Preskoči na sadržaj

Praksa studenata sa Fakulteta političkih nauka u Savezu slijepih

Objavljeno u Aktuelnosti

U prethodnih par mjeseci, u saradnji sa Fakultetom političkih nauka, studenti sa smjera Socijalna politika i socijalni rad odrađivali su obaveznu petodnevnu praksu kroz predmet Socijalni rad sa licima s invaliditetom u Savezu slijepih Crne Gore. Cilj prakse je omogućavanje studentima, budućim socijalnim radnicima, da se kroz praktičan rad upoznaju sa modelima pristupa invaliditetu, dokumentima koji obrađuju prava OSI, da imaju direktnu komunikaciju sa članovima-osobama oštećenog vida, da se upoznaju sa radom Saveza slijepih, a sve u cilju njihovog daljeg zalaganja i stvaranja društvene zajednice u kojoj će svi biti ravnopravni. Iza nas je jako kvalitetan i konstruktivan rad, na čemu zahvaljujemo studentima koji su u devet grupa prošli program obuke. Danas sa vama dijelimo iskustva prve grupe studenata.

Naivno očekivajući lakoću pisanja ovog rada, polako smo se susretale sa kompleksnošću položaja u kom se trenutno nalaze osobe sa invaliditetom, u ovom konkretnom slučaju osobe sa djelimičnim ili potpunim oštećenjem vida. Pred našim očima otvara se lepeza problema u čijem korijenu leži, naizgled tako prost, a suštinski najveći među problemima- jednostavna neosviješćenost i neinformisanost naroda. Odmah možemo istaći važnost medijske nepokrivenosti ove tematike ali i načina na koji je prikazana ova zajednica široj javnosti. Svjedoci smo da najčešće osobe sa invaliditetom možemo vidjeti samo u slučajevima kada se bore za mogućnost ostvarivanja, Međunarodnom konvencijom o pravima OSI kao i Ustavom i zakonima, zagarantovanih prava. Javnost biva upoznata sa invaliditetom, a da se pritom ne naglašava da je to društveni koncept, a ne “karakterna osobina”.

Obzirom na to da nismo imale neposredan kontakt ni sa jednom osobom sa oštećenjem vida u svom okruženju, tako nikada nismo ni bliže zadirale u segmente društvenog zbivanja koji se odnose na ove osobe, van onoga što smo tokom svog školovanja na fakultetu saznale putem teorijskog dijela ili imale prilike da čujemo putem medija. Iz pomenutog razloga, ova praksa je za nas značila jedno novo i korisno iskustvo, a ono što smo naučile pohađajući je, promijenilo je naše uobičajene percepcije o ovoj populaciji. Zahvaljujući opuštenoj atmosferi, dobroj organizaciji i stručnosti mentora i izvođača prakse, rad se izvodio u vidu diskusije i mi, studenti, bili smo podstaknuti da pitamo bilo kakva pitanja i riješimo nedoumice koje smo imali, a samim tim smo i dobili pregršt novih informacija. Kao buduće socijalne radnice, smatramo da je praksa neizostavni dio našeg školovanja, a dobro odrađena i organizovana praksa garantuje sticanje raznih korisnih vještina i znanja potrebnih u ovoj profesiji.

Praktični rad koji smo obavile u nevladinom udruženju ”Savez slijepih Crne Gore”, koji, kao glavnu komponentu rada, izdvaja zastupanje prava i pružanje podrške osobama sa oštećenjem vida, za nas je predstavljao korak u realnost sa kojom se svakodnevno suočavaju osobe sa invaliditetom, a konkretno osobe sa oštećenjem vida. U Savezu slijepih Crne Gore obavile smo praksu u trajanju od pet dana. Za to vrijeme stekle smo iskustvo koje je nadmašilo naša očekivanja. Prije svega, mi bismo istakle lijep doček i gostoprimstvo koje su nam priredili izvođači prakse i svi ostali članovi Saveza, a zatim profesionalnost i široki obim informacija koje su nam prenijeli. U toku posjete upoznale smo se sa članovima Saveza koji su nas uputili u njegov rad. Utvrdile smo prethodna znanja o pravima osoba sa invaliditetom, saznale kakve sve barijere postoje i na koji način se Savez zalaže da omogući ovim osobama ostvarenje svojih prava i zadovoljenje “potreba”. Predstavili su nam rad svoje ustanove i bliže nam objasnili zalaganja i saradnju sa državnim i NVO udruženjima. Ono što je, između ostalog, bilo veoma interesantno za nas jesu aktivnosti koje se realizuju u okviru Saveza. Imale smo priliku da se upoznamo i sa Brajevim pismom i načinom opismenjavanja i obrazovanja. Posjetili smo i štampariju koja se nalazi u okviru Saveza i u kojoj se štampaju knjige na Brajevom pismu. Članovi Saveza su nas uputili u njihovu namjeru da odštampaju Bukvar na Brajevom pismu, radi pomoći u opismenjavanju osoba sa oštećenjem vida, prilikom njihovog osnovnog obrazovanja. Nije teško zaključiti da Savez ulaže veliki trud i kada je u pitanju obezbijeđivanje literature za osobe sa oštećenjem vida. Savez posjeduje štampariju, kao i studio za potrebe radio stanice koja se emituje na internetu. Ono što je takođe bitno pomenuti jeste i to da su neki članovi Saveza istaknuti sportisti. Značajan je obim aktivnosti, kako sportskih tako i kulturnih i muzičkih, koje upražnjavaju osobe sa oštećenjem vida iz ovog saveza.

Jedno od značajnijih pitanja koje smo proučavali i o kome smo diskutovali tokom praktične nastave, jeste pitanje pravilnog pristupa i komunikacije sa osobama sa invaliditetom, tj. terminološke diskriminacije istih. Od nas se ne očekuje da pokazujemo sažaljenje prema njima, već da se ponašamo kao prema jednakima, jer one to i jesu. Naučili smo da korišćenje neadekvatnih termina može negativno da utiče na sliku koju ove osobe imaju o sebi i društvu čiji su punopravni članovi. Činjenica je da se u svakodnevnom govoru, u medijima, lokalnim i državnim institucijama, čak i u službenim dokumentima i dalje koriste vrlo različiti izrazi poput „invalidi“, „invalidna lica“, „hendikepirana lica“, „osobe sa posebnim potrebama“ i slično. Ovakvi pojmovi često predstavljaju izvor diskriminacije jer se njihovom upotrebom negira ličnost OSI, a ističe njihova ograničenost, smetnja, nesposobnost. Takođe, bilo je riječi o modelima pristupa osobama sa invaliditetom. Tako smo naučile i to da neki od njih u velikoj mjeri narušavaju prava i slobode ovih pojedinaca kao i njihov fizički i psihički integritet.

Moramo priznati da je većina nas ranije bila sigurna u to da Zakon drži sva pitanja pod kontrolom, da je naklonjen osobama sa invaliditetom i da je lako izbrisati sve nepravilnosti i ukloniti prepreke koje se tiču nesmetanog i potpunog uživanja prava, koja svima jednako pripadaju. Međutim, nakon petodnevnog boravka u ovoj instituciji, shvatile smo da se radi o drugačijoj stvarnosti i da je mnogo teže doprijeti do nadležnih organa, da često ima prečih pitanja kojima se isti moraju pozabaviti, a da mnogi djelovi zakona kojima se garantuju razna prava i mogućnosti osobama sa oštećenjem vida, nisu realizovani u praksi. Počev od prepreka fizičkog karaktera, u svakodnevnom kretanju, prevozu ili korišćenju usluga raznih institucija i objekata, možemo zaključiti da se ne vodi računa o prilagodljivosti ovih stavki osobama sa oštećenjem vida, usljed čega se nameće zaključak da je i te kako potrebno bolje angažovanje u savladavanju i modifikovanju arhitektonskih barijera prije svega, a zatim uraditi osvrt na onaj drugi dio priče koji se odnosi na stav društva o ovim osobama i na spremnost zajednice da učestvuje u integraciji osoba sa oštećenjem vida u sve svoje segmente i djelove. Ovo su samo neke od poteškoća koje vode ka srži problema, a o kojem smo naučile dosta toga putem iskustava i izlaganja članova Saveza. Duboko ukorijenjeni stereotipi i predrasude, nažalost karakteristični za naše podneblje, a koje oblikuju naše perspektive na podvjesnom nivou, ne mimoilaze ni osobe sa invaliditetom. Gledanje na njih kroz prizmu invalidnosti, zanemarujući činjenicu da je ta invalidnost samo jedna od mnogobrojnih aspekata te ličnosti, nije strano za ovo društvo.

Prije ove prakse, priznaćemo, nismo dovoljno razmišljalie o pojedinostima kao što su termini i izrazi koji se koriste za opisivanje osoba sa invaliditetom. Sada smo već naučile koji su od njih ispravni i šta je poželjno reći u svakodnevnom govoru, kada govorimo o osobama sa invaliditetom, a posebno kada sa njima razgovaramo. Uvidjele smo i razlike između nekih termina, koji nam mogu zvučati kao sinonimi, iako to nijesu. Naučile smo da osobe sa invaliditetom trebamo posmatrati kao i sve druge osobe bez invaliditeta, jer ih od njih dijeli samo način zadovoljavanja svojih “potreba”. Stoga, one nisu „osobe sa posebnim potrebama“, jer imaju iste potrebe kao i svi ostali – potrebu da obezbijede svoju osnovnu egzistenciju, potrebu za komunikacijom i druženjem, za poštovanjem i priznanjem, potrebu za obrazovanjem, napredovanjem, već, naprotiv, radi se o posebnim modalitetima zadovoljavanja identičnih potreba. Kako kaže latinska izreka “omnia mea me mecum porto” iliti “ sve svoje nosim sa sobom”, sve ono što smo mi, sa svim svojim manama, vrlinama, uvjerenjima, nadanjima i osjećanjima, kao ljudi nosimo sa sobom. Živimo u vremenu istaknute individualnosti, ponoseći se njome, a da u tom duhu nismo spremni prihvatiti vlastitu odgovornost i uložiti trud u stvaranje empatičnog, tolerantnog, zdravog društva svjesnog neizmjerne ljepote različitosti. I na kraju, sve nas ovo vodi jednom jednostavnom zaključku- njihov ‘’problem” nije njihov, već problem cijelog društva, problem svih nas.

 

 

Anđela Bulatović, Aldina Koštović, Jelena Miranović, Mileva Lekić, Milica Garić

 

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

10 − one =