Poštovani čitaoci sajta Saveza slijepih Crne Gore, u tekstu koji je pred vama možete pročitati kada su, u kojoj mjeri, sa koliko hrabrosti Goran Macanović i Anđela Dragović odlučili da se kreću uz pomoć bijelog štapa.
“Bijeli štap sam počeo koristiti u toku studiranja u svojoj 23 godini” ističe Goran Macanović.
“Iako sam imao oštećenje vida od rođenja, ostaci vida koje sam imao su mi omogućavali da se sasvim odlično snalazim i u kretanju, ali i u čitanju i pisanju tokom školovanja. Sa sedamnaest godina sam saznao da imam uvećan očni pritisak i da ću po prognozama ljekara za veoma kratko vrijeme potpuno izgubiti vid. Prognoze ljekara su se obistinile tek posle 5-6 godina. Kako sam postepeno gubio vid to sam se neko vrijeme odupirao da počnem da koristim bijeli štap. Razlozi su bili, vjerujem, kao i kod većine drugih osoba koje su trenutno ili su bile u sličnoj situaciji, vezani za strah od negativnih reakcija okoline, lična neosviješćenost i stav da će me društvo smatrati manje vrijednim. Naravno, svi ovi razlozi su potpuno pogrešni i iz mog iskustva su se pokazali potpuno neopravdani. “
Macanović dalje navodi da ni tada, kao ni danas nije postojala mogućnost da pohađa obuku za korišćenje bijelog štapa, to je prve korake sa bijelim štapom savladavao na osnovu savjeta drugih osoba sa oštećenim vidom koje su koristile bijeli štap. “Jedan od najvećih strahova koje sam imao je bilo očekivanje da će me kolege iz studentskog doma sa kojima sam nekoliko godina živio i kretao se bez štapa svakodnevno ispitivati o tome šta se dogodilo, zašto moram koristiti štap i slično.
Međutim, taj strah je bio suvišan jer se to nikada nije dogodilo. U suštini, sve i da je postojala znatiželja nekog od njih, nijesu je ispoljavali direktno već su vjerovatno informacije dobijali preko meni bliskih osoba.”
Prva relacija koju je Macanović sam samostalno prešao sa bijelim štapom je bila relacija od studentskog doma do Saveza slijepih i taj osjećaj, kako navodi koji se pojavi kad prvi put, posle nekog vremena nemogućnosti samostalnog kretanja, uspješno pređete neki put je nemoguće riječima opisati, ali je toliko vrijedan da bi svako ko se ne kreće sa bijelim štapom morao obavezno iskusiti. A o samostalnom kretanju dalje dodaje: “Ako se neko pita da li je samostalno kretanje uvijek lako, moram reći da nije. U okruženju se nalazi puno različitih prepreka koje moramo prevazilaziti i ono što je jako bitno je da prilikom kretanja sa bijelim štapom moramo biti skoncentrisani na samo kretanje i pažljivo prikupljati informacije iz okruženja i to one koje otkrivamo bijelim štapom, ali i one koje prepoznajemo drugim čulima. Kao što se i ljudima koji vide dešava da se zamisle i da pri kretanju zapnu za recimo ivičnjak ili ne obrate pažnju na neku neravninu pa se spotaknu, tako su se i meni ponekad dešavale takve stvari, ali se to nije događalo zato što bijeli štap nije adekvatno pomagalo, nego zbog toga što sam bio nepažljiv i dekoncentrisan pri kretanju. “
Macanović je posle dvadeset godina samostalnog kretanja, odlučio da koristi bijeli štap, te akcentuje da je to bila jedna od najvažnijih odluka koje je donio u svom životu. “Ona mi je omogućila da podignem lično samopouzdanje, da se lakše odlučim za osamostaljivanje od porodice i da počnem da sam živim, da formiram svoju porodicu, da budem prihvaćen od kolega na poslu na način da me ne smatraju osobom kojoj je stalno potrebna asistencija pri kretanju, da samostalno obavljam mnogobrojne poslove kao što su trgovina, šetnja sa djecom, odvođenje i dovođenje djece iz vrtića i još mnogo toga.”
S druge strane, Anđela Dragović je istakla da su je pored nedostatka peripatologa u Crnoj Gori za kretanje sa bijelim štapom obeshrabrila i neka lična iskustva.
“Sa bijelim štapom sam se susrela pred kraj osnovne škole. U tom periodu, školu koju sam pohađala posjetila je peripatološkinja iz Amerike. Tom prilikom, ja i još nekoliko učenika oštećenog vida dobili smo bijele štapove i par savjeta kako ga koristiti, kako se kretati sa njim u zatvorenom prostoru, uz i niz stepenice i sl. Nastojala sam da usvojim naučeno, iako sam bila svjesna da su to samo osnove i da mi iste ne mogu pomoći u savladavanju trasa od tačke a do tačke b.“
Dragović navodi da je pored nedostatka obuke, uvijek bila prisutna nesigurnost, konstantno razmišljanje kako bezbjedno preći ulicu, da li će zapamtiti orjentire. Iz navedenih razloga, bijeli štap je najviše koristila u zatvorenom prostoru, na fakultetu, od taksija do određenog objekta. A jedna situacija je dodatno uticala na navedeno. “ Naime, prilikom izlaska iz taksi vozila, pored kog sam stala kako bi otišao, isti me je zakačio po ramenu i prešao preko noge, nakon čega sam pala. Nakon ovoga, bila sam u razmišljanju da bi mi se desila slična situacija ako bih prešla ulicu sama uz pomoć bijelog štapa, što je dodatno uticalo na to da se još uvijek nisam odvažila da uzmem štap u ruke i krenem od posla do kuće, do pozorišta i sl.”
Takođe, Dragović je istakla da koristi bijeli štap na otvorenom prostoru ali u pješačkim zonama.
“Kako sam navela i dalje postoji ta nesigurnost i manjak hrabrosti da se odvažim da samostalno pređem ulicu bez razmišljanja da će mi se desiti isto kao prije par godina.” Sada, Dragović bijeli štap koristi prilikom odlaska do frizera, kafe bara, ali dijelu grada u kojem živi. “Naravno, svjesna sam da to nije dovoljno i da ću radi samostalnijeg funkcionisanja htjela to ili ne sebe više motivisati na samostalnije kretanje. Svakako da je nedostatak peripatologa jedan od glavnih nedostataka u ovoj oblasti, ali isto tako smatram da je zapravo odluka za samostalno kretanje presudna i da ona mijenja mnoge druge segmente u životu.”
Pripremila: Nevena Kovačević
Podgorica, 3.12.2020.
