Neki ljudi do\u0111u na svijet uz fanfare i poro\u0111ajni plan. Ja sam do\u0161la padom – ne svojim, ve\u0107 maj\u010dinim, s tre\u0161nje, u sedmom mjesecu trudno\u0107e. Ljekari su predlagali da se ne rodim, virusi su odradili svoje, ali majka je odlu\u010dila da dobijem \u0161ansu. I tako sam stigla, na ulasku u 8. mjesec, sa rizi\u010dno malom kila\u017eom i i\u0161\u010da\u0161enjem kuka, kao i o\u0161te\u0107enjem vida koji je bio posledica virusa i inkubatora.
\n\u017divot se za mene odvijao \u201cbez imalo znanja i protiv moje volje\u201d sa ciljem da pre\u017eivim koliko mogu, ali bez jasnih uputstava. Kuk je sre\u0111en, vid je ostao isti. Ili nije. Ne znam.
\nKasnije je jedan pucanj iz pi\u0161tolja tokom proslave svadbe u kom\u0161iluku doveo do perforacije bubne opne. Tik da se grizem za ruku kojim sam tada \u201czatvorila\u201d zvu\u010dni talas koji je uzrokovao \u0161ok i o\u0161te\u0107enje bubne opne ostao je nekoliko godina kasnije- kao reakcija na neuspjeh i izliv \u201cbijesa\u201d od osje\u0107aja straha. O\u0161te\u0107en sluh, vi\u0161e mjeseci pla\u010da i udaranja glavom o zid mogao bi se smatrati \u201cranim oblikom performansa\u201d, ali je to bila \u017eestoka borba za cijelu moju porodicu.
\nSatima sam znala da sjedim pred odrazom u ogledalu i da se (samo)posmatram u Igri, ninajuci se naprijed, nazad. Okolina je mislila da sam autisti\u010dna. To je za mene bio neki drugi svijet. Sa kojeg sam pala bez \u201c imalo znanja i protiv moje volje\u201d.
\nTokom \u0161kole sam bila povu\u010dena, sa interesovanjima i razmi\u0161ljanjima van ud\u017ebenika. Iako smatram da mi je formalno obrazovanje dosta pomoglo, ali je bez unutra\u0161nje potrage uzaludno i povr\u0161no. Mitologija, istorija umjetnosti, likovna umjetnost,ples i knji\u017eevnost bile su djelatnosti koje su me prona\u0161le. Uz podr\u0161ku porodice koja je strahovala za moje snala\u017eenje , uspjela sam da na\u0111em svoj izraz.
\nStudirala sam na Cetinju, pre\u017eivjela Firencu, magistrirala u Trebinju. Usput sam krila svoje stanje sa vidom, strahuju\u0107i da bi mi se zbog toga moglo popu\u0161tati ili smanjiti kriterijum u odnosu na ostale. Stalno sam se dokazivala sebi, vrlo rano osvijes\u0107uju\u0107i da su sve emocije sujete, pakosti i ljubomore plodovi vlastite nesre\u0107e, a da mi biramo put kojim \u0107emo i\u0107i kako bi osjw\u0107aj tjeskobe i nepripadnosti transformisali u radost i svjesno bivanje.
\nJedan moj profesor \u010desto govori: \u201cRadost je najve\u0107a estetska vrijednost\u201d. Biram da me ta misao oblikuje i u nju vjerujem. . Sve sto se ostvarilo posmatram kao put koji se otvorio, dok su se vrata poznatog sistema zatvarala. Zapravo, zatvarala su se uvjerenja i odnosi na koje smo nau\u010deni, da bi se otvorila nova koja su uskla\u0111ena sa nama samima.
\n\u0160to se sistemskih gre\u0161aka ti\u010de , u moru istih odbijena sam za posao i to s najboljim CV-jem, umanjena mi je plata, otpu\u0161tena sam pred prvomajski praznik kako bih izgubila pravo na \u017ealbu. Iz jedne \u0161kole sam otpu\u0161tena jer sam sinu donatorke \u0161kole rekla da je nevaspitan nakon \u0161to me je nazvao la\u017eovom, a dobila sam la\u017enu vijest da sam odbijena za stipendiju u Kini, jer su na moje mjesto ubacili nekog drugog.
\nNakon postdiplomskih studija, spakovala sam dva kofera i dvije prosvjetne plate kao i odluku da se otisnem u \u017divot sama \u2013 i oti\u0161la. Iz ku\u0107e, ali i iz svih unaprijed zacrtanih o\u010dekivanja.
\nDanas vodim porodi\u010dni posao tj. Umjetni\u010dki centar- \u0161kolu crtanja i slikanja. Tamo se crta, slika i u\u010di, bez straha da \u0107e neko re\u0107i da je umjetnost \u201cneva\u017ena\u201d. \u010casovi traju koliko je potrebno i imam vremena posvetiti se svakom polazniku individualno, a da me u tome ne prekida \u0161kolsko zvono. Uvijek sam taj zvuk upore\u0111ivala sa \u010daktarom koje nose ovce kada- po komandi idu na ispa\u0161u. I sada svaki zvuk alarma i zvona do\u017eivljavam kao onaj \u201cpucanj\u201d iz djetinjstva. U pitanju je ne\u0161to mnogo opasnije, samo se druga\u010dije plasira.
\nPredajem svim uzrastima, \u010dak i studentima , ne razmi\u0161ljaju\u0107i da \u0107u ikad biti u prilici da do\u0111em do fakulteta. Nikad mi to, samo po sebi nije bio cilj, ali se desilo tako. Osoba koja mi je pru\u017eila tu priliku mi je rekla da sam ro\u0111ena pod sretnom zvijezdom. Mislim da je \u201csre\u0107a\u201d u prepoznavanju i povezivanju sa ljudima koji njeguju sli\u010dnu su\u0161tinu\u2026 Nekada se zaboravim da imam sve. Atelje koji je predivan, sa izlaskom na krov na kojem stojim i s vremena na vrijeme osjetim kako gospodarim svijetom i \u017eivotom. To je jedan prostor slobode do kojeg se moralo do\u0107i uz pote\u0161ko\u0107e. Takvo je moje iskustvo. Ali svaka pote\u0161ko\u0107a je vrijedna suo\u010davanja zbog svega \u0161to se ostvaruje i \u0161to \u0107e se ostvariti.<\/p>\n
<\/p>\n
Autorka teksta: Milena Krivokapi\u0107<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Neki ljudi do\u0111u na svijet uz fanfare i poro\u0111ajni plan. Ja sam do\u0161la padom – ne svojim, ve\u0107 maj\u010dinim, s tre\u0161nje, u sedmom mjesecu trudno\u0107e.…<\/p>\n