Preskoči na sadržaj

ZAŠTO SE BOJIMO OSOBA OŠTEĆENOG VIDA?

Objavljeno u Aktuelnosti

Prije nekoliko godina, kada sam ženi koju sam upoznala na jednoj zabavi spomenula da radim kao učiteljica u školi za djecu oštećenog vida, ona me zbunjeno pogledala. “Mogu li vas nešto pitati?“ rekla je. “Kako vi razgovarate sa svojim učenicima?“ Objasnila sam joj da su učenici oštećenog vida, a ne oštećenog sluha. Podižući dlanove, u gesti još veće zbunjenosti, rekla je: “Da, znam da nisu oštećenog sluha. Ali ono što mislim jest, kako vi zapravo razgovarate s njima?“ I ranije su mi inteligentni ljudi postavljali slična pitanja, stoga sam slutila da žena zapravo nije tačno znala što misli. Bila je svjesna samo da u njenom umu postoji znatna intelektualna barijera između osoba sa i bez oštećenja vida. Da, osobe oštećenog vida mogu čuti.
No, mogu li razumjeti? Kroz istoriju i različite kulture, priče o osobama oštećenog vida najčešće su se lomile kroz prizmu mitova. Ili se percipiraju kao osobe vrijedne žaljenja, nesposobne za učenje, ili kao vješti majstori obmane, ili kao mistike koji posjeduju natprirodne moći.
Većina studenata oštećenog vida u Međunarodnom institutu za socijalne preduzetnike u Trivandrumu u Indiji, dijelu organizacije Braille bez granica, došla je iz zemalja u razvoju:
Madagaskara, Kolumbije, Tibeta, Liberije, Gane, Kenije, Nepala i Indije. U tim se zemljama škola za djecu oštećenog vida smatra apsurdnim rasipanjem resursa i truda. Učitelji i profesori u redovnim školama odbijaju školovati djecu oštećenog vida, a kada ona dosegnu radnu dob, niko ih ne želi zaposliti. Priče o kažnjavanju, zatvaranju, izolaciji i napuštanju, nažalost, ne pripadaju prošlosti mračnog srednjeg vijeka, već se događaju i danas. Od desetero djece oštećenog vida iz zemalja u razvoju, devetero ih još uvijek nema pristup obrazovanju, mnogi samo zbog toga što su oštećenog vida.
S druge strane, gubitak vida je među fizičkim oštećenjima kojih se ljudi najviše boje. Odbojnost prema oštećenju vida postoji iz istog razloga kao i većina drugih predrasuda: nedostatka znanja. Neznanje je snažan generator straha. Međutim, svakome ko nije proveo više od pet minuta sa osobom oštećenog vida može biti oprošteno što misli, kao žena koju sam upoznala na zabavi, da postoji nepremostivi jaz između osoba i onih bez oštećenja vida. Za mnoge od nas vid je primarni način interpretacije svijeta oko nas. Prije nego sam počela živjeti i raditi u kolektivu sa osobama oštećenog vida i sama se pitala o tome kako uspostaviti smisleni kontakt sa osobama oštećenog vida. Kad god bih vidjela osobu oštečenog vida na ulici, s određenom nelagodom nadala sam se da neću morati komunicirati s njom.
Pierre Villey, francuski profesor književnosti (osoba oštećenog vida) u svojoj je knjizi iz 1930. “Svijet osoba oštećenog vida“, sažeo strašan karneval predrasuda i praznovjerja koje su se prenosile kroz vjekove. „Osobe bez oštećenja vida ne procjenjuju osobe oštećenog vida na temelju njihovih ličnih karakteristika, već prema strahu koji u njima izaziva koncept oštećenja vida.“

Georgina Kleege, predavačica na Univerzitetu Kolumbija u Berkeleyu (osoba oštećenog vida), zapisala je još kraće “Osobe oštećenog vida su ili natprirodni ili neljudi, vanzemaljci ili životinje.“ Vlastiti vid uzimamo zdravo za gotovo, držeći ga se tako ropski i preplavljeni površnim podacima koje nam daje da čak i osobi koja briljantno vidi treba nevjerojatno mnogo vremena da prepozna očito: Obično se iza očiju koje ne vide nalazi savršeno zdravo, aktivno i normalno ljudsko biće.

Rosemary Mahoney

New York Times, 14th of January 2014.

Objavi prvi komentar

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

17 − 2 =