Nasilje nad djevojčicama i ženama s invaliditetom u fokusu društveno političkog djelovanja?

Žene i djevojčice sa invaliditetom su u većem riziku od nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, maltretiranja i eksploatacije, kako zbog pola, tako i zbog invaliditeta.

U članu 6, Konvencije UN o pravima OSI „države potpisnice priznaju da su žene i djevojčice sa invaliditetom izložene višestrukoj diskriminaciji i u tom smislu preduzeće mjere radi osiguravanja punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda od strane žena i djevojčica sa invaliditetom.

Situacija u Crnoj Gori po pitanju rodne ravnopravnosti stagnira, a može se napraviti i paralela sa pravima OSI, jer su i jedna i druga politika jako slične, suočavaju se sa sličnim problemima, barijerama.

U Crnoj Gori je javna percepcija nasilja nad ženama oblikovana patrijarhalnim stavovima i stereotipima o ulogama, odgovornostima i očekivanom ponašanju žena i muškaraca u društvu i u porodici. Iako se čini da sve više i više žena traži veće ekonomsko osnaživanje i veću autonomiju, tolerancija nasilja u porodici protiv žena i dalje postoji – i među muškaracima i među ženama. Koliko se pažnje posvećuje nasilju nad djevojčicama i ženama s invaliditetom?

Istanbulsku konvenciju, obavezujući, međunarodni mehanizam za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici Crna Gora je potpisala 11. maja 2011. godine, a u martu 2013. godine je usvojen Zakon o potvrđivanju iste. Izvještaji pokazuju da u Crnoj Gori nema dovoljno stručnog kadra koji bi se bavio ovim pitanjem na adekvatan način.

Savez slijepih Crne Gore kroz projekat “Osnaživanje slijepih žena za borbu protiv nasilja, diskriminacije i rodne ravnopravnosti“ je održao niz radionica u cilju edukacije osoba s invaliditetom, upoznavanja sa ključnim dokumentima, približavanja i objašnjavanja pojma i oblika diskriminacije i nasilja.

U Opštem Komentaru UN, br.3, navode se primjeri nasilja, eksploatacije i/ili zlostavljanja žena s invaliditetom, koja umnogome nijesu poznata, ni prepoznata od strane OSI:

–sticanje invalidnosti kao posljedice nasilja, i fizičke sile;

–ekonomska prisilu;

–trgovina ljudima i prevare;

–pogrešno informisanje;

–napuštanje;

–izostanak slobodnog i svjesnog pristanka kao i pravna prisiljavanja;

–zanemarivanje, uključujući onemogućavanje ili zabranu pristupa ljekovima;

–uklanjanje komunikacijskih sredstava ili nadzor nad njima, kao i odbijanje pomoći u komunikaciji;

–uskraćivanje lične pokretljivosti i pristupačnosti, npr, uklanjanjem ili uništavanjem elemenata pristupačnosti kao što su rampe, asistivnih predmeta kao što su bijeli štapovi ili pomagala za kretanje poput kolica;

–odbijanje njegovatelja da pruže pomoć u svakodnevnim aktivnostima poput kupanja, menstrualne higijene i/ili vođenja higijene, oblačenja i hranjenja, što onemogućava uživanje u pravu na samostalan život i slobodu od omalovažavajućeg postupanja;

–uskraćivanje hrane ili vode, ili prijetnja time;

–pobuđivanje straha zastrašivanjem kroz maltretiranje, verbalno zlostavljanje i ismijavanje po osnovu invaliditeta;

–povrjeđivanje ili prijetnja povrjeđivanjem, uklanjanjem ili ubijanjem kućnih ljubimaca ili pasa pomagača, ili uništavanjem objekata;

–psihološka manipulacija i ispoljavanje kontrole, na primjer ograničavanjem ličnog ili virtuelnog kontakta s porodicom, prijateljima ili drugim osobama.

U Komentaru se dalje navodi da određeni oblici nasilja, eksploatacije i zlostavljanja mogu se smatrati okrutnim, neljudskim ili degradirajućim ponašanjem ili kažnjavanjem:

–prisilna, nametnuta ili na drugi način neželjena trudnoća ili sterilizacija;

–svaki medicinski postupak ili intervencija izvedeni bez slobodnog i informisanog pristanka, uključujući postupke i intervencije u vezi s kontracepcijom i abortusom;

–invazivne i ireverzibilne hirurške prakse kao što su psihohirurgija, obrezivanje žena, kao i hirurške operacije ili liječenje koji se vrše na interseksualnoj djeci bez njihovog informisanog pristanka;

– liječenje elektrošokovima i upotreba hemijskih, fizičkih ili mehaničkih sredstava za obuzdavanje i izolacija i razdvajanje. Nasilje nad djevojčicama s invaliditetom uključuje zanemarivanje po osnovu roda, ponižavanje, skrivanje, napuštanje i zlostavljanje, uključujući seksualno zlostavljanje i seksualno iskorišćavanje, koje se povećava tokom puberteta. Isto tako, neuporedivo je vjerovatnije da se djeca s invaliditetom neće upisati u matične knjige rođenih, što ih još više izlaže eksploataciji i nasilju. Djevojčice s invaliditetom posebno su izložene riziku od nasilja od strane članova porodice i njegovatelja.

Iako u prvi mah, na pomen sintagme nasilje nad ženama, se uvijek pomisli na fizičko i seksualno nasilje, ne smije se izostaviti psihičko, ekonomsko, ugrožavanje spokojstva… Žene s invaliditetom često mogu biti ciljna grupa za ekonomsko iskorišćavanje. Kako se navodi u Komentaru, žene s fizičkim ili vidljivim oštećenjima mogu biti prodate dalje u svrhu prisilnog prosjačenja jer se vjeruje da mogu izazvati veći stepen simpatija javnosti.

Danas, na međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, pozivamo sve aktere da daju svoj doprinos i da se svakodnevno posvete jako važnoj društvenoj temi, a žene s invaliditetom da ne trpe nasilje, da isto prijave, da koriste mehanizme zaštite.