Preskoči na sadržaj

3. Petstoti zvon “Zvučne revije”

Objavljeno u Aktuelnosti

Evo nas, dražesne slušateljke i dragi slušaoci i pored svih dramatičnih preobražaja i dubokih potresa u svakom smislu, što smo ih od osnivanja našeg časopisa morali proći, uprkos svemu, dakle, uskočismo mi u petstoti broj naše milozvone revije.
Novembra 1981. godine, uplovi ona, ta milohučna rijeka zapljusnu nas dahom lahornim, zatalasa vidik saznajni, orosi nam polja pustošna.
Prvobitna koncepcija i primarni cilj osnivača SSCG bijaše da osobe umanjene i potpuno lišene vizuelne percepcije, dođu do pravih i što sadržajnijih informacija, bitnim za istinsko razvijanje svih potencijala za stvarnu inkluziju u sve oblasti akcije. Ne bješe to nimalo lak zadatak, digitalna era još ne bješe zakoračila u ove prostore, pa se moralo snalaziti sa tada dostupnim tehničkim sredstvima operativno i funkcionalno neuporedivo skromnijih u odnosu na našu kompjutersku opremu. Da bi stigao do slušaoca svaki broj časopisa imao je zamršenu i vremensku i prostornu putanju, snimalo se na magnetofonskoj traci u tadašnjem Titogradu, a umnožavao u Beogradskoj kopirnici na dvokanalne kasete. To nije uticalo na kvalitet časopisa, sve informacije brižljivo su birane, a sami prilozi odisali su svježinom i sistematičnošću, vladala je raznolikost i prava mozaička strukturiranost. Od samog početka iz broja u broj širio se krug saradnika, što je osim raznovrsnosti dalo i punoću u najobuhvatnijem značensko-simboličkom smislu. Izuzetno kreativne ličnosti: osebujne imaginacije, razmahnute invencije i plamene žeđi tražilačke, dadoše svu svoju stvaralačku nesputanost kako bi se postigla mnogostruka i razuđena sadržajnost.
Ovaj nesebični dar saradnika, dao je Zvučnoj reviji neslućen zamah, visoko je uzdigao i duboko uronio u srca čitalačka, postala je jedan od najomiljenijih i željno iščekivanih časopisa u svim krajevima tadašnje Jugoslavije, a i šire. Ta bujica kreacije preobražava je i preoblikuje u novu tvorevinu, od puko informativnog karaktera prerasta u svoju originalnu, višeslojnu i zgusnutu fiziognomiju, dobija punoću ekspresije, sažima rasute djeliće empatije. Zadobijena je prisnost i toplina komunikacije, što je krasi i u naše vrijeme.
Nasuprot tome internetski recipijent je izolovana monada i rasredišteni subjekt, zgnječen informacijskim preobiljem otuđen od sebe i raspet između beskrajnih algoritama. Iternetska mašta temelji se na gomilanju svojstava umjesto da bude holistička. Slično tome internet danas modernog pojedinca pozicionira kao žudeći subjekt, koji čezne za iskustvima, sanjari o predmetima i oblicima života i doživljava svijet na virtualnoj ravni. Moderno sebstvo svoje želje i osjećaje sve više ostvaruje na imaginarne načine, putem potrošačkih dobara i medijskih slika, njegovu imaginativnu sposobnost predodređuju tržište i masovna kultura.
Radi ilustracije mozaičnosti i najšire lepeze priloga, treba reći da su tu svoje radove objavljivali najeminentniji: pravnici, sociolozi, antropolozi, književnici i najrazličitiji stvaraoci iz mnogo oblasti. Nije pretjerano reći da su zapravo svi čitaoci doprinijeli duginoj obojenosti našeg časopisa, svojim sugestijama, predlozima i savjetima doveli su do one raznovrsne cjeline koju i mi baštinimo.
Navešću nekoliko autora vrhunskog značaja, mora se krenuti od Fadila Mučića, ličnosti koja je obilježila jednu epohu SSCG. On je bio višedecenijski urednik Zvučne revije, a istovremeno obavljao je i naajvažnije poslove u SSCG sve do kraja radnog vijeka. U časopisu obavještavao je članstvo o svemu relevantnom za punu inkluziju u društvenu sredinu, bilo da se radi o pravnim normama i zakonima, bilo da se odnosi na školovanje i profesionalno osposobljavanje, a osim toga radio je i intervjue sa važnim ličnostima ne samo iz svijeta osoba oštećenog vida, već i onim ličnostima iz društvenog života koje su svojim djelovanjem mogle uticati na stanje u širem okruženju. Njegove reportaže sa Šolte i drugi prilozi bili su istinska remek djela.
Oformio je časopis manje više nepromijenjen do naših dana, osim informacija o aktivnostima SSCG, nizale su se rubrike o političkom i društvenom životu, kulture, sporta i najšire estradne zabave, poput rubrike “Ljubav seks i zabava” i rubrike „Između realnog i fantastičnog“ (ove rubrike danas nisu zastupljene, iako su svojevremeno bile jako popularne). Rubrika „Anegdote o slijepima“ duže vrijeme, bila je jedna od najtraženijih. Fadil Mučić nas je napustio prije nekoliko godina i ovom prilikom odajemo mu maksimalno uvažavanje i poštovanje, iznad svega zahvalnost za sve ono što je učinio za sve prošle i buduće generacije osoba oštećenog vida.
Zasluge književnika i književnog kritičara i analitičara Vojislava Minića koji je kraće vrijeme i sam uređivao naš časopis su kolosalne. Osim što je kritički vrednovao književne radove članova SSCG, podsticao je i učenje Esperanta, jezika koji je otvarao vrata svima željnim susreta i druželjubivih nagnuća, dok je boravio u Crnoj Gri on je predavao taj jezik u Zavodu za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju OSI, (imao sam čast da budem njegov đak). Vojislav je i sam bio književnik, svojim pričama i poezijom obilježio je svoje vrijeme, a njegov magistarski rad „Poetika Proklete avlije“ učinio je djelo Iva Andrića bliskim i slušaocima Zvučne revije, ostavio je Vojo i eseje o svim tada važnim crnogorskim književnicima. Njemu bi se mogao posvetiti čitav broj Zvučne revije.
Miličko Miketić svojom poezijom obilježio je naše vrijeme i utkao sebe u ukupni kulturni pejzaž Crne Gore, čitaoci našeg časopisa uživali su u njegovom stvaralaštvu, kako književnom, tako i u novinarskim člancima o raznim životnim temama. Obilježio je i životni put samog SSCG, jer je lično utirao puteve budućim generacijama, osnivajući našu organizaciju u onom teškom periodu poslije Drugog svjetskog rata.
Savo Blagojević osim organizacionih sposobnosti u u SSCG dao je i snažan pečat u svim segmentima opstojanja Zvučne revije, osim operativnih postignuća, njegova poezija i eseistika neprestano je obogaćivala sadržaj našeg milozvuka.
Milorad Magovčević i Radenko – Raco Bojović neizbrisivo su utisnuli pečat svoje kreacije u naš časopis. Masja je osim eseja na istorijske teme ostavio u kulturno nasleđe i mnoštvo zapisa suptilno cizeliranih i poetski nadahnutih o svakodnevnom bivanju. Raco Bojović je osim što je osnovao orkestar SSCG obilježio i sve muzičke kreacije u dugoj karijeri predavača u pomenutom Zavodu.
Osim iz Crne Gore, brojni su saradnici što su utkali sebe i transponovali profane okvire bivanja u najuzvišenije inkarnacije, razmičući stjege tjeskobne egzistencije, ovaploćujući svoje misli u trajne zasade duha. Tu prije svih spadaju: Natalija Mijić, Ranko Burić, Đuro Šurlan, Tonči Marković i drugi. Svi su oni dali neizmjerljiv doprinos kvalitetu našeg časopisa. Natalija je, usudio bih se reći, pomjerila doseg proširila horizonte lirske eterične razlistalosti jezika, dovodeći kompozicionu ekvilibristiku do neizrecive ekspresivnosti, razvlačeći klupko bajoslovnim nespoznatljivim lavirintima duše i preplićući svijet snoviđenja sa suptilnim poniranjima u skrivene zasenke bića. Ranko je sa svojim sverasprostrtim interesovanjima, obuhvatio i multidisciplinarno prikazao kako pojave sublimne kategorije tako i one htonske ukrštaje naših nedokučja, približio nam je indijanske mitove i raskrio kolonijalne gnusobe civilizovanih naroda u Africi i Južnoj Americi. Prostor mi ne dozvoljava da šire prikažem njegova interesovanja, oni koji su čitali njegove radove imaju nešto obuhvatniju predstavu o opsegu i dubini analize kulturoloških fenomena najrazličitijih vrsta.
Đuro je možda i najzastupljeniji autor Zvučne revije, razbio je sve konvencije simplifikacije, odagnao profane obrasce egzistencijalnih rasapa i uplovio do najdubljih vrtloga intimne drame i uopšte razgolitio hipokriziju palanačke gnusobe.
Tonči se posebno iskazao u traganju za utopijskim obzorima marksističke etike i pokušao naznačiti humanističke perspektive radi prevazilaženja socijal darvinizma modernog svijeta. Poslije ovog zlatnog perioda, nastupilo je vrijeme raspada državne zajednice, razigrali su se demonske sile, nastupila je opšta disolucija i anomija prelaznog stanja, naprosto boca se rasprsla, a duhovi zla razmileli se javnim prostorom. Sve je to Zvučna revija zabilježila, pomno ispratila i svestrano analizirala, pa uprkos svemu opstala i razvijala se u uzlaznom toku, osnažujući svoje dinamičke potencijale. I u našem Savezu desile su se različite transformacije, mijenjali su se ljudi i društveni okviri, pa tako i u Zvučnoj reviji došlo je do novih ustanovljenja. Poslije Fadila Mučića dolazili su novi urednici: Veselin Joketić, Marijana Mugoša i sadašnja persona oličena u mojoj malenkosti.
Pored svih promjena, časopis je koncepcijski ostao dosledan i zadržao raznovrsnost i izvornost zlatnog vremena. Svesrdno se istrajava u autentičnosti i preciznosti informacije, a istovremeno dosledno se tretiraju svekoliki društveni i kulturni fenomeni. Posvjećuje se puna pažnja obrazovnim i umjetničkim postignućima, tačnije sveobuhvatno se prati sve što je od značaja za naš život.
Za vrhunce slave Zvučne revije, osim urednika i saradnika, jednako su zaslužni i spikeri koji su pročitali sve te raznovrsne sadržaje, nezaobilazna Rosanda Kovijanić, višedecenijski nam je čitala časopis, profesionalno, a opet srdačno i blagotvornom akcentacijom. Sada je sa nama, nezamenljiva Ljiljana–Ljiška Bojović koja nam svojim zvonkim glasom, naglašeno kultivisanim i melodičnim, plastično dočarava sav onaj pejzaž što ga obuhvata vodoskok njene interpretacije.
Uz nadu da će naša revija još dugo trajati srdačno vas pozdravljam.

Autor, Džano Rastoder

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

12 − nine =