Dio iz Izvještaja o ljudskim pravima 2020
Autori: Marine Uldry i An Sofie Leenknecht
Urednik: Catherine Naughton
Grafički dizajn: Agniesyka Eva Juszczy
Easy-to-Read urednik: Lila Sylviti
Evropski forum za osobe sa invaliditetom
Avenue des Arts 7-8, B-1210 Brisel
Email: info@edf-feph.org
Web: www.edf-feph.org
Twitter: @MuEDF
Ovaj izvještaj daje pregled uticaja pandemije KOVID 19 na osobe sa invaliditetom u Evropi i pruža specifične preporuke za EU i evropske zemlje. Zasnovan je na Izvještaju Evropskog foruma za osobe sa invaliditetom o ljudskim pravima o KOVIDu 19 koji će biti objavljen
početkom 2021.godine.
Sadržaj
Riječ predsjednika…………………………………………………………………………..3
Kontekst…………………………………………………………………………………………5
Faktori koji povećavaju rizik od infekcije KOVID 19 kod osoba sa invaliditetom………………………………………………………………6
Medicinski uslovi i neispunjene potrebe za zdravstvenom zaštitom………….6
Prepreke u pristupu zdravstvenoj zaštiti……………………………………………….6
Starije osobe…………………………………………………………………………………….6
Institucionalizacija……………………………………………………………………………..7
Prepreke u sprovođenju mjera higijene i zaštite…………………………………….7
Pripadnost drugim ugroženim grupama………………………………………………..7
Opšti pregled pandemije i odgovor Evrope………………………………………8
Spremnost……………………………………………………………………………………….9
Početak pandemije u Evropi……………………………………………………………….9
Mjere lokdauna i/ili ograničenja…………………………………………………………10
Ukidanje lokdauna i ograničenja………………………………………………………..14
Testiranje, vakcinacija i oporavak………………………………………………………14
Zaključak i preporuke…………………………………………………………………….16
Naših 10 preporuka Evropskoj uniji i evropskim liderima………………………18
Riječ predsjednika
„Ništa o nama bez nas“
Ove riječi su naš moto. Ali to nije bilo tako tokom perioda KOVID 19. Sve što se tiče KOVIDa 19 je uticalo na nas. Pandemija je razotkrila posljedice godina, decenija, vijekova nejednakosti, diskriminacije i usamljenosti sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom, žene sa invaliditetom, djeca sa invaliditetom.
Niko nije bio pripremljen za pandemiju. Vlade nisu bile pripremljene i polako su reagovale kako bi zaštitile naše živote i prava. Pokret osoba sa invaliditetom nije bio pripremljen, ali je reagovao hrabro i snažno.
Ovaj izvještaj je početak našeg rada, a ne kraj i pokazuje kako većina vlada nije ispunila svoje zakonske obaveze prema osobama sa invaliditetom.
Izvještaj takođe pokazuje šta se dešavalo sa osobama sa invaliditetom u različitim fazama pandemije kao i kako je neposredno i snažno zagovaranje predvođeno osobama sa invaliditetom i njihovim predstavničkim organizacijama primoralo mnoge vlade da preduzmu mjere kako bi osigurale naša prava.
Dosta je bilo. Rekli smo vladi da moraju da nam pružaju informacije na način koji je pristupačan svima. Rekli smo vladi da moramo biti uključeni u trenutni odgovor na ovu situaciju. Rekli smo vladama da nas više ne mogu razdvajati. Sve smo rekli jasno i glasno.
Ovo je cilj našeg izvještaja: da jasno pokaže kako nas je ovo isključivanje
dovelo do kršenja ljudskih prava bez presjedana i kako je pokret osoba sa
invaliditetom mogao brzo i neustrašivo da dovede do promjena politike.
Jedno je jasno: neke vlade su nas čule i djelovale, a neke nisu. U svim zemljama, na svim nivoima, još uvijek treba obaviti mnogo posla. Ovaj izvještaj je posvećen svim osobama sa invaliditetom koje su umrle od posledica KOVID 19, često same i bez podrške, i osobama sa
invaliditetom, njihovim porodicama i mrežama podrške, koje su i danas nesrazmjerno pogođene pandemijom KOVID 19.
Nećemo stati dok se sva druga braća i sestre ne uključe u društvo, dok se sve institucije ne zatvore i ne pruži podrška za život u zajednici. Nećemo stati dok svi ne budemo u stanju da napredujemo i budemo znali da se, kada stigne sljedeća kriza, naši životi neće smatrati manje vrijednim.
Cilj ovog izvještaja je da bude izvor inspiracije za 2021.
On pruža preporuke Evropskoj uniji, nacionalnim vladama i nama samima koji smo u pokretu osoba sa invaliditetom.
Možemo mnogo bolje i svi sada moramo da djelujemo kako bismo osigurali inkluzivni oporavak od KOVIDA 19. Izgradimo bolju Evropu.
Yannis Vasdakastanis
Predsjednik Evropskog foruma osoba sa invaliditetom
O Evropskom forumu osoba sa invaliditetom
Evropski forum za osobe sa invaliditetom je nezavisna nevladina ogranizacija (NVO) koja brani interese preko 100 miliona osoba sa invaliditetom u Evropi.
Evropski forum je jedinstvena platforma koja okuplja predstavničke organizacije osoba sa invaliditetom iz cijele Evrope.
Vode nas osobe sa invaliditetom i njihove porodice. Mi smo snažan ujedinjeni glas.
Naša misija je da promovišemo jednake mogućnosti i ljudska prava osoba sa invaliditetom.
Kontekst
Preko 100 miliona osoba sa invaliditetom živi u Evropskoj uniji i mnogo veći broj ako uzmemo u obzir evropske zemlje izvan same Unije. Prije nego što je KOVID 19 pogodio Evropu, neprihvatljiv procenat osoba sa invaliditetom je živio u neizvjesnim situacijama na margini društva, sa više od 28% svih osoba sa invaliditetom koje trenutno žive u siromaštvu i doživljavaju socijalnu isključenost u 2018. Samo 20,7% žena sa invaliditetom i 28,6% muškaraca sa invaliditetom imalo je puno radno vrijeme u 2019. Faktori koji dovode do ove situacije diskriminacije, siromaštva i socijalne isključenosti
dokumentovani su u prethodnim izvještajima o ljudskim pravima koje je objavio Evropski forum za osobe sa invaliditetom.
Pandemija je razotkrila osnovne nejednakosti i diskriminatorne prakse sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom u Evropi i širom svijeta. Pored toga, nekoliko drugih društvenih faktora povećalo je rizik da osobe sa invaliditetom budu zaražene, diskriminisane prilikom pristupa liječenju i umiru od posledica KOVIDa, uključujući institucionalizaciju i segregaciju, nedostatak pristupa i isključivanje osoba sa invaliditetom i njihovih
organizacija iz donošenja odluka.
Faktori koji povećavaju rizik od infekcije KOVID 19 kod osoba sa invaliditetom
Usled niza faktora opisanih u nastavku, osobe sa invaliditetom su ešće
izložene KOVIDu, razvoju ozbiljnih bolesti i smrti.
Medicinski uslovi i neispunjene potrebe za zdravstvenom zaštitom Već postojeća medicinska stanja smatraju se faktorima visokog rizika za KOVID 19. Dok neke osobe sa invaliditetom podliježu zdravstvenim stanjima povezanim sa njihovom invalidnošću, druge ne. Međutim, mora se
primijetiti da osobe sa invaliditetom imaju veći rizik od lošeg zdravlja zbog nezadovoljenih potreba za zdravstvenom zaštitom i nižeg životnog standarda. Generalno gledano, osobe sa invaliditetom su podložnije sekundarnim stanjima i istovremenom morbiditetu, kao što su plućni problemi, dijabetes, bolesti srca i gojaznost, što može pogoršati ishod infekcije KOVID 19.
Barijere u pristupu zdravstvenoj zaštiti
Zbog nedostatka pristupačnosti i diskriminacije, osobe sa invaliditetom imaju veće poteškoće u pristupu zdravstvenoj zaštiti i operacijama spasavanja života, posebno tokom pandemije poput KOVIDa 19. U nekim zemljama se osobe sa invaliditetom direktno diskriminišu putem trijažnih
protokola ili indirektno zbog uklanjanja prioriteta. To je često zbog diskriminatornih kriterijuma kao što su starost ili pretpostavke o kvalitetu ili vrijednosti života zasnovane na invalidnosti. Čak i u zemljama u kojima to možda nije slučaj, osobe sa invaliditetom mogu duže čekati ili ne tražiti liječenje zbog straha da neće biti pravilno liječeni.
Starije osobe
Svjetska zdravstvena organizacija smatra starije godine faktorom rizika za KOVID 19. Procijenjuje se da širom svijeta 46% osoba starih 60 godina i više su osobe sa invaliditetom. Stoga je visok procenat starijih ljudi koji su oduvijek živjeli sa invaliditetom ili su ga stekli u kasnijoj fazi svog života.
Institucionalizacija
Veća je vjerovatnoća da osobe sa invaliditetom koje žive u ustanovama budu zaražene KOVIDom i imaju veće stope smrtnosti. Osobe sa invaliditetom, uključujući starije osobe, predstavljaju većinu institucionalizovanih osoba širom svijeta. Iako ne postoje zvanični podaci o broju ljudi koji žive u ustanovama u Evropskoj uniji, procjenjujemo da u takvim sredinama živi najmanje milion osoba sa invaliditetom.
Ljudi koji žive u ustanovama imaju ograničen pristup informacijama o KOVIDu, testiranju i zdravstvenoj zaštiti. Takođe se suočavaju sa poteškoćama u sprovođenju higijenskih i zaštitnih mjera. Djeca i mladi sa invaliditetom koji žive u ustanovama takođe su bili izloženi riziku kada vlade
nisu preuzele mjere zaštite zdravlja i bezbjednosti.
Dostupni podaci pokazuju da se ljudi u ustanovama suočavaju sa najvišim stopama zaraze i smrtnosti od KOVIDa. U Sloveniji je, npr.81% smrtnih slučajeva od KOVIDa bilo među onima koji žive u domovima za njegu.
Prepreke u sprovođenju mjera higijene i zaštite
Osobe sa invaliditetom često se susreću sa preprekama u sprovođenju higijenskih i zaštitnih mjera koje su vlade uvele. Na primjer, mogu imati poteškoće sa čestim pranjem ruku ili poštovati socijalnu distancu usled različitih faktora: nedostatak vode, sanitarnih i higijenskih objekata; oslanjanje na fizički kontakt kako bi dobili podršku; nepristupačne informacije o javnom zdravstvu; ili smještanje u institucionalne okvire koji su često prenatrpani i nemaju sanitarne čvorove. Nekim osobama sa invaliditetom takođe može biti teško da nose maske za lice.
Pripadnost drugim ugroženim grupama
Drugi aspekti identiteta osoba sa invaliditetom, poput pripadnosti drugim ugroženim grupama, izlažu ih većem riziku od infekcije i uticaja KOVIDa.
Npr.prije pandemije žene sa invaliditetom već su tri puta imale veće šanse da imaju nezadovoljene potrebe za zdravstvenom zaštitom. Ujedinjene nacije osudile su “zastrašujući uticaj” KOVIDa 19 na rasne i etničke manjine zbog niza faktora, uključujući diskriminaciju, nejednak pristup
zdravstvenoj zaštiti i siromaštvo. Druge grupe poput LGBT osoba, izbjeglica i azilanata sa invaliditetom, beskućnika i osoba sa invaliditetom u zatvoru suočene su sa dodatnom diskriminacijom i rizicima od zaraze.
Opšti pregled pandemije i odgovor Evrope
31.decembra 2019, opštinska zdravstvena komisija Vuhan u Kini prijavila je grupu slučajeva upale pluća u mjestu Vuhan u provinciji Hubei. Na kraju je identifikovan koronavirus. Nepunih mjesec dana kasnije, 24.januara, u Evropi su potvrđena prva 3 slučaja.
Italija je bila prva evropska zemlja koja je proglasila vanredno stanje i nametnula opšti lokdaun stanovništva zbog pandemije. Sredinom marta 2020. i nekoliko evropskih zemalja su uradile isto.
Tokom prve faze pandemije, od 32 evropske zemlje (zemlje EU plus Island, Lihtenštajn, Norveška, Švajcarska i Velika Britanija), 17 zemalja je proglasilo vanredno stanje, a 19 zemalja je proglasilo lokdaun. Neke zemlje nisu u potpunosti proglasile lokdaun, ali su postojala neka ograničenja poput zatvaranja škola i nebitnih prodavnica. To uključuje Hrvatsku,
Dansku, Njemačku, Mađarsku, Island, Lihtenštajn, Luksemburg, Maltu,
Slovačku i Švedsku.
Evropska unija je, preko Savjeta EU koji predstavlja države članice i Evropsku komisiju, preuzela specifične korake za rešavanje pandemije.
Analiza odgovora na pandemiju ilustruje nepoštovanje prava osoba sa invaliditetom i obaveza država prema Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom: od spremnosti do oporavka, osobe sa invaliditetom su bile zapostavljene i morale su se snažno zalagati za njihova prava. Većina vlada nije uspijela da uključi osobe sa invaliditetom i njihove predstavničke organizacije u donošenje odluka prije i tokom pandemije. To je dovelo do široko rasprostranjenog i ozbiljnog kršenja ljudskih prava prema Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom i smrti osoba sa invaliditetom širom Evrope. Društva koja nisu bila inkluzivna nisu mogla da obezbijede inkluzivan odgovor na pandemiju.
Spremnost
Planiranje spremnosti za vanredne slučajeve u javnom zdravstvu osigurava dostupnost kapaciteta i mogućnosti za otkrivanje, obavještavanje, reagovanje i oporavak od vanrednih situacija prije nego što se vanredna situacija pojavi.
Uprkos zakonodavstvu i smjernicama na tu temu, EU i evropske zemlje nisu bile u potpunosti pripremljene za pandemiju i nisu bile pripremljene za odgovor koji uključuje osobe sa invaliditetom na KOVID 19. Organizacije koje predstavljaju osobe sa invaliditetom nisu bile na spisku osnovnih usluga, a nije bilo posebne pažnje i prema ostalim osobama i osobama u institucionalnim i zatvorenim uslovima.
Npr. operativni kontrolni spisak Evropskog centra za prevenciju i kontrolu bolesti za spremnost na vanredne situacije ne uključuje bilo kakvo pominjanje osoba sa invaliditetom ili konsultacije/uključenost civilnog društva. To je očigledna praznina pripremiti se za pandemiju ili odgovoriti na nju bez konsultacija sa onima koji su najviše pogođeni.
Početak pandemije u Evropi
Prva faza rješavanja pandemije uključuje hitnu komunikaciju i usvajanje politika hitnih slučajeva. Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom obavezuje zemlje da preduzmu sve neophodne mjere kako bi se osigurala zaštita i sigurnost osoba sa invaliditetom u situacijama rizika i ljudskih
vanrednih situacija (član 11), da bi se obezbijedile dostupne informacije i komunikacija (članovi 9 i 21), uključivanje osoba sa invaliditetom putem njihovih predstavničkih organizacija u svim pitanjima koja ih se tiču (član 4.3) i osiguravaju jednakost (član 5).
To je ono što EU i Evropske zemlje nisu uspijele da urade od početka pandemije. Prvi odgovor je bio spor i odražavao je stereotipe o isključenosti osoba sa invaliditetom. Pod pretpostavkom da je virus uglavnom bio opasan za “najranjivije”, uključujući ljude sa smanjenim imunološkim sistemom, starije ljude i osobe sa invaliditetom, mnoge zemlje počele su da preduzimaju mjere samo jednom kada je veći broj slučajeva i smrtnih slučajeva pogodio ljude izvan ovih grupa.
Informacije o virusu i preduzete mjere nisu bile pristupačne svim osobama sa invaliditetom. Ovo je posebno uticalo na osobe oštećenog sluha, osobe oštećenog vida i sluha koje nisu imale pristup informacijama nacionalnih i međunarodnih znakova. Takođe je uticalo na osobe sa intelektualnim
invaliditetom i osobe sa autizmom zbog nedostatka informacija na razumljivom jeziku i lako razmljivih formata.
EU je 29.februara organizovala prvu konferenciju za štampu o KOVIDu 19.
Uslijedilo je nekoliko drugih konferencija za štampu, bez natpisa ili tumačenja znakovnog jezika. Prva informacija prevedena međunarodnim znakovnim jezikom bila je video poruka predsednika Evropske komisije o smjernicama za obezbjeđivanje slobodnog kretanja kritičnih radnika
30.marta.
U većini zemalja njihove vlade nisu proaktivno konsultovale organizacije osoba sa invaliditetom.
Mjere lokdauna i/ili ograničenja Lokdaun, vanredno stanje i privremena ograničenja značili su da su se nekoliko mjeseci životi svih u Evropi drastično promijenili. Tokom prvih mjera lokdauna i ograničenja usvojenih u martu/aprilu 2020, škole i ne-esencijalne prodavnice su zatvorene u velikoj većini evropskih zemalja.
Okupljanja su zabranjena u 26 zemalja. U 6 zemalja okupljanja su bila dozvoljena, ali sa ograničenim brojem od 10 do 1000 ljudi. Skoro sve zemlje su usvojile zabrane putovanja, zatvorile svoje granice ili postavile neke vrste graničnih kontrola.
U oktobru 2020, u nekoliko zemalja su najavljena nova ograničenja i djelimična zaključavanja nakon „drugog talasa“ KOVID 19 slučajeva.
Vlade uglavnom nisu usvojile ograničenja i mjere lokdauna koje su bile u skladu sa pravima osoba sa invaliditetom. Takođe nisu uspijele da spriječe da se dogodi kršenje ljudskih prava. Mjere takođe uključuju pitanja u vezi sa pristupom obrazovanju, zapošljavanju i zdravstvenim uslugama,
uslugama podrške osobama sa invaliditetom, nasilju zasnovanom na polu i porodičnom nasilju, nedobrovoljnom liječenju na psihijatriji i kršenju ljudskih prava u institucijama.
Školovanje od kuće i rad od kuće
U većini zemalja osobe sa invaliditetom morali su da ostanu kod kuće, bez pristupa ličnom asistentu i bez podrške. Djeca i studenti sa invaliditetom morali su se brzo prilagoditi onlajn nastavi, zahtijevajući pristup računaru i internetu (koji možda neće biti dostupni i pristupačni svima) i često bez odgovarajuće podrške (asistent u nastavi, tumač). Radnici sa invaliditetom takođe su se suočili sa istim problemima politika rada od kuće kojima nisu mogli pristupiti i gdje nije bilo raspoloživih pogodnosti. Kada rad na daljinu nije bio moguć, radnici sa invaliditetom su otpuštani i suočavali su sa
iznenadnom nezaposlenošću bez ikakve podrške. Ovu situaciju pogoršali su dodatni troškovi povezani sa invaliditetom, sa kojima se ljudi sa invaliditetom već suočavaju (dodatni troškovi koji uključuju pristupačno stanovanje, prevoz, pomoć, tehničku pomoć i opremu itd.)
U prosjeku, osobe sa invaliditetom imaju manje pristupa internetu i digitalnim alatima. Ovaj period ubrzane digitalizacije stvorio je dalje isključivanje i povećao digitalnu nejednakost. Mnogi roditelji sa
invaliditetom i roditelji djece sa invaliditetom nisu dobili podršku tokom lokdauna i morali su da budu dostupni 24/7 za svoje dijete, često ih školujući od kuće bez ikakve pomoći. Ovo je posebno pogodilo žene, za koje je veća vjerovatnoća da će snositi brigu ili će biti jedina osoba koja će
se brinuti o djeci ili rođacima sa invaliditetom.
Nasilje u porodici i rodno zasnovano nasilje
Dostupni podaci pokazuju da je rodno zasnovano nasilje i porodično nasilje poraslo tokom perioda lokdauna. Na primjer, u Francuskoj su izvještaji o porodičnom nasilju porasli za 32% tokom lokdauna, a na Kipru su linije za pomoć primile porast poziva od 30%. Iako ne znamo koliki je udio žena i
djevojčica sa invaliditetom koje su bile žrtve nasilja tokom pandemije,
Kancelarija visokog komesara za ljudska prava UN izvjestila je da žene sa invaliditetom, iako su vjerovatno suočene sa višim brojem porodičnog nasilja, prijavljuju manje. Ova niža stopa izvještavanja može biti rezultat različitih izazova koji su postojali prije KOVIDa 19, poput manjka svijesti, ali i nepristupačnih linija za pomoć, mehanizama izvještavanja i sveukupnih podrška za žrtve, uključujući sklonište.
Izolacija i kršenje ljudskih prava u zatvorenim uslovima Izolacija, nasilje, zlostavljanje i nedostatak podrške posebno su pogodile osobe sa invaliditetom koje žive u zatvorenim prostorijama, uključujući
djecu, mlade i stare osobe sa invaliditetom. Naročito su oni u ustanovama u psihijatrijskim bolnicama, zatvorima i izbjegličkim kampovima platili najvišu cijenu pandemije. Bili su više izloženu riziku zaraze virusom tokom perioda lokdauna, a vrlo mala vjerovatnoća je bila da će dobiti zdravstvenu zaštitu. Takođe su bili potpuno izolovani, osjećali su se zaključano bez odobrenja da prime pomoćna sredstva. Djeca sa invaliditetom, posebno djeca sa intelektualnim ili psihosocijalnim invaliditetom, i djeca sa spektrom autizma, bila su pod snažnim uticajem izolacije i boravka u kući, kada vlade nisu činile izuzetak nigdje.
U većini zemalja, većina smrtnih slučajeva dogodila su se u institucijama i domovima starijih osoba. To je zbog niza faktora, uključujući vrlo ograničen odgovor vlada, nedostatak lične zaštitne opreme, nedostatak testiranja za osoblje i stanovnike i neadekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti.
Osobe sa invaliditetom platile su cijenu životom.Takođe je došlo do krajnjeg uticaja na mentalno zdravlje. Razlozi uključuju neadekvatne nepristupačne informacije o situaciji, prisilnu izolaciju bez uređaja za komunikaciju sa njihovom mrežom za podršku i potpuno odsustvo podrške.
Takođe je zabilježen veći broj slučajeva nehotičnog smještaja i liječenja u psihijatrijskim bolnicama tokom lokdauna.
Diskriminacija u pristupu zdravstvenim uslugama
Osobe sa invaliditetom koje žive u zajednici suočile su se sa sličnim preprekama u pristupu zdravstvenim uslugama. Ili su smjernice za trijažu uskraćivale pristup zdravstvenoj zaštiti osobama na osnovu njihovih invaliditeta, ili im je, u praksi, odbijen pristup bolnicama, koje su
preplavljene krizom. Ovi primjeri nemogućnosti pristupa medicinskoj njezi takođe stvaraju nepovjerenje u zdravstveni sistem što dovodi do toga da osobe sa invaliditetom duže čekaju ili odlučuju da ne odu kod svojih ljekara ili bolnica kako bi izbjegli odbijanje.
Nedostatak podrške u zajednici
Pored toga osobe sa invaliditetom koje žive u zajednici, samostalno ili sa porodicom, vršnjacima i/ili prijateljima, morale su se suočiti sa iznenadnim padom u podršci zajednice, ambulantnim uslugama, ličnoj pomoći i pomoćnoj tehnologiji, zbog neadekvatnog odgovora vlade na pandemiju.
Kada su članovi porodice, rođaci, vršnjaci, pomoćnici, njegovatelji i zaposleni u pružanju usluga morali da budu u karantinu ili su se razboljeli i nisu mogli da budu zamijenjeni, osobe sa invaliditetom našle su se bez ikakve podrške. Čak je i pristup lijekovima i adekvatnoj ishrani bio težak ili
čak nemoguć zbog izolovanih uslova života, gubitka prihoda i nedostatka finansijske podrške.
Ukidanje lokdauna i ograničenja
Od kraja aprila do juna zemlje su počele da ukidaju lokdaun i neke mjere ograničenja. Dok su se radnje i neke prodavnice počele ponovo otvarati, i dalje su važila neka ograničenja i mjere. U većini evropskih zemalja nošenje maske za lice postalo je obavezno u javnom prevozu, u
prodavnicama ili na svim javnim prostorima, a primjenjena su i neka pravila socijalne distance. U oktobru su, u zavisnosti od broja novih slučajeva, zemlje i osobe sa invaliditetom uglavnom zapostavljene, ili su se suočili sa dužim mjerama zatvaranja, još uvijek bez posebne podrške, ili su počeli nesrazmjerno osjećati socijalno-ekonomski uticaj pandemije.
15.aprila, zajednička mapa puta EU za ukidanje mjera koronavirusa preporučila je da „najugroženije grupe treba na duži period zaštititi“, uključujući „starije osobe, osobe sa hroničnim bolestima i osobe sa mentalnim bolestima“. Ovim je EU podstakla da se ne ukidaju mjere ograničenja za ove grupe, bez objašnjenja kako da im pruži podršku.
Mjere nakon lokdauna uključivale su mjere koje su direktno ili indirektno diskriminisale osobe sa invaliditetom. Npr.obaveza nošenja maske za lice na određenim mjestima bez izuzetaka za ljude kojima to može biti teško ili stresno. Zbog nejasnih smjernica državnih vlasti neke institucije su ostale
zatvorene, posjete zabranjene, ostavljajući svoje stanovnike u izolaciji, sa često dugoročnim posledicama na njihovo mentalno zdravlje.
Testiranje, vakcinacija i oporavak
Osobe sa invaliditetom i dalje su diskriminisane u strategijama testiranja i vakcinacije, a 15.oktobra nisu pominjali osobe sa invaliditetom. 28.oktobra, preporuka Komisije o testiranju na KOVID 19 takođe je u potpunosti isključila osobe sa invaliditetom. Takođe ne postoji usklađivanje ni u
evropskim zemljama. Dok su neke zemlje već prepoznale da osobe sa invaliditetom treba da imaju prioritetni pristup vakcinaciji, u drugima su osobe sa invaliditetom i njihove mreže podrške ostale nevidljive.
Što se tiče oporavka, način na koji se dodijeljuju sredstva iz EU promijenio se prilično drastično u svijetlu pandemije KOVID 19. Došlo je do promjena kako u pravilima za korišćenje sredstava u tekućem periodu finansiranja (2014-2020), tako i u načinu na koji će se finansiranje planirati za naredni period (2021-2027) sa velikom sumom novca koja je stavljena na
raspolaganje samo za svrhe oporavka od krize u obliku inicijative “Sledeća generacija EU”. Ova značajna investicija je dobrodošla i potrebna.
Međutim, nije jasno koliko će inkluzivan biti ekonomski i socijalni oporavak za osobe sa invaliditetom.
Zaključak i preporuke
Iako su EU i sve evropske zemlje (osim Lihtenštajna) ratifikovale Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, njihova politika i institucionalni pristupi invaliditetu ostaju ad hoc i doprinose marginalizaciji osoba sa invaliditetom. U slučaju krize KOVID 19, ovo je imalo strašne
posledice, jer su osobe sa invaliditetom često bile samo naknadna zamisao u vladinim akcijama koje su im preokrenule život. U Australiji postoji Upravljački i operativni plan za osobe sa invaliditetom kojeg nadgleda namjenski Savjetodavni odbor za odgovor na KOVID 19 za osobe sa
invaliditetom. Čini se da nije postojao sličan međuvladin pristup ni u jednoj evropskoj zemlji.
Nedostatak podataka je očiti primjer ovog nedostatka sistemskog pristupa među vladama. U većini zemalja vlade ne prikupljaju podatke o zdravstvenim, socijalnim i ekonomskim posledicama ove krize na osobe sa invaliditetom. Stepen gubitka života i nanijete štete osobama sa
invaliditetom je nepoznat na evropskom nivou. Podaci iz Engleske i Velsa otkrivaju da su tokom prvog talasa pandemije (od marta do jula 2020) osobe sa invaliditetom činile 59% smrtnih slučajeva računajući i KOVID 19.
Nivo smrtnosti u ustanovama i drugim zatvorenim sredinama tragedija je koju čak ni početne praznine i nadzor u praćenju nisu mogli sakriti. Starije osobe i osobe sa invaliditetom nesrazmjerno su umirali u ovim zatvorenim objektima zbog uslova u njima i nedostatka pažnje koju ovoj populaciji
posvećuju vlade. Ovo će biti jedna od najvažnijih prilika za promjene koje proizilaze iz ove krize – pronaći nove modele za podršku životu u zajednici.
Jedna od snaga koju je kriza pokazala je snaga sektora invaliditeta, uključujući predstavničke organizacije osoba sa invaliditetom i same osobe sa invaliditetom. Njihov odgovor je bio neposredan i snažan, i često je pružao vođstvo koje je navodilo vlade da se prilagođavaju. Ovo ponavlja važne sumnje u vladine kapacitete za pitanja invaliditeta i pokazuje značajnu ulogu organizacija osoba sa invaliditetom tokom krize. Takođe pokazuje povraćaj ulaganja koji pruža jačanje kapaciteta organizacija osoba sa invaliditetom i potrebu da im se osiguraju adekvatni resursi u budućnosti.
Osobe sa invaliditetom borile su se za minimalni nivo inkluzije i priznanja tokom krize. Nacionalni odgovori i odgovori EU bili su slabiji i manje efikasni, kako u nedovoljnom ciljanju osoba sa invaliditetom, tako i u neprimjenjivanju lekcija inkluzije osoba sa invaliditetom tokom ove krize.
Kao što su Ujedinjene nacije jasno stavile do znanja, „uključivanje osoba sa invaliditetom rezultiraće odgovorom i oporavkom od KOVIDa 19 svima na korist“. Uključivanje osoba sa invaliditetom u zajednicu pokazalo bi prepreke i mogućnosti u odgovoru, ljude koji su bili isključeni,
prilagođavanja potrebna pojedincima i stavove koje je trebalo promijeniti.
Odgovor koji uključuje osobe sa invaliditetom još uvijek može transformisati odgovor i oporavak evropskih zemalja u budućnosti. Postoji prilika da preoblikujemo i obnovimo naša društva i ekonomiju na sveobuhvatniji način za sve. Tokom nacionalnih odgovora na pandemiju došlo je do određenih poboljšanja u odgovoru na invaliditet, ali ostalo je previše praznina. Ako se virus ponovo ponovi u 2021, osobe sa invaliditetom i dalje će se suočavati sa velikim i nesrazmjernim rizicima sa kojima su se suočile i ove godine.
Pored toga, osobe sa invaliditetom se i dalje suočavaju sa neposrednim socijalno-ekonomskim izazovima kojima je potrebno hitno obeštećenje.
Naših 10 preporuka Evropskoj uniji i evropskim liderima
Oslanjajući se na dramatične posledice krize KOVID 19 i neposredne izazove sa kojima se suočavaju osobe sa invaliditetom, Evropske forum za osobe sa invaliditetom poziva EU i evropske lidere da se obavežu da će:
1. Primjena Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom: Politički se obavezati da će osigurati prava osoba sa invaliditetom i primijeniti Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, uključujući u rizičnim
situacijama i vanrednim humanitarnim situacijama kao što je KOVID 19 kriza.
2. Konsultacije i uključivanje: Usvojiti mjere za osiguranje strukturnog i sistematskog uključivanja svih osoba sa invaliditetom putem njihovih predstavničkih organizacija i uključiti grupe u najnepovoljnijem položaju, uključujući samozastupnike.
3. Spremnost i odgovor: Uložite u proces spremnosti koji uključuje osobe sa invaliditetom kako bi se spriječili razorni uticaji buduće krize i obezbijedio inkluzivan odgovor. Inkluzivni odgovor mora uključivati pristupačne najave javnog zdravlja.
4. Raščlanjeni podaci: Uvjerite se da su svi prikupljeni podaci raščlanjeni prema starosti, polu i invaliditetu. U sve prikupljene podatke treba uključiti osobe sa invaliditetom koje žive u ustanovama ili zatvorenim prostorijama.
5. Adekvatan budžet i investicije: Adekvatan budžet mora biti dodijeljen za unapređivanje prava osoba sa invaliditetom, njihovo uključivanje u društvo, primjenu Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom i jačanje pokreta osoba sa invaliditetom. Ulaganje u oporavak mora obuhvatiti
osobe sa invaliditetom. Ne smije se ulagati u inicijative koje krše prava osoba sa invaliditetom stvaranjem nepristupačnih zgrada, transporta i informacionih ili komunikacionih tehnologija koje odvajaju osobe sa invaliditetom.
6. Pristupačnost i inkluzija: Obezbijediti pristup i uključivanje osoba sa invaliditetom na svim nivoima upravljanja, mjerama odgovora i oporavka i u društvu.
7. Usluge i podrška: Osigurajte da su usluge podrške za osobe sa invaliditetom dostupne i pristupačne svim osobama sa invaliditetom i da su prepoznate kao osnovne usluge.
8. Nezavisni život: Završite institucionalizaciju neposrednim investiranje u samostalni život, podstičući prelazak sa ustanove na usluge podrške u zajednici.
9. Pristup zasnovan na ljudskim pravima: Podržavanje svih akcija pristupom ljudskim pravima i Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom:
– Osiguravanje jednakosti i nediskriminacije u zakonodavstvu i praksi za sve osobe sa invaliditetom.
– Zaštita osoba sa invaliditetom od nasilja, zlostavljanja, isključenja, prinude i zanemarivanja.
– Osiguravanje kontinuiranog, nezavisnog praćenja ljudskih prava.
10.Obezbijeđivanje slobodnog i informisanog pristanka prije vakcinacije.
11.Ženska prava: obezbjeđivanje zaštite žena i djevojčica sa invaliditetom od nasilja i zlostavljanja i održavanje dostupnih usluga podrške, uključujući one koje se tiču njihovog seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava.
Izvor: https://www.edf-feph.org/publications/human-rights-report-impact-of-
covid-19-on-persons-with-disabilities/
Prevela: Jovana Dragašević
