Preskoči na sadržaj

ZAŠTO SE BOJIMO OSOBA OŠTEĆENOG VIDA?

Objavljeno u Aktuelnosti

Christopher Hitchens nazvao je oštećenje vida „jednim od najstarijih i najtragičnijih poremećaja poznatih čovjeku.“ Kako bismo li se samo isključeni i lišeni svega osjećali kad  bismo izgubili svijet i način života kakav nam donosi čulo vida! Sama sam u prošlosti vjerovala da bih radije izgubila život nego vid. Međutim, osobe žive bez čula vida.

Godine 1749. francuski filozof Denis Diderot objavio je esej “Pismo o osobama oštećenog vida na korist onih koji vide“, u kojem je opisao posjetu domu za osobe oštećenog vida, sinu profesora filozofije na pariškom univerzitetu. Muškarac je bio oženjen, imao sina, mnogo poznanika, razumio se u hemiju i botaniku, mogao je čitati i pisati na uzdignutom (reljefnom) alfabetu i zarađivao je za život destilirajući alkohol. Diderot je zadivljen pisao o njegovom zdravorazumskom razmišljanju, urednosti i nevjerojatnom pamćenju zvukova i glasova, njegovoj sposobnosti da tačno procijeni težinu predmeta samo držanjem istih u ruci, o njegovoj sposobnosti da rastavi i sastavi male mašine, muzičkoj oštrini i izuzetnoj osjetljivosti na atmosferske promjene. Osoba oštećenog vida je čovjek, možda postajući umoran od neprestanog zapitkivanja Diderota i njegovog prijatelja, kao da je cirkuska životinja, naposljetku i sam postavio pitanje: “Primjećujem, gospodo, da vi niste oštećenog vida. Zapanjeni ste time što činim, ali zašto ne i onim što govorim?” Više od bilo kakvih senzornih vještina, Diderota je najviše iznenadilo samopouzdanje kojim je čovjek zračio. “Ovaj čovjek oštećenog vida,” napisao je, “vrednuje se jednako, ako ne i više od nas koji imamo čulo vida.“ Jedna od mnogih zabluda o osobama oštećenog vida jesta da oni bolje vide, njuše ili imaju bolji opip od videćih osoba. To nije u potpunosti tačno. Gubitak vida jednostavno tjera ljude da prepoznaju ili otkriju svoje druge potencijale i sposobnosti koje su oduvijek imali, a koje ranije većinom nisu primjećivali.

Prije nekoliko godina dopustila sam da mi dvije tinejdžerke oštećenog vida, studentkinje na školi Brajevo bez granica, stave povez na oči i provedu me ulicama Lhase. Djevojke nisu odrasle u gradu, ali su se u njemu snalazile s lakoćom, bez spoticanja i lutanja. Na umu su imale određenu lokaciju i svaki put kada bi naglasile „Sada skrećemo lijevo“ ili „Sada skrećemo desno“, bila sam primorana upitati ih kako to znaju. Njihovi su me odgovori iznenadili, ponajviše zbog toga što su tragovi koje su slijedile – zvuk mnogih televizora u prodavnicama opreme, miris kože u stolarskoj radionici, iznenadan osjećaj kamenog popločenja pod nogama – premda očiti i svima dostupni, meni ostali praktično sakriveni. Prvi put u životu shvatila sam koliko sam malo pažnje pridavala zvukovima, mirisima i svemu što me okružuje, a nije vezano uz moju vizualnu percepciju. Od svojih sam prijatelja i kolega naučila da gubitak vida ne treba ostati u domenu tragičnog. Za one koji mu se mogu prilagoditi, on postaje put prema drugačijem i jednako bogatom načinu života.

Francuski pisac Jacques Lusseyran, koji je vid izgubio kao dječak od osam godina, razumio je da su ljudi koji vide na neki način lišeni doživljaja. „Zauzvrat svim prednostima koje vid donosi moramo se odreći drugih, o čijem postojanju niti ne slutimo.“ Nemam namjeru tvrditi da postoji nešto divno u nedostatku vida. Postoji samo nešto divno u ljudskoj otpornosti, prilagodljivosti i odvažnosti. Osobe oštećenog vida nisu ništa manje ili više nadzemaljski, glupi, zli, zlovoljni, vrijedni sažaljenja ili prijetvorni od ostatka nas. Samo ih je naše neznanje zaogrnulo ovim pridjevima. Riječima Helen Keller: „Teže je naučiti ignoranta da razmišlja nego naučiti inteligentnog čovjeka oštećenog vida da vidi veličanstvenost Nijagarinih vodopada“.

Govorila je, očigledno, o nadahnjujućoj i izjednačavajućoj vrijednosti znanja.

 

Rosemary Mahoney

New York Times, 14th of January 2014.

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

one × 3 =