Kad mi je doktorica u ambulanti saop\u0161tila da trudno\u0107a postoji, ba\u0161 tim rije\u010dima, puno se osje\u0107aja za kratko vrijeme probudilo u meni od blage neprijatnosti do zadovoljstva i sre\u0107e. Na tren sam pomislila da se sve to de\u0161ava nekom drugom.
\nPrvih dana je bilo puno uzbu\u0111enja, radosti, ponosa i prije svega mu\u010dnine.
\nI za\u0161to ne spomenuti – od uobi\u010dajenih scena iz filmova u kojima trudnice prepoznajemo po tome \u0161to tr\u010de u toalet zbog sna\u017enih mu\u010dnina ili znjopaju kisele krastavce, kod mene je bilo zastupljeno ovo prvo.
\nU to doba rane trudno\u0107e dok jo\u0161 nisam bila svjesna da se u meni stvara novi \u017eivot, imala sam puno zadu\u017eenja na poslu, no meni ni\u0161ta nije bilo te\u0161ko, uporno me nosila posebna energija.
\nJedino \u0161to me neki \u010dudan bol u \u017eelucu stalno pratio. Kad sam se po\u017ealila mojim koleginicama uz zaklju\u010dak da \u0107e sve to rije\u0161iti jedan ranisan, sje\u0107am se kako mi je draga Bo\u017eana tihim, smirenim glasom, ali vrlo ubjedljivo sugerisala: ,,Duco, nemoj piti ranisane, ima\u0161 ti ne\u0161to drugo za \u010diniti\u201d.
\nNekoliko dana kasnije, ba\u0161 dok smo pile onu na\u0161u kafu \u201cza dobro jutro\u201d ponovih istu pri\u010du i dadoh sebi neku sli\u010dnu kao prije neodre\u0111enu dijagnozu da je sve to do \u017eeluca itd, a evo je i Nensi onako \u0161eretski, ka\u017ee: \u201cDuki, ima\u0161 li se ti nama s \u010dim pofalit?\u201d i blago se nasmije\u0161i. I tako\u2026 sigurno mi je mjesec dana trebalo da se opasuljim i utvrdim da sam u drugom stanju.
\nNa samom po\u010detku sam osje\u0107ala malu nesigurnost, preispitivala sam se da li je pravo vrijeme za to i vrte\u0107i svakakve misli po glavi sjetih se moje koleginice Tanje, koja me jo\u0161 ljetos pitala:
\n\u201cDunja, koliko ti ima\u0161 godina, zavr\u0161ila si fakultet, ima\u0161 posao, nisi sama. \u0160to \u010deka\u0161 ti\u201d.
\nIskreno u tom momentu nije mi bilo blisko to o \u010demu mi je govorila. Roditeljstvo tra\u017ei ozbiljnost, odricanje, vrijeme, a meni je tada bilo tako fino provoditi popodneva sa mojim crnim labijem mojim vodi\u010dem Uranom \u0161etaju\u0107i, odmaraju\u0107i na pla\u017ei, dru\u017ee\u0107i se sa prijateljima I provode\u0107i vrijeme u Kotoru sa familiom.<\/p>\n
Tih prazni\u010dnih dana kad mi se \u010dinilo da ni jedna \u017eena nije bila trudna na svijetu osim mene, kad je cukarin mamin po imenu Gabriela imala puna 2cm, bje\u0161e poprili\u010dno o\u0161tra i hladna zima. I sad me preplavi spokoj kad se sjetim no\u0107i kad se moj Uran pribijao uz mene isvojim toplim tijelom \u0161titio nas obije od hladno\u0107e.
\nKako god, trudno\u0107a me do\u010dekala nespremnu, ali mi nije mnogo trebalo da shvatim da se u tom trenutku u mom \u017eivotu i u \u017eivotima mojih bli\u017enjih nije mogla ljep\u0161a stvar desiti. Va\u017eno je pomenuti da po\u010detkom 22-ge godine virus korona je bio i dalje vrlo rasprostranjen. Pitala sam se kome \u0107u prvo re\u0107i sretne vijesti- mami, tati, bratu. Na poslijetku izbor je pao na brata. Tad jo\u0161 nisam znala kako da nazovem svoje stanje, rije\u010d trudno\u0107a mi je bila I dalje nespojiva sa mnom, pa sam ga pozvala na telefon i rekla mu: \u201c \u0106ao Andro, ako si u dru\u0161tvu, izdvoji se malo, moram ti ne\u0161to re\u0107i. Radila sam brzi test, pozitivna sam\u201d, na \u0161to \u0107e on zabrinuto: ,,Jao Duki, ima\u0161 koronu, \u0161to \u0107e\u0161 sad?\u201d, nakon toga pauza, njegov usklik i smijeh.
\nSjutri dan je do\u0161lo vrijeme da svoju radost podijelim sa najve\u0107om podr\u0161kom u \u017eivotu, mojom mamom. Vjerovatno je ona prenijela tati kasnije. Svoju trudno\u0107u sam definitivno osvijestila i prigrlila onda kad sam osjetila toplinu od strane porodice i opet se uvjerila da su oni moj jedinstveni oslonac bez zadr\u0161ke na svim mojim \u017eivotnim poduhvatima.<\/p>\n
Poslije brata, mame, tate, tetke i budu\u0107ih prababa, na red su do\u0161le drugarice. Mojoj prvobitnoj nesigurnosti i zate\u010denosti doprinosila je \u010dinjenica da sam prva trudnica me\u0111u mojim prijateljicama, ni jedna od nas nije o ulozi majke posebno razmi\u0161ljala i razgovarala. Njihovo odu\u0161evljenje i rije\u010di ohrabrenja povodom mojih novitadi su mi bili istinski podsticaj.<\/p>\n
Vjerujem da svaka lijepa \u017eivotna pri\u010da pored puno predvidljivih, realnih okolnosti mora imati i neku neobi\u010dnu, manje realisti\u010dnu nit. Naravno da je toga bilo i u mojoj pri\u010di. Jednog sun\u010danog zimskog jutra kad sam uprkost mu\u010dninama slistila ve\u0107 dvije pite od sira, zazvoni mi telefon, a ono moj jo\u0161 neobavije\u0161teni drug Milo\u0161, ka\u017ee: ,,Nemoj mi se smijat kad ti ka\u017eem, ali ne\u0107e\u0161 vjerovat \u0161to sam sanjao. Sanjao sam tebe kako me zove\u0161 i govori\u0161 mi da si trudna i nosi\u0161 djevoj\u010dicu\u201d. Kratko sam mu rekla da je sanjao pravu istinu i da je on moja \u201cbaba Vanga\u201d.<\/p>\n
Sa nestrpljenjem sam is\u010dekivala prvo jutro na poslu, kada \u0107u mojim koleginicama sa takozvane \u201ckafe za dobro jutro\u201d kona\u010dno saop\u0161titi lijepe vijesti.
\nZa djevojku ili \u017eenu sa invaliditetom odlazak na radno mjesto nije samo u svrhu doprinosa u radu i primanja plate prvog u mjesecu, ve\u0107 je to gra\u0111enje sopstvenog okru\u017eenja nezavisnog od porodice i prijatelja, motiv da se izjutra posvetimo sebi, dotjeramo, a \u0161to je najva\u017enije ne dozvoljava nam da sjedimo ku\u0107i i ostajemo neprimjetne. Poslovno okru\u017eenje doprinosi osje\u0107aju samopouzdanja, omogu\u0107ava da iska\u017eemo svoje vrline i talente i osjetimo se korisnima.<\/p>\n
Za sva ona pozitivna i lijepa iskustva sa radnog mjesta zaslu\u017ene su upravo moje koleginice koje su imale daleko ve\u0107e razumijevanje za moje potrebe kao zaposlene sa o\u0161te\u0107enjem vida, nego sistem koji je obavezan da mi obezbijedi prilago\u0111eno i pristupa\u010dno radno mjesto.
\nKad su do\u0161li prvi nagovje\u0161taji ranog prolje\u0107a, onih blistavih, suncem okupanih dana na obali rijeke Ribnice proticali su najbezbri\u017eniji trenuci i stvarale su se najljep\u0161e uspomene i pri\u010de ugodnih trudni\u010dkih dana na kafe pauzama u dru\u0161tvu Jelene i Ru\u017eice koje su sa beskrajno puno podr\u0161ke i zanimanja bile uz mene kako tada, tako i danas.<\/p>\n
I tako\u2026 stomak je rastao, mjeseci prolazili i jednog meni nezaboravnog ljetnjeg jutra, ja postadoh Gabrielina mama.
\nOd tada napokon imam odgovor na ono zamorno pitanje koji ti je najljep\u0161i dan u \u017eivotu.
\nNajljep\u0161i dan u mom \u017eivotu je kad sam donijela na svijet moju djevoj\u010dicu.<\/p>\n
Podizanje bebe zahtijeva puno pa\u017enje, strpljenja, ali nekih vje\u0161tina kao \u0161to su kako dr\u017eati novoro\u0111en\u010de, povijanje bebe, kupanje i sli\u010dno. Za mamu sa o\u0161te\u0107enjem vida to su zahtjevne radnje koje iziskuju posebno u\u010denje. U tim prvim danima maj\u010dinstva, danima mog privikavanja na nove zadatke, pa sve do danas uz Gabrielu I mene je moja mama odnosno ponosita baba, kako smo se tih prvih dana znali na\u0161aliti moja patrona\u017ea.
\nPosmatraju\u0107i to sitno krhko stvorenje kako napreduje, razvija svoja \u010dula, upoznaje svijet oko sebe, preporodila sam se i ja. Po\u010dela sam da se radujem bojama, lakim melodijama, jednostavnim stihovima, izvodim kojekakve smije\u0161ne plesove i pronalazim u sebi sve ono najnje\u017enije.
\nNakon porodiljskog odsustva, na posao sam oti\u0161la tad jo\u0161 uvijek uz Uranovu pomo\u0107 sa daleko ve\u0107im samouvjerenjem i motivacijom. Dokazivanje na poslu mi je i dalje va\u017eno, ali sada u sasvim drugom obliku. Gabriela je moj motiv, razlog, podstrek da uporno i neprestano kora\u010dam naprijed.<\/p>\n
U\u017eivam u maj\u010dinskoj ljubavi prema svojoj \u0107erki i po prvi put \u017eivim ljubav koja ne tra\u017ei uzajamnost.<\/p>\n
Ovog septembra, dvogodi\u0161nja Gabriela uvjek sa svojim Mini Maus ruksakom na le\u0111ima sa puno poleta ide u jaslice. Za te na\u0161e dvije godine, iza nas je puno izazova, novih saznanja, dosta neprospavanih no\u0107i, zahtjevnih situacija, nesebi\u010dnog truda moje mame, posve\u0107enosti cijele porodice, ali je neuporedivo vi\u0161e ponosa, smijeha i \u010diste ljubavi.<\/p>\n
Ova pri\u010da je dio projekta \u201cOsna\u017eene mo\u017eemo vi\u0161e\u201d koji realizuje Savez slijepih Crne Gore u partnerstvu sa Organizacijom slijepih za Nik\u0161i\u0107, \u0160avnik i Plu\u017eine, uz finansijsku podr\u0161ku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.<\/p>\n
Dunja Samard\u017ei\u0107 – spec. pravnih nauka<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Kad mi je doktorica u ambulanti saop\u0161tila da trudno\u0107a postoji, ba\u0161 tim rije\u010dima, puno se osje\u0107aja za kratko vrijeme probudilo u meni od blage neprijatnosti…<\/p>\n