U tekstu koji je pred vama donosimo priču o Nikoli Zekiću, diplomiranom etnomuzikologu i magistrantu na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. Nikola Zekić rođen je 22.08.1995. u Beranama. Osnovnu školu završio je u Resursnom centru za djecu i mlade Podgorica, a uporedo sa tim je pohađao i nižu muzičku školu Vasa Pavić, gdje je završio srednju školu na teoretskom smjeru. Bio je đak generacije i nosilac diplome Luča. Ljubav prema muzici javila se još u ranom djetinstvu, a ovako Nikola opisuje svoj prvi susret sa muzikom.
„U svijet muzike sam ušao još kao dijete. Kao i svako drugo dijete, sa njom sam se prvi put sreo slušajući pjesme roditelja, baba i dedova, a zatim i radio, i televiziju. Onaj koji me je uveo u svijet profesionalnog bavljenja muzikom, bio je pokojni prof. Radenko “Raco” Bojović, koga mnogi naši istosudbenici znaju, neki kao svog profesora muzičkog, neki kao prijatelja ili poznanika, a o kome bi mogla jedna cijela knjiga da se napiše.“
Nakon završetka srednje škole, Nikola upisuje smjer etnomuzikologija na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu. O razlozima zbog kojih je odabrao baš ovaj smjer, Nikola kaže:
„Moj me je put odveo ka etnomuzikologiji, naučnoj disciplini koja se bavi proučavanjem tradicionalne muzike. Onu muziku, za koju se odomaćio termin izvorna, volio sam uvijek, a u srednjoj školi se u meni rodila želja da se njome počnem da bavim na jedan profesionalan način.“
Trenutno je magistrant na pomenutom fakultetu. U periodu od januara do oktobra 2020. odrađivao je pripravnički staž u Muzičkoj školi Vasa Pavić u Podgorici. Pored toga što je bavljenje muzikom izabrao za svoj životni poziv, Nikola je i veliki kolekcionar različitih muzičkih djela o čemu govori u nastavku:
„Jedna od mojih velikih strasti jeste sakupljanje starih fonodokumenata, ponajviše u vidu gramofonskih ploča, na 78 obrtaja u minuti. Te ploče zatim digitalizujem, a mnoge od njih postavim i na Youtube, da bi više ljudi moglo da ih čuje, i da se upozna sa ondašnjim načinom izvođenja, i sa nekim pjesmama koje su danas poprilično zaboravljene. Planiram da nabavim, kad se za to stvore uslovi, bolju i kvalitetniju opremu, kako bih poboljšao rečene digitalizacije, da bi one prenijele eventualnim slušaocima stvarnu sliku i cio svoj sadržaj. Ti trenuci, zauvijek urezani na ploči i zarobljeni u vremenu, progovorili bi tako budućim naraštajima, koji možda i ne znaju šta je to gramofon, i gramofonska ploča. Da ne pominjemo veliku kulturnu vrijednost koju ti snimci posjeduju.“
Na kraju, Nikola govori o načinu na koji posmatra svoje dosadašnje kulturno angažovanje.
„Ja još uvijek nisam ostvario neku dublju saradnju sa institucijama i kulturnim ustanovama u Crnoj Gori, ali se nadam da će to ubrzo da se promijeni. Stoga ne znam da li bih o sebi mogao da govorim kao o nekome ko radi u kulturi, u onom širokom, sveopštem smislu, ali to svakako jeste moja želja.“
