Ustav Crne Gore u članu 75 navodi sljedeće: “Jemči se pravo na školovanje pod jednakim uslovima…” Da li se osobe oštećenog vida školuju pod jednakim uslovima u Crnoj Gori? Postoje mnogobrojni, pozitivno-pravni dokumenti (konvencije, zakoni, strategije, akcioni planovi…) koji govore i dalje razrađuju ovo pravo u smislu da se obrazovanje temelji na ljudskim pravima svakog pojedinca/ke, da on/ona može nakon osnovne škole birati zanimanje, odnosno profil koji želi, za koji ima afinitet/sklonost, potrebu, interesovanje, ličnu težnju…
Bilo bi divno kada bi ono što je na papiru moglo da se bez ikakvih prepreka realizuje, pretoči u stvarnost i kada bi sve OSI mogle radosno uskliknuti:
“Taj studij je upravo ono što sam želio/la! Nema prepreka na putu mojih želja ka sticanju akademskog obrazovanja! Sve je sada na meni, mom radu, istrajnosti, znanju…!”
Mnogi od nas, osoba oštećenog vida, ali i drugih OSI, upisivali su fakultete ili više škole pod pritiskom kakve takve, skoro minimalne, ali neophodne, pristupačnosti, kako fizičke, tako i one u pogledu dostupnih informacija, predavanja, literature… Nekada se određeni studijski program zavoli još kod prvog predavanja, sklope se kockice i ta osoba zaista postane sjajan student/kinja, a kasnije i zaposleni/a. Ali, svaki vid pritiska, primoravanja i sužavanja izbora samo zato što ste OSI, nosi određeni rizik da započeto ne uspije ili ne u mjeri u kojoj bi, samo da je ta OSI upisala fakultet koji je željela, očekivala i u kojoj profesiji je sebe vidjela dok je bila srednjoškolac/ka.
Bolno je, a i nepravedno, kada vam neko obrazovanje uskrati samo zato što ste OSI. To uskraćivanje nikada nije direktno i otvoreno. Dogodi se najčešće tako što vas na ulazu od vašeg odabranog fakulteta sačekaju barijere, koje ne moraju uvijek biti samo fizičke. Savladate one početne, koje se odnose na formalnosti prilikom upisa, koji je uglavnom nepristupačan OOV, pa stignete do predavanja. Neka predavanja su zasnovana na isključivo verbalnoj komunikaciji ex katedra, a druga su samo djelimično pristupačna ovim studentima. Dalje, nakon predavanja, mora se i učiti i pokazati znanje. Kako? Iz kojih udžbenika? Kome se obratiti?
Lakše je ako je neko već pohađao taj fakultet i neka od revnosnih NVO i njihovih volontera je pomogla da se ta literatura prilagodi (audio format, Brajeva štampa i sl). Ali, ako nije?! Šta tada činiti?
Morate se obratiti opet NVO entuzijastima za pomoć, umjesto da literaturu možete preuzeti iz biblioteke vašeg fakulteta. Ili, da jednostavno možete poći do opremljene čitaonice i sa drugim studentima, na vama pristupačan način učiti, čitati, raditi seminarski rad i sl.
Zbog navedenih, ali i dodatnih prepreka i poteškoća koje prate OOV tokom studija, one se najčešće odlučuju za fakultet kojeg je već pohađao veći broj OSI, odnosno onaj koji je barem u manjoj mjeri prilagođen njihovim potrebama sticanja znanja, ali nažalost, ne i njihovim željama, afinitetima.
