Preskoči na sadržaj

Iskustva korisnika bijelog štapa

Objavljeno u Aktuelnosti

Poštovani čitaoci sajta Saveza slijepih Crne Gore, u ovom tekstu ćete imati priliku da se upoznate sa iskustvima g-dina Radenka Lacmanovića i g-dina Džana Rastodera, dugogodišnjih korisnika bijelog štapa.

„Bijeli štap sam počeo da koristim u ranoj mladosti, tačnije na početku studija u Beogradu“ navodi Džano Rastoder koji je osnovnu i srednju školu pohađao u Podgorici. „Iz ove perspektive smatram da se sa kretanjem uz pomoć bijelog štapa treba početi i ranije, u djetinstvu, jer će tada osoba biti mnogo sigurnija, bijeli štap joj neće predstavljati nikakvo opterećenje već pomoć u svakodnevnom životu, posebno u orijentaciji. Kad sam bio u ranom djetinstvu, sa  prijateljima koji su imali  ostatke vida, sam obilazio prostor izvan škole koju sam pohađao, tako da u tom periodu nisam osjećao potrebu niti značaj bijelog štapa.

U određenim momentima sam razmišljao i da sam zakasnio sa korišćenjem istog, ali danas uviđam da mi je bijeli štap neophodan u svakodnevnom funkcionisanju. Čovjek koji ima trajno oštećenje vida bez bijelog štapa ne bi mogao da ispuni interakciju u potpunosti sa drugima. Zato je bijeli štap fundamentalna stvar za svaku osobu oštećenog vida.“

Džano navodi i da je ogromna pomoć bijelog štapa ne samo u prepoznavanju prostora, već i u prepoznavanju ljudi koji zajedno učestvuju u određenom životnom prostoru sa osobom oštećenog vida.

„Bijeli štap je postao simbol naše samostalnosti i znak raspoznavanja, tako da smatram da će u tom slučaju ljudi imati iznijansiraniji, suptilniji pristup prema osobi koja koristi bijeli štap u odnosu na osobu koja ga ne koristi, i zato je isti neophodan prvenstveno radi lakše komunikacije sa  svijetom, radi upoznavanja tog svijeta, kao i radi osjećaja satisfakcije u svemu onome u čemu učestvuje, da u punom kapacitetu svoj život akceptira, što je nemoguće ako nisi samostalan, a potpuna samostalnost se ostvaruje svakodnevnim korišćenjem bijelog štapa. Čovjek koji nije samostalan ne može percipirati okolinu, niti imati dublji uvid u zbivanje (ne samo prostorno, već ono vremensko, simboličko, semantika, kultura), sve ono što ne može da dobije sam, već mora zavisiti od raspoloživog vremena i volje drugih.“

Sa bijelim štapom, Radenko Lacmanović je počeo da se druži prije nešto više od 28 godina, preciznije sa svojih 19 godina, nakon završetka škole u Zavodu za profesionalnu rehabilitaciju invalidne djece i omladine u Podgorici.

„Desilo se onako kako je i trebalo, pa možda i moralo. Pohađao sam prvu godinu Pravnog fakulteta i išao sa jednim drugarom koji je imao ostatke vida. Zajedno smo se sretali blizu fakulteta, ja sam prelazio samo pješačku stazu, preko Visećeg mosta u Podgorici, gdje bi me on sa druge strane čekao i išli zajedno do ove univerzitetske jedinice. Jedno jutro je zakasnio. Ja sam odlučio da tu stazu od nekih 300 metara pređem sam. Savladao sam je uspješno. Drugi put, na moju sreću, desilo se slično. Otišao je da završi određene poslove na Univerzitetu Crne Gore i zakasnio. Predavanja su završena, studenti su otišli, ja sam sam ostao na hodniku ispred amfiteatra. Tada sam odlučio da čitavu dionicu od Pravnog fakulteta do mjesta pod Goricom pređem sam. I to sam uspješno savladao.

Nakon toga, bijeli štap je bio i ostao moj najbolji prijatelj. Od njega se skoro i ne odvajam kada izlazim iz kuće ili bilo kojeg drugog objekta. Ono što želim da kažem je da sam u početku nailazio na neshvatanje sredine, na nerazumijevanje, neke ružne komentare, dobacivanja, ali sam sve to sam dočekivao sa smiješkom i te ljude pobjeđivao.“

Kako je vrijeme odmicalo, i sredina se mijenjala, Radenko navodi:

„Danas tih problema skoro i da nema, ne samo Radenko Lacmanović, nego i drugi koji koriste bijeli štap. To pomagalo je uslov za samostalno kretanje, a samostalno kretanje je takođe neodvojiv segment od samostalnog života. Jedno bez drugog ne idu ili bolje rečeno idu ruku pod ruku.

Takođe, ono što želim da poručim mnogima, je da se oslobode straha, da se oslobode zabluda i da krenu sa bijelim štapom. Jeste da idu možda u početku u nešto novo, nešto nepoznato, ali sasvim sigurno se kreću u dobrom pravcu, na način koji će im u značajnoj mjeri promijeniti život. Zabluda je da čovjek oštećenog vida više skreće pažnju na sebe ukoliko ide sa bijelim štapom, nego kada ga neko vodi pod ruku.

Siguran sam, a to moje iskustvo potvrđuje, da vas ljudi više poštuju kada dođete sami uz pomoć bijelog štapa na posao, na radni zadatak, kada dođete do kafića, restorana, kada stignete do banke, pošte i sami završite svoje obaveze, nego kada oni vide da vam za sve to treba neko, da vam treba asistent. Takođe, uvjeren sam da ćete i kod poslodavca prije naići na podršku i razumijevanje ukoliko se sami krećete i možete da završavate svoje obaveze. Mnogi poslodavci će pomisliti ukoliko ne možete da dođete bez asistenta do radnog mjesta da vam je takođe pomoć potrebna i prilikom izvršavanja radnih obaveza.

Zbog toga ne oklijevajte, štap u ruke, krenite. Dragi prijatelji koji imate oštećenje vida ili potpuni gubitak ovog čula, oslobodite se straha prije svega, promijenite mišljenja vaših ukućana, prijatelja, kumova, kažite im da ste im zahvalni što žele da vam pomognu ali da želite da koračate samostalno i ne opterećujući bilo koga. Svojim životom i svojim postupanjem mijenjajte filozofiju drugih a ne oni da kreiraju vašu.“

Pripremila: Anđela Dragović

Podgorica, 26.11.2020.

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

two × two =