S obzirom na činjenicu da je u našoj zemlji osnovno obrazovanje obavezno za svu djecu, ono se mora učiniti pristupačnim u potpunosti, kako učenicima/cama sa visokim procentom oštećenja vida, tako i onima kojima je vid u cjelosti oštećen, što već duži niz godina nije slučaj, uprkos donošenju mnogih strateških dokumenata, sprovođenja principa inkluzivnog obrazovanja.
Konvencija UN o pravima OSI u članu 24, između ostalog, navodi sljedeće:
“1. Države potpisnice priznaju pravo svih lica sa invaliditetom na obrazovanje. Sa ciljem da ostvare uživanje ovog prava bez diskriminacije i na osnovu jednakosti sa drugima, države potpisnice osiguraće inkluzivni sistem obrazovanja na svim nivoima i učenje tokom čitavog života usmjereno na:
(a) Pun razvoj ljudskih potencijala i osjećanja dostojanstva i samovrijednosti, kao i jačanje poštovanja ljudskih prava, osnovnih sloboda i ljudske raznovrsnosti,
(b) Razvijanje ličnosti, talenata i kreativnosti, kao i mentalnih i fizičkih sposobnosti lica sa invaliditetom do najveće moguće mjere,
(c) Omogućavanje da sva lica sa invaliditetom efektivno učestvuju u slobodnom društvu.
2. Prilikom ostvarivanja ovog prava, države potpisnice će osigurati da:
(a) Lica sa invaliditetom ne budu isključene iz opšteg obrazovnog sistema na osnovu svoje invalidnosti, a da niti jedno dijete sa invaliditetom ne bude isključeno iz besplatnog i obaveznog osnovnog obrazovanja, ili iz srednjeg obrazovanja, zbog svog invaliditeta;
(b) Lica sa invaliditetom imaju pristup inkluzivnom, kvalitetnom i besplatnom osnovnom i
srednjem obrazovanju u svojoj lokalnoj zajednici na osnovu jednakosti sa drugima;
(c) Budu osigurane razumne adaptacije koje će odgovoriti potrebama pojedinaca;
(d) Licima sa invaliditetom budu pružena podrška u sklopu opšteg obrazovnog sistema koja im je potrebna da bi im se olakšalo efektivno obrazovanje;
(e) Budu pružene efektivne individualizovane mjere podrške u okruženjima koje maksimiziraju akademski i socijalni razvoj, u skladu sa ciljem pune uključenosti.
3. Države potpisnice će omogućiti licima sa invaliditetom da uče životne i vještine relevantne za socijalni razvoj koje su im neophodne kako bi olakšale njihovo puno i jednako učešće u obrazovanju i kao članova zajednice. Da bi ostvarile ovaj cilj, države potpisnice će
preduzeti odgovarajuće mjere koje će između ostalog:
(a) Olakšati učenje Brajevog i alternativnog pisma, augmentativnih i alternativnih načina, sredstava i formata komunikacije, vještine orijentacije i mobilnosti, olakšati vršnjačku podršku i mentorstvo među licima u sličnoj situaciji,
(b) Olakšati učenje gestovnog jezika i promovisanje lingvističkog identiteta zajednice gluvih lica,
(c) Osigurati da se obrazovanje lica, a naročito djece koja su gluva, slijepa ili slijepogluva vrši na jezicima i oblicima komunikacije koji su najprimjereniji i u okruženju koje osigurava maksimalan akademski i društveni razvoj…”
Kako bi pomogle u ostvarenju prava na ravnopravno i inkluzivno obrazovanje sve djece, potpisnice Konvencije, a među njima i Crna Gora, bi morala preduzeti adekvatne mjere za zapošljavanje nastavnih kadrova, koji su kvalifikovani da koriste Brajevo pismo, ali i da pomognu djeci oštećenog vida da ga nauče, savladaju i aktivno koriste.
Takođe, Konvencija govori i o mogućnosti angažovanja nastavnika koji su i sami OSI, kao i da škole i druge institucije u društvu trebaju obučavati stručnjake i drugo osoblje koji rade na svim nivoima obrazovanja sa osobama oštećenog vida. Ti treninzi, odnosno obuke najprije bi trebali obuhvatiti:
– podizanje nivoa svijesti o pitanjima invalidnosti,
– modele pristupa invaliditetu,
– upotrebe odgovarajućih alternativnih načina prenošenja znanja,
– sredstava i formata komunikacije,
– obrazovnih tehnika i drugih materijala, a sve u cilju ravnopravnog i što kvalitetnijeg obrazovanja ovih učenika/ca.
Moramo istaći da je većina naših osnovnih škola, fizički, didaktički i informatički nepristupačna za samostalan dolazak i lako usvajanje gradiva za učenike/ce oštećenog vida, posebno za one kojima je vid u potpunosti oštećen.
Učitelji i nastavnici su većinom upoznati sa elementarnim principima inkluzije i srdačno dočekuju ovu djecu u učionicu, ali mnogima od njih nedostaje aktivno poznavanje Brajevog pisma, pristupačnih didaktičkih materijala, pristupačnih udžbenika, ali i nekih drugih vidova (alternativnih) za približavanje određene materije/gradiva ovoj djeci, a ponajviše ispravan pristup prema invaliditetu, koji je često herojski, medicinski, socijalni, rijetko zasnovan na ljudskim pravima. Tako se mnogi, prije svega odgovornih i djeci posvećenih učitelja, dovijaju na različite načine i često improvizuju pojedina sredstva, umjesto da ustanova u kojoj rade bude odgovorna i obavezna da za odjeljenja gdje se nalaze djeca sa visokim procentom oštećenja vida, pribavi sve što je neophodno za jednostavan prenos znanja i time olakša i učitelju, ali i djeci i njihovim roditeljima, koji nakon nastave rade sa svojom djecom kod kuće.
Dodatno, zbog velikog broja učenika u nekim osnovnim školama u zemlji, učitelji/ce i pored velikog entuzijazma i želje, ne uspijevaju da dovoljno pažnje posvete ovoj djeci i pomognu im da na ravnopravnim osnovama stiču predviđena znanja i vještine tokom redovne nastave.
S obzirom na činjenicu da je u Crnoj Gori osnovno obrazovanje obavezno, moraju se što hitnije preduzeti mjere i aktivnosti kako bi se isto učinilo pristupačnim u potpunosti osnovcima – djelimično ili potpuno oštećenog vida.
