Nevena Kovačević (0.06) Pravo na rad jedno je od osnovnih ljudskih prava.
Obezbjeđivanje jednakog pristupa tržištu rada za sve građanke i građane, jedan je od osnovnih preduslova za uspostavljanje društva koje se temelji na ravnopravnosti i jednakosti.
Naša država u oblasti zapošljavanja ima najbolje zakonodavstvo u regionu, makar tako kažu eksperti.
Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom počeo je da se primjenjuje prije 13 godina. Zakon predviđa brojne benefite, ali se sa implementacijom i primjenom zakona i dalje kaska, ili je makar ona neadekvatna u onolikoj mjeri u kakvoj bi trebala da bude. Diskriminacija u oblasti rada i zapošljavanje je itekako prisutna. Osobe s invaliditetom smatraju da su upravo u ovoj oblasti najčešće diskriminisane. Tako pokazuju podaci iz istraživanja Saveza slijepih Crne Gore, jer je 57,1 % ispitanika kazalo da su diskriminisani upravo u oblasti rada i zapošljavanja.
Ovo je upravo tema današnjeg podkasta.
Dobrodošli u treći podkast u okviru projekta: “Osnaživanje društvenog angažmana i mogućnosti osoba s invaliditetom na principima jednakosti i dostojanstva koji Savez slijepih Crne Gore sprovodi uz podršku Ujedinjenih nacija finansiran od strane Evropske unije.
Ja sam Nevena Kovačević a danas ću zajedno s mojim gostima govoriti o stanju u oblasti zapošljavanja osoba s invaliditetom u Crnoj Gori.
Moji gosti su Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore i predsjednik Savjeta fonda za profesionalnu rehabilitaciju Goran Macanović.
Gorane dobar dan.
Goran Macanović (1.35) Dobar dan i hvala na pozivu.
Nevena Kovačević (1.37) I ekspert za zaštitu ličnih podataka Radenko Lacmanović. Radenko dobar dan. Hvala što si moj gost.
Radenko Lacmanović (1.42) Dobar dan. Hvala i vama, pozdrav što bi rekli slušaocima i gledaocima. Nekako imam osjećaj ovako pred i mikrofonima i kamerama kao da sam u Linku Javnog servisa, no ovdje mi je ipak prijatnije.
Nevena Kovačević (1.37) Drago mi je da je tako. A evo na početku bih vas pitala, ja sam rekla da je prošlo 13 godinaotkako je počeo se primjenjuje Zakon o zapošljavanju i profesionalnoj rehabilitaciji osoba s invaliditetom.
Ima li pomaka u ovoj oblasti, za ovih 13 godina?
Radenko Lacmanović (2.09) Evo Goran je možda pozvaniji.
Nevena Kovačević (2.11) Ko god hoće može.
Goran Macanović (2.12) Pa evo kratko ću reći, svakako u odgovoru jeste da ima pomaka. Definitivno više je parametara koji mogu da potvrde taj stav.
Prije svega sama činjenica da je danas trenutno nešto preko dvije hiljade zaposlenih lica s invaliditetom, na osnovu čijeg zaposlenja poslodavci koriste pravo na subvenciju zarade a da je prije trinaest godina zaposlenje osoba s invaliditetom nažalost nije bilo toliko često. Samo taj parameter govori o tome da ima pomaka. S druge strane rekli ste i u najavi da Zakon o o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom u Crnoj Gori je najbolji zakon u regionu. Ja tu tezu često ističem i to smatram kao tačnom činjenicom, ali to ne znači da je naš zakon dobar i da je najbolji i da se ne može mijenjati. Naprotiv ima više segmenata u tom zakonu koji bi trebao da se izmijeni kako bi njegova implementacija bila u većoj mjeri na način da podstiče i doprinese većem zapošljavanju lica sa invaliditetom.
Nevena Kovačević (3.24) Radenko.
Radenko Lacmanović (3.25)Ja bih rekao da naravno napretka ima prije 13 godina zaposliti osobu s invaliditetom ili zapošljavanje osoba s invaliditetom skoro da je bio incident u Crnoj Gori. Danas ipak nije pravilo. Jeste izuzetak u odnosu na incident je značajan napredak. Moramo konstatovati i to da zakon jeste dobar. Imao sam priliku da čitam a i nekako da životom svjedočim čak i iz nekih… porodičnog okruženja, te zakone i njihove odredbe zemalja regiona prije svega Srbije. I mogu da kažem da je ipak ovaj naš zakon mnogo stimulativniji za poslodavce. Mnogo afirmativniji za osobe s invaliditetom i prema tome saglasićemo se da napretka ima, ali ipak mislim da je još to u sferi nekog aj da kažem upornog rada svih nas. Taj napredak prije svega evo Goran bolje to zna, više je u toj materiji. Ja bih volio kad bi napravili neku analizu od ove dvije hiljade lica ili poslodavaca koji koriste subvencije. Ja bih mogao da budem skoro slobodan da kažem značajan je broj nevladinih organizacija civilnog sektora. Dakle i dalje se poslodavci a pogotovo državni organi, organi lokalne samouprave rijetko ili teško odlučuju da zaposle osobe s invaliditetom. Znači najčešće je zaposlenje to u onim nevladinim organizacijama koje se bave unapređenjem, zaštitom prava lica s invaliditetom. Da nije nevladinih organizacija, medija i predstavnik međunarodnih organizacija i institucija u Crnoj Gori, bez obzira na sve povoljnosti i da kažem koje daje ovaj zakon o zapošljavanju lica s invaliditetom, ja mislim da bi rezultati bili mnogo mnogo lošiji ali eto dobro je što se na ovu temu priča. Dobro je što se o ovoj temi razgovara i dobro je što nevladine organizacije i mediji vrše pritisak da rezultati na ovom polju budu sve bolji a oni i jesu sve bolji. Ali nadamo se…
Nadajmo se da će tako biti u budućnosti i sad bih rekao da smo nismo još dostigli željeno a kamoli potrebno.
Nevena Kovačević (5.52) Ja sam i rekla da zakon predviđa brojne benefite.
Međutim poslodavci se i dalje odlučuju radije za plaćanje doprinosa nego za zapošljavanje osoba s invaliditetom i tako svoj stav često pravdaju izgovorima poput finansijskih sredstava i tome slično. Mislite li da su ova opravdanja realna i da uopšte ljudska prava možemo smatrati troškom ili bi trebalo da gledamo na drugačiji način na to?
Goran Macanović (6.20) Apsolutno nisu realna i to analize koje sam ja radio pokazuju da apsolutno nisu realna. Ono što bih ja rekao nadovezao bi se na odgovor na prethodno pitanje i na ovu konstataciju koju je gospodin Lacmanović rekao vezano za vrstu poslodavaca. Moram da kažem da u ukupnom broju poslodavaca većinu poslodavaca čine poslodavci koji dolaze iz realnog sektora. Dakle, privatne firme s tim što većinu tih privatnih firmi čine i jednočlana društva s ograničenom odgovornošću koju su osnovali, osnovale same osobe s invaliditetom i na taj način se samo zaposlile i obavljaju neku privrednu djelatnost u tim nekim ograničenim ograničenom obimu koliko da mogu da pokriju tu svoju platu i iz tog razloga što je značajan broj osoba s invaliditetom odlučio se za samozapošljavanje.
Umjesto da to bude da kažem podstaknuto često se u javnosti nažalost govori o tome da mnogi poslodavci zloupotrebljavaju subvencije zarade. Ja jedino objašnjenje vidim u… i to je… to je sad odgovor na drugo pitanje u pogrešnom pristupu prema osobama sa invaliditetom jer se od osoba s invaliditetom ne očekuje da mogu da budu preduzetnici, da mogu da oni ostvaruju prihode i uzima se kao polazna neka činjenica da su ustvari to firme koje samo na računu da kažem im prolaze samo ta sredstva za platu i da oni zapravo ne ostvaruju dodatne prihode jer se od osoba s invaliditetom smatraju da su one nesposobne i da one ne mogu time da se bave. Kada je u pitanju, kad su u pitanju nevladine organizacije, gospodin Lacmanović je potpuno u pravu jer su organizacije osoba s invaliditetom najveći poslodavci. U nevladinim organizacijama se zapošljava najveći broj osoba s
invaliditetom pa tako recimo u Savezu slijepih Crne Gore na državnom nivou imamo trenutno 18 zaposlenih osoba koje koriste, koje imaju utvrđen procenat invaliditeta a u sistemu Saveza slijepih Crne Gore zajedno s naših 8 lokalnih organizacija taj broj prelazi 40 i blizu je 50, do 40 prelazi sigurno osoba s invaliditetom koji su u našem sistemu Saveza slijepih Crne Gore.
Slična je situacija sa Udruženjem mladih sa hendikepom i sa mnogim drugim organizacijama. Kad je u pitanju finansijski trošak, radio sam analizu I odgovorno to tvrdim da je finansijski isplativije poslodavcu da zaposli osobu s invaliditetom nego da plaća poseban doprinos kao penal koji se plaća ukoliko ne ispuni kvotu koja je predviđena. Naročito je to finansijski isplativo ako zaposli osobu koja ima 80 i više procenata invaliditeta jer se u tom slučaju smatra kao da je zaposlio dvije osobe i oslobađa se plaćanja posebnog doprinosa za dvije osobe, tako da je em što je finansijski isplativije dakle manji je trošak ako zaposle osobu s invaliditetom jer za Zavod za zapošljavanje refundira 75% bruto zarade. I taj iznos je onaj iznos koji ne refundira Zavod za zapošljavanje a poslodavac isplati za zaradu je manji nego iznos plaćanja posebnog doprinosa za dvije osobe s invaliditetom jer taj poseban doprinos iznosi 20% prosječne zarade u Crnoj Gori. Za svaku osobu koju je trebao da zaposli a nije zaposlio. Tako da to je samo izgovor, a u stvari ključni razlog je u pristupu i u stavu da osobe s invaliditetom neće doprinijeti toj firmi, tom poslodavcu i da mu neće donijeti neku korist.
Nevena Kovačević (10.14) Dakle finansijskim brojevima ili iskazima. Dakle ljudska poenta je u stvari u predrasudama prema sposobnostima i nerazumijevanju poslodavaca da zaposlenjem osobe s invaliditetom oni zapravo dobijaju jednog radnika više koji može biti veoma produktivan i doprinijeti radu te firme ili preduzeća.
Radenko, jesi saglasan sa ovim Goranovim odgovorom?
Radenko Lacmanović (10.30)Pa naravno da jesam, ali reći ću ovako, ja sam više puta ne samo na ovu temu nego kad je uopšte priča i pitanje ljudskih prava i osnovnih sloboda govorio da se u tom slučaju ne može ništa upoređivati i govoriti o prava nemaju cijenu, a ovdje kada je u pitanju su osobe s invaliditetom. Ne da to nije trošak, to je investicija. Investicija u firmu, investicija u budućnost, investicija u kadar. Ja ću da tvrdim odgovorno više puta sa različitih evropskih adresa, pogotovo briselske kojoj stremimo. Čujemo da Crna Gora ima nedostatak administrativnih kapaciteta. Odgovorno tvrdim da među osobama s invaliditetom ima izuzetno veliki potencijal gdje bi se moglo nadomjestiti taj nedostatak administrativnih kapaciteta. Što se tiče ovih drugih benefita odnosno onih gdje kažu poslodavci da najčešće imaju trošak kada je u pitanju prilagođavanje samog radnog mjesta. Kada je u pitanju otklanjanje arhitektonskih barijera, znači sama pristupačnost svemu tome i tu postoje izuzetne povoljnosti. Postoje izuzetni različiti metodi, pristupi i načini da se i te stvari otklone i da i to bude investicija. U suštini treba. Ja mislim da su ovdje najčešće problemi u ali kažem tim psihološkim mentalnim barijerama ne i arhitektonski, znači u predrasudama. Obično imamo situaciju da od osobe s invaliditetom i danas je to prisutno niko ne očekuje ništa pa i ako osoba s invaliditetom ode do prodavnice učinila je čudo. Ako podigne, uzme olovku ili mikrofon ili ne znam ja šta… To je čudo. Ili drugi pristup je da misle da su osobe s invaliditetom svemoćne, nadmoćne da su i da su superiornije od drugih i to je pogrešan pristup. Znači u osobama s invaliditetom treba tražiti običnog čovjeka, čovjeka sa svim svojim vrijednostima, vrlinama i manama kao i drugima. Dakle, samo treba nas posmatrati kao svakog drugog čovjeka. Da imamo svoje vrijednosti, imamo svoje sposobnosti, imamo da kažem neke svoje vrline. Dakle ovo posebno želim da apostrofiram jer se često koristi termin osobe sa posebnim potrebama.
Dakle i tu je čini mi se možda veliki problem kod poslodavaca. Oni misle da nešto nama trebaju sad posebno stvoriti da bi mi radili. Ne, ili smo svi ljudi posebnim potrebama pa ih na različit način zadovoljavamo. Ili smo ljudi s istim potrebama pa takođe ih na različit način zadovoljavamo. To što ja imam potrebu da dođem na posao i da radim i živim od svog rada ima svaki ostali građanin koji nemaju, koji nisu osobe s invaliditetom. Samo ćemo na različit način i doći do posla i možda na različit način, na različite načine ili uz pomoć različitih sredstava obaviti svoje radne zadatke. Dakle samo je… i dalje sam mišljenja da da je problem u pristupu osoba s invaliditetom i opet ću i zaključujem odgovor na vaše pitanje, značajnu ulogu odigrali su mediji.
Zato i ovaj projekt podržavam i zato sam se odazvao njemu i nevladine organizacije jer mislim da su one uradile više nego svi državni organi državne institucije i zaposleni u državnim institucijama koji primaju platu i rade o našem trošku, a trebali bi i u našem interesu i za naš račun nego što su svi radili. Dakle više su uradili mediji, nevladine organizacije na promociji prava ali i mogućnosti osoba s invaliditetom, nego oni koji su možda bili i pozvaniji i plaćeniji za taj posao.
Nevena Kovačević (14.29)Na kraju bih vas pitala u dvije-tri rečenice. Gdje vidite neka rješenja koja bi dovela do dugoročnijeg povećanja zapošljivosti osoba s invaliditetom u Crnoj Gori?
Goran Macanović (14.43)Pa i ja bih rekao da je definitivno rješenje u većoj promociji samih… Da kažem sposobnosti osoba s invaliditetom, podizanju nivoa svijesti uklanjanju predrasuda koje poslodavci imaju. U tome ključnu ulogu trebaju da imaju i same osobe s invaliditetom. Ja s ovog mjesta pozivam osobe s invaliditetom da uvijek daju maksimum svojih kvaliteta i kapaciteta kako bi ispunili radne zadatke, jer se često dešava da i osobe s invaliditetom upadaju u ove klopke u kojem je gospodin Lacmanović pričao.
Pa ako se od njih ne očekuje ništa onda oni ništa i ne rade ili ako se u njima vide heroji onda neki od osoba s invaliditetom upadaju u tu klopku pa zaista smatraju da su heroji, i onda smatraju da i ne treba da daju neke… previše sebe u poslu. Mislim da mi svojim ličnim primjerom najbolje podižemo nivo svijesti ali sve dok se ne promijeni način razmišljanja o osobama sa invaliditetom sve će jako jako teško da se mijenja.
Radenko Lacmanović (15.51) Rekao bih Nevena da i ovdje je jako bitno ovo o čemu je Goran govorio. Mislim da je ključ i problema ali I rješenja u osobama s invaliditetom. Znači da osobe s invaliditetom treba da budu upornije, istrajnije, da vjeruju u sebe, da vjeruju u svoje mogućnosti.
Naravno da ih ne potcjenjuju ali da ih ne precjenjuju. Znači jedostavno da shvate da su i oni na tržištu rada i da oni samo svojim kvalitetom, svojim rezultatima mogu da se nametnu i mogu da urade i mnogo više za sebe ali i za zajednicu. Znači njihovim rezultatima na svim poljima i zapošljavanja. Ja pričam to i o sportu. Goran se bavi golbalom, ja šahom. Vjerujte mi da je to snažna promocija osoba s invaliditetom. Kad čovjek vidi da ona je šta, kakve je previš rezultate u golbalu ili kad čovjek doživi da ga osoba s invaliditetom ili slijepa osoba u šahu pobijedi. On će o tome da priča na taj način da promoviše osobe s invaliditetom u široj zajednici i kod poslodavaca. Dakle, svaku priliku treba koristiti da promovišemo svoje mogućnosti, da promovišemo populaciju kojoj pripadamo. Da budemo sa svojim rezultatima tu s našim prijateljima i kolegama. Dakle jednostavno želim da zaključim odgovor na vaše pitanje i porukom: u nama je, ako mi ne podržimo jedni druge, ako mi ne vjerujemo sami sebi i svojim sposobnostima onda će teško se stvari mijenjati. I konačno, Ivo Andrić je govorio: Želio je da osvoji vlast da bi promijenio svijet. Osvojio je vlast pa se promijenio samo on. Mi ne želimo da osvojimo vlast da bi promijenili svijet.
Mi želimo da budemo ono što jesmo da budemo kvalitetni i da na taj način mijenjamo svijet i svoja okruženja.
Nevena Kovačević (17.50) Sjajna poruka za kraj. Hvala vam. Nadam se da smo ovom pričom podstakli poslodavce ali i osobe s invaliditetom da se aktivnije angažuju u traženju posla. Hvala vam što ste bili dio našeg podkasta.
Goran Macanović (18.00) Hvala i vama. Radenko Lacmanović (18.01) Hvala i vama i pozdrav svima koji nas prate posredstvom bilo koje platforme.
Nevena Kovačević (18.07) Bio je ovo treći podkast u okviru projekta:
“Osnaživanje društvenog angažmana i mogućnosti osoba s invaliditetom na principima jednakosti i dostojanstva. Na kraju poruke:
Pružite šansu osobama s invaliditetom.
Zaposlite osobe s invaliditetom.
Poštujete jednako pravo na rad.
Prilagodite radno mjesto u skladu s razumnim adaptacijama i potrebama rada na radnom mjestu.
Pogledajte Podcast #3 SSCG – Pravo na rad i zapošljavanje – link: https://www.youtube.com/watch?v=xXXe0ubBtx0&t=14s
