Još od početka 2014. godine, zapravo otkada je stupio na snagu i počeo sa primjenom Pravilnik o medicinskim indikacijama za ostvarivanje prava na materijalno obezbjeđenje, dodatka za njegu i pomoć, ličnu invalidninu i naknadu zarade za rad sa polovinom punog radnog vremena,
SSCG i osobe potpuno oštećenog vida vode višegodišnju i iscrpljujuću bitku s institucijama u Crnoj Gori.
Kako su se na čelu Ministarstva rada i socijalnog staranja, kao resornog organa za ovu oblast, smjenjivali ministri, Savez slijepih je bez izuzetka upućivao barem po jednu inicijativu za izmjene i dopune postojećeg Pravilnika, za kojeg mi smatramo da je diskriminatornog karaktera i da sužava obim prava jednoj značajnoj populaciji ljudi u našoj zemlji, a pritom bez valjane argumentacije i pravnog utemeljenja.
U članu 4 pomenutog dokumenta, osobe potpuno oštećenog vida su izostavljene, čime im je onemogućeno ostvarivanje prava na ličnu invalidninu. Jedini izuzetak kada osoba potpuno oštećenog vida može ostvariti LI, jeste u slučaju da uz potpuno oštećenje vida, ima još dodatno oštećen sluh ili neki ozbiljan psihički poremećaj, odnosno oboljenje.
Prema dokumentu Ministarstva zdravlja – Jedinstvena nacionalna lista oštećenja, izlistana su oboljenja i medicinske dijagnoze prema kojima se osoba potpuno oštećenog vida, smatra osobom sa stoprocentnim, odnosno teškim invaliditetom, što govori u prilog našim višegodišnjim tvrdnjama i pokušajima da ubijedimo i urazumimo donosioce odluka u okviru Ministarstva rada i socijalnog staranja, da pristupe otklanjanju diskriminatornih normi iz spornog dokumenta, koji je, na našu žalost, još uvijek na snazi i proizvodi štetne posljedice u odnosu na osobe oštećenog vida.
Osim resornom ministarstvu, obraćali smo se i Ustavnom sudu Crne Gore za ocjenu ustavnosti odredaba navedenog pravilnika, ali ni tu nije bilo efekta, jer se ovaj sud praktično oglasio nenadležnim i donio jedan posve neutralan odgovor, koji nam nije bio ni od kakve pomoći.
Ustavni sud nam je dodatno samo otežao cijelu stvar, jer nam je oduzeo puno vremena i srušio nam očekivanja. Ovaj sud je tada debelo probio zakonski rok za donošenje svoje odluke, iako smo tri puta upućivali urgenciju za postupanje po našoj inicijativi, a ostale nadležne institucije su navodno čekale na stav i odgovor Ustavnog suda i time se branile za ne postupanje po našim inicijativama za izmjenu Pravilnika. Kada je Ustavni sud napokon odgovorio na inicijativu SSCG i donio svoju, potpuno bezličnu i neutralnu odluku, nadležne institucije u zemlji su sasvim „umukle i zaćutale“ sve do danas.
Čitav ovaj proces su veoma pomno i kontinuirano pratili i veoma otvoreno i direktno izvještavali naši mediji, ali ni to nije bilo učinkovito.
Dalje, oko pedeset osoba oštećenog vida, članova i članica organizacija slijepih, uz stručnu pomoć advokata, vodili su i dalje vode sudske procese pred Upravnim sudom, ali takođe bez ijednog pozitivnog epiloga, odnosno ostvarenja prava na ličnu invalidninu. Sud je u više navrata poništavao rješenja centra za socijalni rad, odnosno Ministarstva i vraćao predmete na ponovno odlučivanje. Tako su se ti predmeti vrtjeli u krug, odnosno vozili kružnim tokom bez izlaza, bez uključenja u pravi put – put pravde, nediskriminacije i ostvarenja garantovanih prava.
