U Crnoj Gori nastavlja se kršenje ljudskih prava, a naročito prava osoba s invaliditetom. Naime, osim ukidanja Direktorata za prava osoba s invaliditetom u okviru Ministarstva ljudskih i manjinskih prava, nefunkcionisanja Savjeta za prava osoba s invaliditetom, prethodnih mjeseci država je, nažalost, u sprezi sa pojedinim neodgovornim novinarima, odlučila da sabotira i oblast zapošljavanja osoba s invaliditetom.
Naime, kroz više tekstova na portalu Vijesti, medijskih nastupa čelnika Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, ali i autorskih konstatacija novinara, mogli smo čuti niz neprimjerenih, krajnje diskriminatornih pristupa prema osobama s invaliditetom.
Prvenstveno se postavlja pitanje “humane ideje” Zakona o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom. Navedeni Zakon, kao i njegove odredbe nijesu, niti smiju predstavljati humani odnos prema osobama s invaliditetom, već poštovanje njihovih prava, jer zaista u 2023. godini moramo pristupati osobama s invaliditetom sa aspekta ljudskih prava i poštovanja ličnosti i individue. Ideja Zakona je pružanje afirmativne akcije, koja je usljed društveno nepovoljnog odnosa poslodavaca prema osobama s invaliditetom imala jedan zadatak, a to je da na ravnopravnoj i jednakoj osnovi omogući kako traženje zaposlenja, tako i zasnivanje radnog odnosa, te napredovanje u karijeri za osobe s invaliditetom.
Pitanje “ograničenja visine zarade koja se subvencioniše, …odnosno da li se one obračunavaju na osnovu stvarnog učinka tog radnika i njegovog doprinosa preduzeću. ” je dokaz da oni koji sprovode politiku invaliditeta, istu ne shvataju ili ne žele da shvate. Ograničenje zarade bilo kod građanina i građanke u Crnoj Gori je nedopustivo. Ali u ovom aspektu, “ograničenje zarade”, nažalost, govori samo o pristupu prema osobama s invaliditetom, koji je i dalje neadekvatan, a to je da su osobe s invaliditetom nesposobne, da nijesu u mogućnosti da obavljaju svoje poslove, niti da zarađuju zarade u iznosu od nekoliko hiljada eura. Da li smo nekad čuli da se komentariše iznos najveće isplaćene zarade u Crnoj Gori? Nismo i ne treba.
Postavlja se i pitanje, kako to da je osoba s invaliditetom osnivač firme, preduzetnik? Pa zaista je pitanje kako, u ovom krajnje diskriminatornom i neprijateljski nastrojenom okruženju.
Ono što državu, njene organe, treba da zanima je da li su isplaćeni svi doprinosi, porezi, prirezi i slično, kao i posebni doprinosi za nezapošljavanje osoba s invaliditetom, da li poslodavci izvršavaju redovno sve obaveze prema državi i prema zaposlenim osobama s invaliditetom.
Podatak o broju zaposlenih osoba s invaliditetom treba da nam bude za ponos, za primjer dobre prakse.
Međutim, kao i u mnogim drugim oblastima, tako i u ovoj, pretpostavka da neko zloupotrebljava zakonske odredbe treba da se odrazi na sve u društvu. Ne! Nikako! Ukoliko Zavod za zapošljavanje Crne Gore, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom ima osnovane sumnje da pojedini poslodavci zloupotrebljavaju norme Zakona, neka pokrenu postupke, komuniciraju intersektorski sa drugim organima, Poreskom upravom, Inspekcijom rada…
Da ne bismo kalkulisali sa iznosima novca koji je utrošen, pozivamo Fond za profesionalnu rehabilitaciju da javno saopšti informacije o iznosima potraživanja poslodavaca u odnosu na subvencije zarade pojedinačno za svaku godinu od 2019-2023, kao i isplaćene iznose u svakoj navedenoj godini.
Kašnjenja su evidentna, jer se govori i o tužbama, na koje svakako, svaki poslodavac ima pravo. Samo Savezu slijepih koji zapošljava 14 osoba s invaliditetom, Fond je dugovao iznose iz 2021, koje je uplatio 2022, isto se odnosi i na 2022, čije isplate stižu u 2023, a trenutna dugovanja iznose preko 50000.00 EUR.
Kako ne bismo kalkulisali brojkama, pozivamo odgovorne da izađu sa konkretnim i istinitim podacima, koji su transparentni. Podsjetićemo, novac od uplaćivanja posebnog doprinosa poslodavaca u Crnoj Gori uplaćuje se od 2009, a da li svi poslodavci koji imaju obavezu istu i ispunjavaju, da li je taj novac uvijek korišćen samo za svrhe namijenjene Zakonom, ili je pokrivao nedostatak sredstava za druge budžetske jedinice, poput Fonda PIO je pitanje koje bi novinar istraživač trebalo da ispita ukoliko ima dobru namjeru da se rasvijetli oblast zapošljavanja osoba s invaliditetom. No, čini nam se da ovdje ima najmanje dobre namjere i novinara i čelnika Zavoda za zapošljavanje.
Poslodavci, kao i osobe s invaliditetom, nikako ne mogu biti krivci što Fond ne zapošljava dovoljan broj izvršilaca, koji bi, prema riječima načelnika, uspjeli da završe posao na vrijeme.
Pozivati na dobru saradnju, nakon više godina jako loše prakse, dugovanja ogromnog iznosa sredstava, ponovnog slanja dokumentacije, nemogućnosti uspostavljanja komunikacije, nije ni fer ni kolegijalno, s obzirom na to, da se većina poslodavaca targetira kao neko ko zloupotrebljava Zakon.
Na kraju, za Savez slijepih, koji svoj rad temelji na odredbama i postulatima Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom je nedopustivo ograničenje zarade osoba s invaliditetom, kao i diskriminatoran pristup prema istima.
