivnoj atmosferi uspjele smo da usvojimo i nadogradimo stečeno teorijsko znanje. Pored toga, upoznale smo dosta stručnih i obrazovanih osoba sa kojima bismo u budućnosti mogle imati dobar poslovni odnos. Iako ovaj posao šalje razna iskušenja i otvara pregršt mogućnosti, potrebno je da shvatimo da će naše sudbine biti neraskidivo povezane sa sudbinama onih sa kojima ćemo raditi.

Danijela Nikić, Minela Agović, Kristina Milić

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

eleven − one =