Preskoči na sadržaj

Ako ste nezaposlena osoba oštećenog vida ne možete ostvariti pravo na pomagalo “anrider čitač ekrana” – Diskriminacija osoba oštećenog vida prema starosnoj dobi

Objavljeno u Aktuelnosti

Pravilnik o ostvarivanju prava na medicinsko – tehnička pomagala donijet je krajem 2016. godine. Na osnovu njega se ostvaruje pravo na tiflo-tehnička pomagala. U navedenom Pravilniku izvršena je diskriminacija prema starosnoj dobi osoba oštećenog vida. Kao jedan od važnijih primjera ističemo primjer da pravo na anrider-čitač ekrana imaju učenici, studenti i zaposleni. Nezaposleni nemaju pravo što je nelogično jer da bi tražili posao moraju makar čitati oglase, a sa druge strane tu je i niz mogućnosti za sticanje neformalnog obrazovanja koje može dovesti do zaposlenja. Ista je situacija i za penzionere. Čitač ekrana je pomagalo i koriste ga svi koji žele da koriste računar nezavisno od životne dobi.

Osigurano lice koje ima oštećenje vida, a koje je na školovanju ima pravo na reproduktor i snimač zvučnih knjiga, govorni softver i Brajevu bilježnicu u skladu sa Listom pomagala.
Ovakvo rješenje je veoma nepovoljno i predstavlja čin diskriminacije u odnosu na osobe potpuno oštećenog vida, koje se ne nalaze na školovanju i one koje su tokom kasnije životne dobi stekle
invaliditet, odnosno izgubile vid.

Sva navedena pomagala (Brajeva bilježnica, govorni softver, reproduktor ili snimač zvučnih knjiga), koja su propisana Pravilnikom, jednako su neophodna i bitna za sve osobe oštećenog vida, bez obzira na njihovu dob, obrazovanje, radni ili drugi aktivizam i interesovanje. 21. vijek je doba kompjutera i savremenih tehnologija, te se i društvena uključenost osoba sa invaliditetom ogleda kroz njihovu informatičku pismenost i adekvatan i ravnopravan pristup informacijama koje se šalju svim građanima.

I osobe srednje i starije životne dobi veoma su zainteresovane i uključene u društvena zbivanja i procese, te se tim osobama koje imaju oštećen vid ne bi smjelo uskraćivati i ograničavati pravo na gore navedena pomagala. Okolnost da se proces školovanja za najveći broj osoba okončava do sredine tridesetih godina govori u prilog tome da je gore navedenom normom Pravilnika izvršena povreda prava, odnosno diskriminacija za dvije trećine zainteresovanih korisnika koji imaju oštećen vid. Ne smije se zaboraviti da se mnoge osobe oštećenog vida odlučuju za sticanje dodatnih znanja i vještina tokom čitavog života, kroz tzv. princip cjeloživotnog učenja, te da im je korišćenje ovih pomagala apsolutno neophodno.

Nakon šturog odgovora na inicijativu Saveza slijepih od strane Fonda za zdravstveno osiguranje, Savez slijepih je podnio pritužbu Ombudsmanu.

Tokom ispitnog postupka Ombudsmana, iz Fonda za zdravstveno osiguranje odgovaraju i sledeće: „…da se proširenju obima zdravstvene zaštite u bilo kojem segmentu, pa i proširenju obima prava na medicinsko-tehnička pomagala, pristupa iz krajnje opravdanih razloga, jer se obim prava usklađuje sa raspoloživim finansijskim sredstvima za ove namjene. … Istakli su i da se prilikom propisivanja spornog uslova iz člana 64 stav 2 pošlo od činjenice da poslodavci mogu obezbijediti naprijed navedena pomagala licima koja su radno angažovana, ukoliko su im ona potrebna u okviru obavljanja poslova radnog mjesta.“

Zaštitnik u Mišljenju podsjeća na stav Komiteta za ekonomska, socijalna i kulturna prava UN-a izražen u Opštem komentaru br. 20 (2009)6 saglasno kojem se nedostatak raspoloživih sredstava ne može smatrati objektivnim i razumnim opravdanjem za razliku u postupanju ako država ugovornica ne pokaže da je uložila maksimalan napor da upotrijebi sva sredstva koja su joj na raspolaganju da bi prioritetno zadovoljila minimum svojih obaveza. Stoga, razlogom deficitarnosti finansijskih sredstava ne može se razumno i objektivno opravdati uskraćivanje korišćenja medicinsko-tehničkog pomagala, koje, shodno svojim karakteristikama, umnogome olakšava svakodnevni život licima oštećenog vida koja su na školovanju, ali i onih lica oštećenog vida koja nijesu na školovanju, a zaposlena su, nalaze se na različitim vidovima stručnog osposobljavanja i usavršavanja ili, bez potvrde da pohađaju zvanično školovanje, stiču dodatna znanja i vještine bilo fakultativno bilo u vezi sa zahtjevima zaposlenja, posla, napredovanja u službi i dr.

Imajući u vidu da Pravilnik o ortopedskim i drugim pomagalima R. Hrvatske u pogledu ostvarivanja prava na očna i tiflotehnička pomagala osigurana lica ne uslovljava činjenicom da se nalaze na školovanju, već pravo na neko od pomagala iz te vrste pomagala osiguranici ostvaruju na osnovu medicinskih indikacija, Zaštitnik tvrdnje Fonda o potpunoj upodobljenosti liste očnih i tiflotehničkih pomagala sa Listom pomagala Hrvatske ocjenjuje kao neosnovane.

Zaštitnik dalje ocjenjuje kao neprihvatljive navode Fonda da se, prilikom utvrđivanja uslova za  stvarivanje prava na Brajevu bilježnicu, reproduktor, snimač zvučnih knjiga i govorni softver, pošlo od činjenice da licima koja su radno angažovana poslodavac može obezbijediti pomagala ukoliko su im ona potrebna u okviru obavljanja poslova radnog mjesta.

Zaštitnik primjećuje da se ovakvim rezonom Fonda bez prava na predmetna pomagala ostavlja brojna kategorija lica oštećenog vida koja ne pohađa formalni sistem obrazovanja i koja nije radno angažovana, a kojoj su baš u procesu traženja posla takva pomagala neophodna. Zaštitnik pojašnjava da se proces obrazovanja pojedinca nužno ne završava sa okončanjem formalnog obrazovanja, već pojedinci koji žele da ostanu konkurentni na tržištu rada moraju svoja znanja,
vještine i kompetencije konstantno unaprjeđivati tokom cjelokupnog trajanja profesionalne karijere za šta su osobama oštećenog vida, po ocjeni Zaštitnika, neophodno potrebna gore navedena pomagala.

Zaštitnik ističe da su po njegovom mišljenju osnovane tvrdnje Saveza slijepih da su pomagala kakva su Brajeva bilježnica, govorni softver, reproduktor ili snimač zvučnih knjiga jednako neophodna i bitna za sve osobe oštećenog vida, bez obzira na njihovu dob, obrazovanje, radni ili drugi aktivizam i interesovanje, kao i da se društvena uključenost osoba sa invaliditetom ogleda kroz njihovu informatičku pismenost i ravnopravan pristup informacijama koje se šalju svim građanima, a koje tvrdnje nije osporio ni Fond.

Imajući u vidu sve navedeno, a polazeći od utvrđenih činjenica i relevantnih propisa i prakse unutrašnjeg i međunarodnog prava. Zaštitnik zaključuje da je odredba člana 64 stav 2 Pravilnika o ostvarivanju prava na medicinsko-tehnička pomagala diskriminatorna prema licima oštećenog vida koja se ne nalaze na formalnom (redovnom) školovanju, usljed čega je istoj kategoriji lica povrijeđeno pravo na jednaku zdravstvenu zaštitu.

Nadamo se da će Ministarstvo zdravlja i Fond za zdravstveno osiguranje preduzeti mjere i aktivnosti na izmjeni diskriminatorne odredbe.

Mišljenje Ombudsmana možete naći i na sledećim linkovima:https://ss-cg.org/?p=694 ,
https://www.ombudsman.co.me/docs/1595589979_21072020-prpeoruka-fzzocgmz.pdf

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

7 + one =