Lična invalidnina je jedno od prava iz korpusa prava socijalne zaštite građana.
Ovo pravo prepoznato je i definisano Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti. Ostvaruju ga crnogorski državljani/ke, a zahtjev za priznavanje ovog prava podnosi se centru za socijalni rad u opštini, odnosno gradu u kome živi konkretna osoba. Zahtjev se popunjava kod mjesnog centra, a uz zahtjev se dostavlja i relevantna medicinska dokumentacija (otpusne liste, izvještaji ljekara specijalista, određena rješenja o utvrđivanju invaliditeta i dr), koja mora sadržati barem jedan izvještaj ljekara specijaliste koji ne smije biti stariji od šest mjeseci. Ostala medicinska dokumentacija je poželjno da bude od samog početka bolesti, odnosno nastanka invaliditeta.
Pravo na ličnu invalidninu definisano je članom 32 navedenog zakona i glasi ovako: „Pravo na ličnu invalidninu može ostvariti lice iz stava 1 ovog člana pod uslovom da nije korisnik prava na dodatak za njegu i pomoć u skladu sa ovim zakonom i drugim zakonima.
Visina lične invalidnine iznosi 178.19 eura mjesečno.” Iako je prema našem stavu, dodatak za njegu i pomoć jedno posve drugačije pravo u svojoj biti i samoj prirodi prava, ovakva norma uslovljava i isključuje ostvarivanje jednog od prava – pravo na ličnu invalidninu i dodatak za njegu i pomoć, koja su prije 2016. godine bila ispravno postavljena u normativnoj ljestvici prava iz oblasti socijalne zaštite.
Dodatak za njegu i pomoć ima za cilj da se osobi s invaliditetom putem određenog novčanog iznosa, koji je danas zaista ispod svih mjerila za realnost (iznos dodatka je svega 68€), omogući da od tog iznosa da odgovarajuću nagradu i plati osobi koja joj pomaže u svakodnevnim životnim situacijama i aktivnostima, koje ona usljed invaliditeta nije u mogućnosti da samostalno izvrši.
Pravo na ličnu invalidninu je zapravo određena materijalna satisfakcija koju društvo i država daju osobama s teškim invaliditetom usljed postojanja brojnih barijera, nepristupačnosti životnog okruženja, usluga, informacija, bez obzira na činjenice da li je ta osoba uspješno okončala svoje školovanje, stekla zaposlenje, oformila porodicu..
Dakle, iz prethodno navedenog, veoma jasno se uočava ogromna suštinska i pojmovna razlika između ovih prava, te se tako ova prava ne bi smjela uslovljavati jedno drugim i bilo bi veoma dobro da uskoro i ovaj zakon pretrpi određene izmjene i dopune (Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti).
Dalje, iako je član 32 Zakona veoma jasan, kratak i reklo bi se jednako važeći za sve osobe s teškim, stoprocentnim invaliditetom, ova norma je već više godina “nedostižna” za osobe potpuno oštećenog vida u našoj zemlji.
Međutim, niži pravni akt od zakona, koji ne slijedi duh važećeg Zakona, sužava obim prava osobama potpuno oštećenog vida i obesmišljava ideju zakonopisca. Taj akt je Pravilnik, koji u članu 4 istog izlistava sva oboljenja, odnosno dijagnoze koje dovode do ostvarivanja prava na ličnu invalidninu. U ovom odjeljku su osobe potpuno oštećenog vida zlonamjerno izostavljene,
iako njihov invaliditet pripada “teškom invaliditetu”, tj. iako ove osobe imaju sto procenata tjelesnog oštećenja, dakle invaliditeta.
S obzirom na činjenicu da je važeći Pravilnik izostavio jednu značajnu grupaciju ljudi i onemogućio im ostvarenje prava na ličnu invalidninu, smatramo ga i nazivamo DISKRIMINATORNIM i već šest godina apelujemo, upućujemo inicijative i zahtjeve da se on izmijeni i upodobi sa Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti. Broj inicijativa, apela, zahtjeva, koje je SSCG uputio u minulom periodu Ministarstvu rada i socijalnog staranja je dvocifren, a niti jedan odgovor, bilo kakve sadržine, nije dobijen od resornog ministarstva po ovom pitanju.
