Christopher Hitchens nazvao je o\u0161te\u0107enje vida \u201ejednim od najstarijih i najtragi\u010dnijih poreme\u0107aja poznatih \u010dovjeku.\u201c Kako bismo li se samo isklju\u010deni i li\u0161eni svega osje\u0107ali kad\u00a0 bismo izgubili svijet i na\u010din \u017eivota kakav nam donosi \u010dulo vida! Sama sam u pro\u0161losti vjerovala da bih radije izgubila \u017eivot nego vid. Me\u0111utim, osobe \u017eive bez \u010dula vida.<\/p>\n
Godine 1749. francuski filozof Denis Diderot objavio je esej \u201cPismo o osobama o\u0161te\u0107enog vida na korist onih koji vide\u201c, u kojem je opisao posjetu domu za osobe o\u0161te\u0107enog vida, sinu profesora filozofije na pari\u0161kom univerzitetu. Mu\u0161karac je bio o\u017eenjen, imao sina, mnogo poznanika, razumio se u hemiju i botaniku, mogao je \u010ditati i pisati na uzdignutom (reljefnom) alfabetu i zara\u0111ivao je za \u017eivot destiliraju\u0107i alkohol. Diderot je zadivljen pisao o njegovom zdravorazumskom razmi\u0161ljanju, urednosti i nevjerojatnom pam\u0107enju zvukova i glasova, njegovoj sposobnosti da ta\u010dno procijeni te\u017einu predmeta samo dr\u017eanjem istih u ruci, o njegovoj sposobnosti da rastavi i sastavi male ma\u0161ine, muzi\u010dkoj o\u0161trini i izuzetnoj osjetljivosti na atmosferske promjene. Osoba o\u0161te\u0107enog vida je \u010dovjek, mo\u017eda postaju\u0107i umoran od neprestanog zapitkivanja Diderota i njegovog prijatelja, kao da je cirkuska \u017eivotinja, naposljetku i sam postavio pitanje: \u201cPrimje\u0107ujem, gospodo, da vi niste o\u0161te\u0107enog vida. Zapanjeni ste time \u0161to \u010dinim, ali za\u0161to ne i onim \u0161to govorim?\u201d Vi\u0161e od bilo kakvih senzornih vje\u0161tina, Diderota je najvi\u0161e iznenadilo samopouzdanje kojim je \u010dovjek zra\u010dio. \u201cOvaj \u010dovjek o\u0161te\u0107enog vida,\u201d napisao je, \u201cvrednuje se jednako, ako ne i vi\u0161e od nas koji imamo \u010dulo vida.\u201c Jedna od mnogih zabluda o osobama o\u0161te\u0107enog vida jesta da oni bolje vide, nju\u0161e ili imaju bolji opip od vide\u0107ih osoba. To nije u potpunosti ta\u010dno. Gubitak vida jednostavno tjera ljude da prepoznaju ili otkriju svoje druge potencijale i sposobnosti koje su oduvijek imali, a koje ranije ve\u0107inom nisu primje\u0107ivali.<\/p>\n
Prije nekoliko godina dopustila sam da mi dvije tinejd\u017eerke o\u0161te\u0107enog vida, studentkinje na \u0161koli Brajevo bez granica, stave povez na o\u010di i provedu me ulicama Lhase. Djevojke nisu odrasle u gradu, ali su se u njemu snalazile s lako\u0107om, bez spoticanja i lutanja. Na umu su imale odre\u0111enu lokaciju i svaki put kada bi naglasile \u201eSada skre\u0107emo lijevo\u201c ili \u201eSada skre\u0107emo desno\u201c, bila sam primorana upitati ih kako to znaju. Njihovi su me odgovori iznenadili, ponajvi\u0161e zbog toga \u0161to su tragovi koje su slijedile \u2013 zvuk mnogih televizora u prodavnicama opreme, miris ko\u017ee u stolarskoj radionici, iznenadan osje\u0107aj kamenog poplo\u010denja pod nogama \u2013 premda o\u010diti i svima dostupni, meni ostali prakti\u010dno sakriveni. Prvi put u \u017eivotu shvatila sam koliko sam malo pa\u017enje pridavala zvukovima, mirisima i svemu \u0161to me okru\u017euje, a nije vezano uz moju vizualnu percepciju. Od svojih sam prijatelja i kolega nau\u010dila da gubitak vida ne treba ostati u domenu tragi\u010dnog. Za one koji mu se mogu prilagoditi, on postaje put prema druga\u010dijem i jednako bogatom na\u010dinu \u017eivota.<\/p>\n
Francuski pisac Jacques Lusseyran, koji je vid izgubio kao dje\u010dak od osam godina, razumio je da su ljudi koji vide na neki na\u010din li\u0161eni do\u017eivljaja. \u201eZauzvrat svim prednostima koje vid donosi moramo se odre\u0107i drugih, o \u010dijem postojanju niti ne slutimo.\u201c Nemam namjeru tvrditi da postoji ne\u0161to divno u nedostatku vida. Postoji samo ne\u0161to divno u ljudskoj otpornosti, prilagodljivosti i odva\u017enosti. Osobe o\u0161te\u0107enog vida nisu ni\u0161ta manje ili vi\u0161e nadzemaljski, glupi, zli, zlovoljni, vrijedni sa\u017ealjenja ili prijetvorni od ostatka nas. Samo ih je na\u0161e neznanje zaogrnulo ovim pridjevima. Rije\u010dima Helen Keller: \u201eTe\u017ee je nau\u010diti ignoranta da razmi\u0161lja nego nau\u010diti inteligentnog \u010dovjeka o\u0161te\u0107enog vida da vidi veli\u010danstvenost Nijagarinih vodopada\u201c.<\/p>\n
Govorila je, o\u010digledno, o nadahnjuju\u0107oj i izjedna\u010davaju\u0107oj vrijednosti znanja.<\/p>\n
<\/p>\n
Rosemary Mahoney<\/p>\n
New York Times, 14th of January 2014.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Christopher Hitchens nazvao je o\u0161te\u0107enje vida \u201ejednim od najstarijih i najtragi\u010dnijih poreme\u0107aja poznatih \u010dovjeku.\u201c Kako bismo li se samo isklju\u010deni i li\u0161eni svega osje\u0107ali kad\u00a0…<\/p>\n